Davna 2006. : Calciopoli, Ronaldinhova dominacija i posramljeni odlazak u mirovinu Zizoua

Neki navijaju za one male pa maštaju da postanu veliki, neki navijaju za velike pa ne žele da ih nitko ugrozi, a neki navijaju za one „tamo neke između“ momčadi koje nikako da naprave dodatni iskorak kojeg svi mi toliko želimo i osvoje barem neki trofej. Trofej koji bi tebi, iako ga ti osobno nisi osvojio, niti pretjerano sudjelovao u njemu, značio više od ičega u tom trenutku.

2006. godina bila je jedna prava nogometna godina.

Kada se vratimo u naš HNL, sjetit ćemo se uistinu svega. Godinu prije, u sezoni 04./05., Hajduk je osvojio svoj posljednji naslov prvaka. Posljednja utakmica sezone, Bili na Poljudu dočekuje Varteks kojeg tada s klupe vodi Miroslav Ćiro Blažević koji će nedugo nakon te utakmice postati novi trener Splićana.

Bila je to rapsodija nogometa, Hajduk je pred 25 tisuća ljudi slavio rezultatom 6:0, a na terenu smo imali prilike gledati prave ikone. Niko Kranjčar predvodio je Bile, a za njih su još u toj utakmici igrli fantastični igrači ako što su Ivan Leko i Kruno Lovrek. Na drugoj strani – bespotrebno napadački nastrojeni Varteks. Na golu je bio Ivan Mance, današnji zamjenik sportskog direktora u Rijeci, desnog beka igrao je Goran Mujanović, a u napadu su bili današnji kapetan Varaždina Leon Benko te Nedim Halilović i Ivan Jolić.

Na otvaranju sljedeće sezone Hajduk je doživio debakl desetljeća. Da nije bilo ovog nedavnog poraza od Gzire reklo bi se i tisućljeća, ali Debrecen je ipak nešto bolji klub i dvije katastrofale utakmice Bilih naplatili su s ukupnom pobjedom od 8:0. Ćiro je kao trener Varteksa nekoliko mjeseci ranije na Poljudu „popio“ šest komada od Splićana, ali taj poraz nije ni izbliza bio težak kao ova dva od Mađara (prva utakmica u Debrecenu 0:3, zatim novi poraz na Poljudu 0:5).

Dinamo je godinu ranije osvojio prvo mjesto, ali to je bilo u famoznoj „ligi za bedaka“ pa ih tako nije bilo u europskim natjecanjima, Rijeka je nesretno ispala od Litexa iz Lovecha zbog gola u gostima, dok je Inter iz Zaprešića pometen od Crvene Zvezde. Bilo je to ujedno i posljednji put da su se momčadi iz Hrvatske i Srbije susrele u nekoj europskoj utakmici.

U HNL-u Dinamo je naplatio sva dugovanja od prethodne sezone. Momčad su nosili igrači poput Luke Modrića, Ivana Bošnjaka i Eduarda da Silve pa je tako osvajanje naslova prvaka bilo dosta očekivano s obzirom na to da konkurencija ni izbliza nije imala tako kvalitetne pojednice u svojim sastavima, izuzev naravno Hajduk za kojeg je i tu sezonu odigrao Niko Kranjčar.

No, dosta o HNL-u, okrenimo se mi zbivanjima u europskom nogometu.

Bila je to godina u kojoj se žarko iščekivalo svjetsko prvenstvo. Ono četiri godine ranije, odigrano u Japanu i Južnoj Koreji, jedno je od, barem prema tvrdnjama raznih analitičara, najgorih svjetskih prvenstava svih vremena. Nema nikakve sumnje da smo tada vidjeli neke vrhunske poteze, Hrvatska je, iako je bila branitelj brončane medalje, zapela u skupini u kojoj smo igrali protiv Meksika, Ekvadora i Italije, a upravo smo protiv potonje reprezentacije odigrali najbolju utakmicu na prvenstvu. Ne znamo što je ostalo upečatljivije iz te utakmice, pogodak Mikija Rapaića koji je zabio „kao na igrici“ ili situacija kad Ivica Olić nakon skidanja dresa i proslave pogotka više nije znao kako obući isti.

Talijani su na tom prvenstvu teško pokradeni u utakmici protiv Južne Koreje, a glavni sudac te utakmice, Byron Moreno iz Ekvadora, optužen je za namještanje utakmice. Završio je Moreno 2010. i u zatvoru, ali nije razlog tomu njegovo suđenje na već spomenutoj utakmici već činjenica da je u zračnoj luci JFK u New Yorku uhićen sa šest kilogama herinia. Osebujna ličnost, nema se što za nadodati...

Talijani su tako taj SP 2006. čekali „kao ozbelo sunce“, a njihovo zajedništvo i dobra timska kohezija urodili su plodom te su u konačnici osvojili SP pobjedivši u finalu Francusku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca. Ta utakmica, iako je jedna od najvećih u povijesti jedne izrazito nogometne nacije kao što je Italija, ostat će upamćena po nečem drugom...

Ali, vratimo se mjesec dana unazad. Talijani, nogometni narod kojem je nogomet nešto više od „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, doživjeli su zemljotres kakav nikada prije nije viđen u njihovom nogometu. Najtrofejniji talijanski klub, Juventus, zbog afere Calciopoli izbačen je u Serie B, a sve to dogodilo se neposredno prije odlaska reprezentacije na SP. Glavni dužnosnici saveza bili su iza rešetaka, Luciano Moggi i ostala „ekipa“ bili prošlost, a igrači svjetske klase kao što su Buffon, Del Piero, Cannavaro, Zambrotta i Camoranesi bili su odjednom drugoligaši. Pričalo se kako je momčad pred raspadom, jedna kriva riječ sunarodnjaka koji je igrao za Romu, Milan ili Inter mogla je potpuno uništiti svu kemiju po kojoj su Azzurri oduvijek bili poznati...

 

Ipak, to se nije dogodilo. Calciopoli je trajao, već nabrojane zvijezde nisu znale kakva ih budućnost očekuje, ali iz utakmice u utakmicu Azzurri su izgledali sve bolje pa su tako, uz malu dozu sreće, baš kao i znanja, u konačnici stigli do finala.

Baš kao što smo već napisali, iako će utakmica zauvijek biti upamćena po nekim „ne nogometnim scenama“, sve je to bila jedna prava filmska priča. Prvo je Zidane zabio u sedmoj minuti iz kaznenog udarca svladavši Buffona „panenkom“ koja je spretno i sretno našla svoj put do gola, da bi u 19. minuti Materazzi najbolje reagirao na ubačaj iz kornera i izvrsnim udarcem glavom vratio stvari na početak.

Utakmica je otišla u produžetke, obje reprezentacije su imale svoje prilike za pobjedu, ali pogodaka više nije bilo. Svijet je uživao u izvedbi Zinedinea Zidana, kultnog nogometaša kojem je to bila posljednja utakmica u karijeri, a iako nije bio ni izbliza u najboljim igračkim godinama, bio je uvjerljivo najbolji igrač na terenu. Majstorija u svakom pokretu, potez i vizija kakvi se ne mogu naučiti, vizija kakvu je imao samo on... Dugogodišnji skaut Barcelone, koji je odlučio ostati anoniman, u jednom je razgovoru za španjolske medije rekao kako je Zizu najveća pogreška u povijesi kluba:

„Moj suradnik i ja sjeli bismo na vrh našeg stadiona, bili ste, pogled je kao da gledate iz aviona. Ptičja perspektiva se to zove ako se ne varam. Vi gledate nekog igrača i pomislite „aha, sada bi trebao odigrati to i to, sada bi se trebao okrenuti lijevo, sada bi trebao vratiti loptu unazad“. Mi smo gledali Zidanea, a on bi svaki put napravio upravo ono što bi mi pomislili. Gledali smo i ostali šokirani kako smo ikada mogli toliko promašiti u procjeni“

Finale je uistinu bilo spektakularno, a potez po kojem će se ono vječno pamtiti dogodio se u 110. minuti. Matrix je isprovociorao Zizoua, koji mu nije odlučio odogovoriti riječima na njegove provokacije, već ga je udario glavom u prsa što je značilo da je finale za njega nešto ranije završilo. Talijani su bili koncentriraniji u lutriji jedanaesteraca, a heroj je postao Fabio Grosso, lijevi bek koji je tada igrao za Palermo i koji je na tom istom SP-u zabio dva ključna pogotka koja su dovela Talijane do naslova prvaka svijeta.

Možda je riječ o nekoj nostalgiji, možda čak i fantaziji, ali ne možemo pobjeći od dojma da je tih godina bilo više megazvijezdi u svijetu nogometa. U redu, treba priznati da nitko od igrača nije dosegao razinu Messija i Ronalda, ali kvaliteta kakva je bila prisutna... Skoro pa nevjerojatno.

Najskuplji i najbolji igrač na svijetu bio je Ronaldinho. Brazilski čarobnjak imao je nešto što niti jedan u povijesti nogometa nije imao, a to je da je u godinama njegove dominacije, svijet bio ujedninjen u mišljenju kako je on najbolji nogometaš svijeta. Dio klinaca na školskom igralištu će se derati Ronaldo kada zabiju gol, dio njih Messi, dio Mbappe, ali tih godina svi su vikali samo Ronaldinho.

Potezi koje je on izvodio, s kojom lakoćom i u kojoj brzini nešto je što se nikada prije nije vidjelo. Te godine vidjeli smo „standing ovation“ od strane cijelog Santiago Bernabeua upućen magičnom Brazilcu, a sve to dogodilo se kada je Real Madrid poražen s visokih 0:3 u svojoj kući od svojeg najvećeg rivala Barcelone. Dva čarobna pogotka publika je nagradila ovacijama, a više od toga nije potrebno pisati.

Radio je Ronaldinho što je htio, Barcelona je osim La Lige osvojila i  Ligu prvaka, a svijet se jednostavno nije mogao načuditi svim njegovim majstorijama. Te godine bio je drugi strijelac Lige prvaka sa sedam postignutih pogodaka (ispred njega samo Andriy Shevchenko s dva „komada“ više), a odličnu utakmicu odigrao je i u finalu kada je pao Arsenal rezultatom 2:1. Bila je to Dinhova godina, a iako nije osvojio Zlatnu loptu, svijet je znao tko je uvjerljivo najbolji na svijetu.

Nju je pak osvojio Fabio Cannavaro, 175 centimetara „visoki“ središni branič koji je nosio svoju Italiju do naslova prvaka na SP-u te je bio kamen temeljac Juventusove obrane u osvajanju Scudetta koji je kasnije oduzet Staroj dami. Cannavaro je imponirao svojom smirenošću i čitanjem igre, a iako je u većem broju slučajeva bio u podređenoj situaciji te se često morao nositi sa fizički domanintnijim napadačima od njega samoga, svojim inteligentnim postavljanjem i anticipacijom svakog od njih često bi „pospremio u džep“.

Od središnjih veznjaka tih su godina dominirali Englezi. Riječ je, pogađate, o Stevenu Gerrardu i Franku Lampardu, dvojcu koji su bili nositelji svojih momčadi i koji s punim pravom imaju status legendi u engleskom nogometu. Mnogi stručnjaci ističu kako je „grijeh“ da reprezentacija koja je imala na raspolaganju takva dva veznjaka, a njima još treba nadodati Davida Beckhama koji je ipak nešto stariji, nikada nije osvojila neko važno natjecanje. Bili su blizu 2004. godine kada je Euro uzela Grčka, ali su zapeli u četvrtfinalu kada je nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca dalje otišao domaćin Portugal.

Tih je godina najbolja desetka svijeta, uz već spomenutog Dinha, bio Francesco Totti. Legenda Rima, legenda Rome i legenda talijanskog nogometa, Totti je netko tko će zauvijek biti sinonim za vjernost i lojalnost. „Gospodine Perez, mogu igrati za vas, ali samo ako kupite Romu“, riječi su upućene tadašnjem, a i sadašnjem predsjedniku Real Madrida koji ga je pod svaku cijenu htio dovesti u kraljevski klub. Nikad potvrđena priča u medijima diljem svijeta govori kako je upravo Totti taj koji je prvi na svijetu dobio  „blank cheque“, ali njegova se vjernost nije mogla kupiti.

Vrhunskih središnjih napadača tih je godina bilo na pretek. Thierry Henry oduševljavao je u Premier ligi, Sheva je nešto slabije od očekivanog igrao u Chelseaju, ali je i dalje bio ponajbolji igrač svijeta, a uz njih tu su još bili Samuel Eto'o, veliki Ruud Van Nisterlooy, Ronaldo, Wayne Rooney i tada mladi Zlatan Ibrahimović, a svi oni bili su pravi nositelji svojih momčadi te su kasnije ostvarili još veće karijere.

U talijanskom nogometu, uz sve prethodno nabrojane juventine, glavnu riječ imali su dvojica Brazilca, a riječ je o središnjem napadaču Intera Adrianu i kasnije najboljem igraču svijeta, brazilskoj desetki Kaki. Obojica su bili od nevjerojatne važnosti za svoju momčad, obojica u svojem „primeu“ bili neriješive enigme za bilokoju obranu svijeta, ali su im u karijere kasnijih godina otišle u potpuno drugačijem smjeru. Adriano se podredio alkoholu, ženama i izlascima, a Kaka vjeri, obitelji i nogometu.

Xavi je i tada bio glavni „mozak“ Barcelone, Essien je dominirao zajedno sa Michaelom Ballackom u dresu Plavaca, a nikako ne treba zaboraviti ni Patricka Vieru koji je bio jedan od najboljih defenzivnih veznjaka na svijetu i pravi lider bilokoje svlačionice u kojoj se nalazio.

Nemoguće je nabrojati sve velikane koji su tada bili u naponu snage, ali za kraj svakako ne smijemo zaboraviti spomenuti Johna Terryja, u to vrijeme ponajboljeg braniča svijeta, baš kao i Alessandra Nestu, braniča koji je igrao nogomet na neki drugačiji način od svojih kolega po poziciji i nogometaša za kojeg se i dan danas priča kako bi bio jedan od najboljih braniča svih vremena da se tokom cijele svoje karijere nije konstatno mučio s raznim ozljedama.

Iako bismo o toj famoznoj 2006. godini mogli pisati još duplo duže tekstove, za kraj ćemo samo dodati kako su od sljedeće sezone do samog vrha svjetskog nogometa stigli Cristiano Ronaldo i Leo Messi, a nakon toga sve je, više – manje, podređeno samo njima i njihovim individualnim i momčadskim nadmetanjima.

Bilo kako bilo, 2006. godina zauvijek će biti jedan od najboljih i najzanimljivijih u svijetu nogometa te sjećanja na nju sigurno neće tako brzo izblijediti...

(foto: Reuters)