Debeli tip iz Sheffielda, kralj Championshipa

Seniorsko iskustvo krenuo je skupljati u Rushden & Diamondsima, klubu koji danas više ne postoji, a kojeg će se mnogi sjetiti po vlasniku Maxu Griggsu, čovjeku koji je stajao iza kompanije Dr. Martens. U pola godine potpisao devet pogodaka u 16 nastupa, uključujući hat-trick protiv Bostona, što mu je jasno sugeriralo da je League Two za njega ipak preniska stepenica. Sljedeće dvije sezone proveo je u Scunthorpeu, koji ga je od Sheffielda otkupio za svega 150 tisuća eura. Nismo detaljno ispratili, ali gotovo sigurno bio je to jedan od najbolje potrošenih iznosa u povijesti kluba. Jer samo dvije sezone, 94 utakmice i 56 pogodaka kasnije, u Sheffieldu su odlučili priznati pogrešku. I vratiti Billyja doma. Samo što ih je ta pogreška sada koštala tri milijuna eura. Prilično skupa škola, ali barem su nešto naučili.

No, drugi mandat, zapravo prvi konkretni u 'njegovu klubu', nije bio onakav kakvim su ga svi zamišljali. U dvije sezone i više od 50 ligaških nastupa postigao je samo osam pogodaka. Neki su govorili da je 'League igrač', odnosno da su mu Championship i Premier liga preveliki zalogaj, dok su drugi tvrdili da jednostavno 'nije taj'. Jedan od onih koji mogu zasjati samo pod nekim drugim nebom. U ljeto 2009. otišao je na posudbu u Doncaster, koji ga je godinu dana kasnije otkupio za otprilike 1,5 milijuna eura. Igrao je dobro, zabijao, ali... Sve na mahove. Prečesto se događalo da ga po nekoliko utakmica u nizu – ne bi bilo za vidjeti.

„Billy, ti si snažan, agresivan i prva noćna mora za svakog braniča. Ali, kad se ne trudiš... tada si samo jedan debeli dečko, jedan debeli tip iz Sheffielda“, rekao mu je trener Sean O'Driscoll. U nogometu je psihologija često važnija od taktike, a na Sharpa je ta trenerova opaska djelovala izvrsno. Toliko da je jedva čekao odgovoriti. I kako to obično biva, nakon tog razgovora uslijedio je okršaj Doncastera i Sheffield Uniteda. Lokalni derbi, gradovi udaljeni svega 40-ak kilometara, sredina tablice i – Billy Sharp. Zabio je za 2-0, potvrdio pobjedu svoje momčadi pa podigao majicu na kojoj je pisalo: „Debeli tip iz Sheffielda“. Nije time provocirao navijače svojeg matičnog kluba, nije nikoga uvrijedio, samo je na jedan privatan razgovor odgovorio javno. A zapravo, kad ga čovjek malo bolje pogleda, nije O'Driscoll bio daleko od istine. Billy, s druge strane, jest. I to je znao i sam.

Iako... Billy Sharp nikada nije izgledao kao nogometna zvijezda. Možda više kao tip koji je s tribine slučajno zalutao na teren i koji vikendom radi na vratima nekog kluba. Čovjek za kojeg bi se istovremeno mogao zakleti da prvi dolazi u teretanu i posljednji izlazi iz pivnice. I koji će kao svoj prvi obrok u danu, umjesto omleta od bjelanjaka, avokada na tostu i kave s bezmasnim mlijekom, smazati duplu dozu engleskog doručka. Uz malo jače pečene krvavice i kobasice.

Kad ga promatramo čisto nogometno, stvari su prilično jasne: Nije imao brzinu i svestranosz Thierryja Henryja, eleganciju i prvi dodir Dimitra Berbatova, nije bio kompletan paket poput Waynea Rooneyja. Puno toga nije imao, ali zato jest ono nešto što se ne može naučiti. Nos za gol. Onaj poseban osjećaj da će lopta, nakon tri odbijanca, dva promašena udarca i jednog nespretnog izbijanja, nekako završiti baš na njegovoj kopački.

Po dolasku u Doncester sve je nekako postalo dobro, njegovo ime više nije bilo nepoznato i onaj posljedni iskorak s kojim će dohvatiti najviše visine samo što se nije dogodio.

A onda je, u listopadu 2011., nogomet prestao biti važan.

Billy i njegova partnerica Jade izgubili su sina Lueyja Jacoba, koji je preminuo samo dva dana nakon rođenja. Ne postoji utakmica, trofej ni pogodak koji čovjeka može pripremiti za takvo što. Niti postoji način da se takav gubitak nadoknadi. Samo tri dana kasnije Billy je odlučio igrati protiv Middlesbrougha. I zabio je. Podigao je dres, a ispod njega stajala je poruka: „That's for you, son.“ Ovo je za tebe, sine. Zanju svi da su Englezi uglavnom hladni i suzdržani, ali tada... Nema koga nije 'steglo'. Sudac mu nije pokazao žuti karton zbog podizanja dresa, a čelni ljudi Lige to su podržali. Biti čovjek, imati empatije... To je jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Možda i najvažnija.

"Bio je to pogodak iz raja", rekao je tadašnji trener Middlesbrougha Tony Mowbray nakon utakmice. I ta se njegova izjava pamti sve do danas.

Taj pogodak nije bio najljepši u Billyjevoj karijeri, nije bio ni najvažniji za Doncaster, ali za njega je bio važniji od svih ostalih zajedno. Kasnije je otvoreno govorio o teškim danima, o trenucima u kojima nije želio ni otići na trening, o praznini koju nogomet nije mogao ispuniti. I o tome kako mu je upravo nogomet pomogao da nastavi živjeti. „Nekad se probudim i pitam se zašto moj sin nije ovdje? I ne želim otići na trening. Ali, vjerujem da bi Luey, da je danas ovdje, želio da svaki put kad izađem na teren dam sve od sebe. Sve što radim, radim za njega“, rekao je svojedobno za Guardian. Sa suprugom Jade osnovao je zakladu Luey Jacob Sharp Foundation, posvećenu pomaganju obiteljima koje prolaze kroz slične tragedije. Jer iako se neke utakmice, nažalost, ne mogu dobiti, čovjek može pomoći nekome drugome da ih lakše preživi.

Nakon svega što je prošao, Billy je nastavio igrati, zabijati, dominirati. U Southamptonu, Nottingham Forestu, Leedsu pa ponovno u Sheffieldu. Treći povratak kući pokazao se kao onaj pravi. Postao je kapetan kluba za koji je navijao kao dječak, vodio ga iz League One do Premier lige i na kraju postao najbolji strijelac u povijesti Championshipa sa 130 pogodaka. Zanimljivo, u zemlji koja je svijetu dala Alana Shearera, Garyja Linekera, Michaela Owena i Harryja Kanea, jedan od nejefikasnijih golgetera engleskog ligaškog nogometa 21. stoljeća nikada nije odigrao ni minutu za reprezentaciju. No, iako nije imao priliku na Wembleyu zapjevati 'God save the King, doživio je ono što mnogi, čak ni ti reprezentativci, nikada nisu osjetili. Pjesmu cijelog stadiona. U rodnom gradu, u svojem klubu. Na Bramall Laneu. King Billy, oh King Billy...

I onda, za kraj, kao da je netko odlučio napisati scenarij koji bi i najromantičniji nogometni film odbacio kao pretjerivanje. Datum je 2. svibnja 2026. godine, gostovanje Doncastera kod Peterborougha pred sam kraj sezone. Billy Sharp ima 40 godina, a njegova momčad igra posljednju utakmicu sezone. U 54. minuti zabija prvi, u 73. drugi, a u 79. treći. Hat-trick hero, rekli bi Englezi, slavlje njegove momčadi 3-1. Još je jednom zatresao mrežu, ali pogodak je poništen zbog zaleđa. I tako je ostao na 299 golova u ligaškoj karijeri. Jedan jedini nedostajao je do okruglih 300.

Iako su mnogi vjerovali da će ići po taj jedan, prije svega nekoliko dana je, gostujući na Sky Sportsu, objavio da odlazi u mirovinu. Bez velike oproštajne turneje, bez stadiona koji nose njegovo ime, bez ceremonije kakvu bi možda dobio netko s većim brojem pratitelja na Instagramu. Mogao je Billy zabiti još taj jedan, možda odigrati još koju sezonu i dočekati 300 pogodaka, ali možda je baš ovako trebalo završiti. Uostalom, barem se on više nikome ne mora dokazivati.

I zato, kad sljedeći put netko spomene najveće engleske napadače ovog stoljeća, možda ne bi bilo toliko ludo sjetiti se Billyja Sharpa. Čovjeka koji nije izgledao kao zvijezda, nije igrao kao zvijezda i nikada se nije ponašao kao da je veći od kluba za koji nastupa.

On je samo jedan običan debeli tip iz Sheffielda. I kralj Championshipa.