Derby della Madonnina: Kako je nastalo najprijateljskije rivalstvo na svijetu

Danas uvečer oči nogometne javnosti bit će uperene na San Siro, gradski rivali Inter i Milan u 20:45 pojavit će se na svetoj travi jednog od najpoznatijih talijanskih stadiona te zauzeti glavne uloge ponajveće utakmice u kalendaru Serie A.

Život na Čizmi će se nakratko zaustaviti, iako stanje na ljestvici ne sugerira kako se susreću dva talijanska giganta, no okršaj milanskih gradskih rivala nije obična utakmica. Svi talijanski sportski dnevnici posvetili su mu naslovnicu danas ujutro i u tekstovima obraditi sve najsitnije detalje, od individualnih priča do taktičkih bitaka, detaljno su ispitali sve igrače i trenere, nabrijali navijače i privukli neutralne... 

>>> Pogledajte tečajeve za utakmicu Inter - Milan

Derby della Madonnina nije samo utakmica, on je tradicija i glavna milanska sportska atrakcija, također, riječ je o rivalitetu jedinstvene složenosti, onom koje je obilježilo klubove aktere i njihovu povijest.

Za potpuno razumijevanje ovog jedinstvenog odnosa najbolje je krenuti iz početka. Milanski nogometni i kriket klub osnovan je u prosincu 1899. godine zahvaljujući, u najvećoj mjeri, trudu dvojice Engleza. Herbert Kilpin iz Nottinhgama, kojeg klupski povjesničari navode kao osnivača, bio je ključan čovjek za dolazak nogometa u glavni grad Lombardije, Milanov prvi trener i ključan igrač u najranijim uspjesima.

 

 

Drugi Englez ključan za Milanovu povijest jest Alfred Edwards, uspješan biznismen iz Shropshirea bio je prvi klupski predsjednik i Kilpinova desna ruka, no nije bio jedini, ruku je dobio i od nekolicine tadašnjih igrača poput Samuela Richarda Daviesa i Davida Allisona, koji je bio prvi klupski kapetan.

No, nedugo nakon osnutka, rastuće tenzije unutar kluba, koje su bile odraz tadašnje političke situacije u Italiji, podijelile su klub na dva dijela.

Uzlet talijanskog nacionalizma utjecao je na organizaciju nogometnog sustava u zemlji pa je 1908. godine Talijanski nogometni savez osnovao dva natjecanja, Savezno prvenstvo, koje je dozvoljavalo strance i Talijansko prvenstvo, koje nije.

Koliko god je ta situacija rastužila Kilpina, podjela oko uloge stranih igrača postojala je unutar njegovog vlastitog kluba pa je godinu kasnije uslijedio raskol, a nezadovoljstvo dijela članova kluba odvelo je do osnutka druge momčadi, čije je ime, ironično, bolje odražavalo karakter kluba – FC Internazionale.

Inter je osnovan, dakle, na ideji internacionalizma i kao takav, imao je u svom kadru nekoliko švicarskih nogometaša. Stoga ne čudi kako je Inter imao više uspjeha u sljedećim desetljećima radi manje restrikcija oko toga tko smije ili ne smije igrati u klubu, dok je Milan svoj prvi sljedeći Scudetto osvojio tek 1951. godine.

 

 

Ti rani uspjesi i odstupanje od nacionalističke ideologije formirali su Interovu navijačku strukturu, crno plavi klub podržavali su lokalni umjetnici poput Giorgija Muggianija, intelektualna elita i bogataši pa su Inter počeli nazivati elitnim klubom. Kao posljedica toga najranije milanske derbije obilježavala je politička različitost, no ona je s vremenom pala u drugi plan.

Razlog je što je kroz godine Milan odustao od nacionalističkih ideala i dozvolio strancima nastupanje za klub, a s modernijim političkim stavovima počeli su pristizati i prvi uspjesi. Naprotiv, prvi Scuddeto nakon raskola klubova donio im je slavni švedski napadački trojac – Gunnar Nordahl, njegov imenjak Gren i Nils Lideholm. Bili su toliko učinkoviti da su dobili nadimak puno originalniji od Barcinog MSN-a ili Realovog BBC-a – naime, njih su zvali Gre-No-Li.

Taj trenutak označio je početak prestanka klasnih razmirica između gradskih rivala, a s vremenom su one potpuno iščezle, a ako je Inter nekoć bio smatran klubom talijanske elite, sve je nestalo dolaskom kožnih sjedalica i ostalog glamura koje je u desetljećima pod vladavinom Silvija Berlusconija okruživalo Milan.

Danas je Milanski derbi lišen političkih i vjerskih razlika koje prožimaju ostale svjetske derbije te se pretvorio uglavnom u okršaj sportskih rivala u borbi za trofeje i prestiž. Kako je povijest curila, Inter i Milan uglavnom su dovodili najbolje igrače i trenere te osvajali naslove, a 60-ih godina prošlog stoljeća postali su ono što su i danas – giganti europskog nogometa.

U nogometnim terminima to je desetljeće pripalo gradu Milanu, klubovi iz grada mode nisu jedino dominirali domaćom ligom, nego kontinentom osvojivši u tom razdoblju na desetke titula i upisavši svoja imena na vrh nogometne povijesti na Apeninima.

Milan je, zahvaljujući čvrstoj ruci Nerea Rocca osvojio dva Scudetta, talijanski kup, dva Kupa prvaka (današnje Lige prvaka) i Interkontinentalni kup, dok je Inter, s klupe predvođen legendarnim tvorcem Catanaccija i čovjekom koji je oličenje klupskih ideala Heleniom Herrerom, osvojio je tri Scudetta, dva Kupa prvaka i dva Interkontinentalna kupa.

 

 

U tom razdoblju derbi se pretvorio u utakmicu ogromnog natjecateljskog naboja, ne samo zbog dvojice taktičkih genijalaca na klupi, nego i zbog ogromne koncentracije kvalitete na travnjaku, ali malo je moglo razdvojiti velike sportske rivale u to vrijeme. Dokaz je i međusoban omjer u tih 20 utakmica – po šest puta dobili su i jedni i drugi te su još osam puta igrali bez pobjednika.

Sportski rivalitet dodatno je podgrijavao i rivalitet njihovih plejmejkera – Milan je imao Giannija Riveru, a Inter Sandra Mazzolu, a kako je to bilo vrijeme Catenaccija, kad je pojam imanja više od jednog ofenzivnog veznog bio nezamisliv, talijanski izbornik Ferrucio Valcereggi imao je „Derby della Madonnina“ i pri slaganju nacionalne momčadi. Na koncu je odlučio uopće ne odlučiti te je izmislio „štafetu“ i davao je jednom prvo poluvrijeme, a drugom drugo...  

Izostanak bilo kakve ideološke razlike u kombinaciji s uspjehom obaju klubova odveo je do toga da je navijački rivalitet postao u principu trivijalan. Objasnio je to jako dobro John Foot u svojoj knjizi „Calcio: Povijest talijanskog nogometa“, u kojoj je istaknuo „Podrška određenom milanskom klubu uglavnom je povezana s vašom obitelji ili s razdobljem u kojem ste se rodili.“

U godinama koje su uslijedile nakon 60-ih istovremeni uspjeh postao je rijetkost pa su umjesto istovremenih borbi za trofeje, naizmjence propadali i ponovo se uzdizali.

 

 

Milan je u 80-ima dvaput izbačen iz lige, jednom zbog sudjelovanja u skandalu Totonero i namještanja utakmica, a drugi put jednostavno nisu bili dovoljno dobri za ostanak u eliti talijanskog nogometa. No, kad je Berlusconi kupio klub u veljači 1986. godine sve se promijenilo.

Uložio je ogromna sredstva u klub i doveo međunarodne zvijezde poput Franka Rijkaarda, Ruuda Gullita i Marca van Bastena, Rossoneri su preuzeli vladavinu talijanskim nogometom. Vladali su od kasnih 80-ih do srednjih 90-ih, a kriza rezultata gradskog rivala Intera, samo je uvećala njihov uspjeh u očima sugrađana.

Inter je pak kroz devedesete bio očajan, a njegovi navijači lili su more suza svake sezone.

Klupski predsjednik Massimo Moratti utukao je puste milijune u momčad, ali nije mogao uzeti naslov u Serie A. Promijenio je odnose u nogometnom svijetu dovevši Ronalda, no u tom slučaju najbolje se dalo prepoznati Morattijev baksuz jer je doveo naizled pokvarenu robu. Brazilac je dobro krenuo u sezonu u novoj sredini, ali na kobnom susretu protiv Bologne otišlo je koljeno koje ga je mučilo praktički do 2002. godine i odlaska u Real Madrid.

 

 

Moratti je pokušao i s dovođenjem Marcela Lippija, kupio je i Christiana Vierija, ali prvi je izdržao tek jednu sezonu na kormilu, a drugi je dao svoje najbolje godine crno-plavima ne dočekavši naslov prvaka. Seriji neuspjeha mogu pridodati činjenicu da su iz kluba olako pustili Andreu Pirla i Clarencea Seedorfa, koji su svoje najbolje odigrali tek po odlasku iz Intera.

Čekanje je trajalo 17 godina i konačno je završilo 2006. i trajalo sve do 2010. godine, suprotno navikama iz prethodna dva desetljeća. Milan je u to doba na lokalnoj razini bio nešto slabiji, ali u Europi je gurao puno bolje te bi tako podsjetio javnost na tradicionalno skakanje odnosa snaga s jedne strane na drugu.

Unatoč tome što su se navijači crno-plavih veselili uzastopnim naslovima 2007. godini, veselili su se i navijači njhovog gradskog rivala i to je jedna od rijetkih godina u klupskim povijestima obaju klubova kad je i crvena i plava strana grada pjevala od sreće. Dok su interovci slavili drugi Scudetto zaredom, milanisti su slavili naslov u Ligi prvaka, drugi od 2005., a na proslavi tog naslova njihovi navijači hodali su gradom sa zastavama „zabijte si Scudetto u dupe.“

No, zadnjih pet godina gazda u Italiji je treći velikan sa sjevera – dominacija Juventusa bacila je u očaj obje navijačke skupine u Milanu i to stanje traje do danas.

Milanovi navijači imaju puno više razloga za tugu, jer je 2015. godine njihov klub ostao bez europskih natjecanja i propao u prosječnost pa se danas, nakon godina tavorenja u sredini tablice, Inter i Milan u derbijima više ne bore za trofeje, nego za prestiž. A okrutnom igrom sudbine 2016. godine finale Lige prvaka odigrano je na San Siru, a neutralni navijači ironično su prozvali kultni stadion „nekadašnjim epicentrom vrhunskog nogometa.“

Ipak, postojeća situacija nije ugasila rivalstvo, samo ga je modificirala.

Povijesno Milanovi i Interovi navijači uvijek su se slagali dobro dijeleći grad među sobom i rijetko dozvoljavajući da njihove međusobne razmirice napuste okvire stadiona, a njihovu kohabitaciju učvrstio je neformalno primirje objavljeno 1983.

Milansku navijačku solidarnost najbolje je ocrtao slučaj iz 2013. godine kad je policija objavila da neće dozvoliti milanistima unošenje transparenata na Curvu Sud pa interisti nisu donijeli svoje na Curvu Nord. Unatoč tome što je odnos među navijačima gradskih rivala neobično dobar, intenzitet utakmica dokaz je rivalstvu među momčadima kakvo se ne viđa često.

No kako u zadnje vrijeme taj susret ne odlučuje naslove i kako ponajbolji svjetski igrači više ne igraju u Milanu, navijači su preuzeli glavnu ulogu u derbiju pa u vremenu kad kvaliteta na terenu ne ostavlja baš bez daha, kvaliteta navijanja je podignuta na razinu koju ovakva utakmica zaslužuje.

U današnjem derbiju samo će jedna strana istrčati s ambicijama za naslov, ali navijači će se pobrinuti te nas koloritom na tribinama podsjetiti kako i što je ova utakmica značila i još uvijek znači za svjetski nogomet.

(foto: Reuters)