Dea Lasić za Germanijak: "Cibalia je na putu da bude stabilna, a tek onda razmišljamo o povratku među elitu gdje nam je i mjesto"

Kada smo iz Vukovara krenuli za Vinkovce, pa preko Nuštra i centra grada prešli most na Bosutu, stadion Cibalije evocirao je brojne uspomene. Od one infarktne utakmice 2009. u kojoj smo kao izvjestitelji Jutarnjeg slali tekst u redakciju radnog naslova “Je’l Dinamo izgubio naslov?” već u 70. minuti zbog ranih rokova u tiskari, pa nam se dogodio klasični Murphy te je klub iz Maksimira do kraja zabio tri komada i okrenuo na 4:3, a Kruno Jurčić održao govor u svlačionici pod egidom “E, ovako se momci osvajaju naslovi prvaka”, pa do finala Kupa s Hajdukom devet godina kasnije kojeg je riješio Mario Gavranović. Ili Zebec. Ovisno iz kojeg kuta gledate. Kako bilo, večer prije smo bili u obližnjem hotelu Villa Lenije i podigli zastavu Dinama koju i danas čuvamo među memorabilijama… Eh, uspomene.

“Uspomene su jedino što i mi imamo na naš Dinamo”, malo kasnije nam pričaju domaćini okupljeni na nedjeljnoj kavi. Htjeli smo posjet Vinkovcima iskoristiti za priču o Cibaliji. O aktualnosti u redovima ovog drugoligaša, ambicijama, viziji. Međutim, malo tko je bio raspoložen za razgovor.

 “Znaš kako ti ja gledam Cibaliju? Kao da ima sidu i pomalo umire a mi gledamo bespomoćni sa strane”, priča jedan navijač i odmahuje rukom. Potom malo razmisli pa dodaje:

 “Jedina opcija je da se pronađe investitor koji će uložiti svoj novac u klub, stadion i školu. Ili da se pronađe neki klub sa zapada slično kao što je to napravila Istra. Svjesni smo da Grad održava klub na površini, da ne potone ali i to ima vijek trajanja”.

Priča o investitorima i strateškim partnerima pojavila se prije dvije godine, ali nije zaživjela.

“Htjeli su ulagati u klub, odradili inicijalne razgovore ali zapelo je s gradskim zemljištem. Nijemci su tražili vlasništvo, Grad je bio spreman na koncesiju. I onda je sve propalo”.

Zamolili smo ga da nas spoji s navijačima, pa da imamo njihovu stranu priču o Cibaliji, ali nisu bili zainteresirani. Za razliku od vodeće strukture kluba. Malo kasnije se nalazimo se na stadionu pored Bosuta s Deom Lasić. Mlada predsjednica Cibalije dočekuje nas u klupskim prostorijama spremna na razgovor. Nedjeljno je jutro, a oko stadiona popriličan metež. Djeca u obližnjem tenis centru imaju turnir, a zatičemo i skupinu veterana koji su na nedjeljnom haklu.

 “Novinar, daj malo pozitive. Treba nam kao suho zlato”, dobacio je jedan od domaćina. Lako je reći, ali na jedinu pozitivu koju smo vidjeli do tog trenutka bio je obližnji teren s umjetnom travom koji se radi u sinergiji kluba, Grada i HNS-a.

“Ajde da odmah otklonimo pitanje koje ćete sigurno postaviti. Dakle, kada žena preuzme inicijativu u nogometu, onda znate da je sve propalo, tako bar kažu”, nasmijala se Dea Lasić i razbila led.

“Pa je’l baš sve propalo?”, pitamo je. 

“Ovisi kako se tumači. Da li je čaša polupuna ili poluprazna. Ja mislim da je klub uhvatio neki ritam i da stvari kreću na bolje. Ako smo preživjeli onu prošlu sezonu u kojoj do zadnjeg trenutka nismo znali ostajemo li u ligi, onda su ovi problemi s kojima se svakodnevno susrećemo zapravo sitnica”.

Da, lanjska sezona bila je prilično stresna. Smjene trenera, loši rezultati, pritisak okoline. Kada je Lasić smijenila Darka Jozinovića, okrenula je broj sportskog prijatelja Samira Toplaka.

“Pitao me imaš li rješenje? Odgovorila sam da nemam. Pa zašto si ga onda mijenjala ako nemaš rješenje?, rekao mi je Toplak. I tu sam si uzela vremena da malo razmislim o svemu. Međutim, umjesto da okolina pomogne, počela su podmetanja i ucjene. Jednostavno, neki su htjeli iskoristiti situaciju. To je škola koju sam očito morala proći”.

Dea Lasić je nakon tjedan dana prelomila i dovela Ivana Karaulu. Legendarnog trenera kojeg je izvukla iz penzije, a u pomoć mu je priskočio i Andrej Kerić.

“Ivan Nepobjedivi Karaula I Andrej Kerić bili su isključivo moj izbor i ponosna sam na to. Karaula osjeća Cibaliju, tri desetljeća je vezan uz klub i znala sam da nas samo jedan takav može spasiti. Netko kome ovo nije posao već strast i emocija. A Karaula je bio taj. I uspio je. Ostali smo u ligi”.

U ovu su ušli bez poraza. Dva uvodna remija s Kustošijom i H. Dragovoljcem, odnosno pobjeda nad Rudešom koji je glavni favorit za ulazak u viši rang sugeriraju da je Cibalija na dobrom putu. Trener Tomislav Radotić sa pomoćnikom Nikšom Petrovićem stigao je iz Osijeka, dobro je krenuo u sezonu

“Doduše, ima samo jedan; da izbjegnemo da nam se ponovi prošla sezona”.

“Dakle, Radotić nema za cilj plasman u prvi rang natjecanja?”, pitamo predsjednicu.

“Gledajte, od Cibalije se očekuje da bude u prvoj ligi, da bude stabilan klub po pitanju uvjeta, financija, škole pa do kvalitete prve momčadi i to nije sporno. To nam nameće tradicija ovog kluba, velika povijest i svi mi stremimo prema tome. Međutim, moraju se stvoriti svi preduvjeti za takav iskorak. OK, idemo naći sponzore i zatvoriti financije pa napasti prvu ligu, ali što onda? Hoćemo li opet plesati jedno ljeto u tom rangu pa u iduće dvije sezone potonuti do treće lige? Ja mislim da nitko ne želi takav scenarij. Moj posao je kao čelnice kluba da dam sve od sebe kako bi stvorila upravo te uvjete za stabilnost kluba. Od financija, marketinga, škole… Kada to napravimo, onda je logičan povratak u prvu ligu ali i ostanak tamo”, spušta Lasić loptu na zemlju.

Jasno je o čemu priča, jer Cibalija već godinama muku muči s financijama. Za zatvoriti sezonu u ovom stupnju natjecanja treba oko pet, šest milijuna kuna. Pola od toga dolazi od Grada, ostatak ovisi o sponzorima, transferima koje nema, ulaznicama, članarinama…

“Svjesna sam da je to velik iznos za Grad, ali nama to pokriva tek polovicu. Zapravo, s pet bi bili prilično sigurni ali imamo i taj teret predstečajnih rata koji su nam uteg oko vrata. I zato vam kažem da nema smisla stavljati imperative pred momčad i trenera koji su nerealni. Idemo prvo osigurati sredstva pa onda razmišljati o većim stvarima i prilikama koje nas čekaju u budućnosti. A sigurna sam da nas čekaju”.

 Dea Lasić djeluje prilično motivirana onime što radi. Kritike postoje, ali s vremenom se naučila nositi se s njima.

“Znam da svako ima pravo na mišljenje, ali postoji valjda neka granica. Ja sam dijete ovog grada, radim ovaj posao jer osjećam emociju prema klubu. Svjesna sam kako to nije dovoljno, ali umjesto stalnih kritika zašto nitko ne ponudi konkretnu pomoć. Trebamo podršku. Imam je od Grada, od nekih poduzetnika, ali zar nije Cibalija, uz Vinkovačke jeseni, jedini brend ovog grada? Kada bi oformili neku širu podršku klubu, bilo bi puno lakše taj san o povratku u prvu ligu pretvoriti u javu”, jasna je poruka iz predsjedničkog ureda Cibalije.

Zanimljivo, unutar pedesetak kilometara djeluju čak tri drugoligaša i Osijek koji je svjetlosnim godinama daleko s obzirom na privatno vlasništvo. Vukovar je pronašao investitore ali nemaju uvjete. Cibalija ima uvjete, ali nema investitore dok Bijelo Brdo uživa podršku lokalnih ali i državnih vlasti i mirno egzistira u ovim okvirima.

“Na vrhu piramide je uvijek onaj koji ima novac. Sada ga ima Osijek i jasno je da on diktira sve. I mi smo dobili pomoć u nekim igračima, znam da su dali neke Vukovaru, Bijelom Brdu. I to je sasvim logično jer s kime ćemo surađivati ako ne s njima”.

Ipak, strateški cilj Cibalije je da se osamostali do te mjere da više ne ovisi o pomoći sa strane. Dakle, tu je povratak korijenima.

“Imamo 350 djece koja tu treniraju svakodnevno. S novim terenom povećat ćemo kapacitet. Imamo veliku prednost što smo blizu granice pa imamo uvjete za dolazak nekih talenata iz BiH. Evo, tu su tri mladića u školi nogometa: Balić (Ilača), Zečević (Drenovci) i Spahić (Orašje) koji igraju za mlađe selekcije reprezentacije. Sportski sektor kluba je u rukama bivših igrača koji znaju svoj posao. Od Radotića, Meštrovića, Pavličića… Dakle, tu smo pokriveni. Samo još malo da financije dotjeramo, da nam se priključe sponzori i uvjerena sam kako će Cibalija ponovno biti klub na ponos svih njenih navijača”, poručila je predsjednica kluba.