Dani Olmo za Germanijak: "Emociju kada sam na Parkenu čuo "Moju Domovinu" teško je opisati"

Dok smo se sredinom prosinca prijavljivali u hotel u Leipzigu, recepcionar nas je suočio sa setom pitanja. Tko smo, čime se bavimo, što radimo ovdje…

“Nova pravila” - slegnuo je ramenima dok nam je strpljivo prevodio pitanja s njemačkog i upisivao u formulare. Radio je to nekako rutinski. Bilo je jasno da često pomaže strancima u ispunjavanju.

No, kada smo stigli do pitanja koji je zapravo razlog posjete tom gradu na istoku Njemačke te kada smo mu objasnili da imamo dogovoren susret s Dani Olmom i Joškom Gvardiolom, čovjek se ozario, skinuo sako i počeo pokazivati tetovaže. Nije bilo sumnje, naletjeli smo na navijača RB Leipziga.

“Vi ste iz Zagreba? Pa gdje vadite sve te igrače? Prvo Olmo, sada Gvardiol”, u nevjerici je vrtio glavom. Pričao nam je kasnije o RB Leipzigu, o tome kako ih nitko ne voli u Bundesligi zbog njihovog predznaka umjetnog kluba stvorenog na profitu Red Bulla ali i da im je sasvim svejedno zbog toga.

“Vjerojatno smo trebali ostati u 5. ligi i tada ne bi nikome smetali. Bili bi simpatičan klub iz velikog grada a vrhunski nogomet gledali bi na televiziji. No, toga je ionako sve manje. Navikli su se da postojimo i da smo dobri”, objašnjavao nam je recepcionar.

Malo kasnije bili smo pred stadionom. RB Leipzig se obračunavao s Borussiom Mönchengladbach. Gvardiol je zabio prvijenac, Dani Olmo je pratio s tribina, a mi smo bili ispred Red Bull Arene. Naime, možete vi poznavati i Dietricha Mateschitza ali utakmicu nećete gledati ako vlast u Njemačkoj tako odluči. Nije pomogla niti COVID putovnica koju smo imali spremljenu, press iskaznica a niti test koji je u Njemačkoj besplatan i moguće ga je napraviti na svakom koraku.

“Ako ste se dogovorili, pričekajte sa strane. Na stadion ne možete ući”, pojasnili su nam na ulazu. Pola sata po završetku, zaustavio se crni Volkswagen T-Roc. Nešto između Pola i Golfa. Tko bi rekao da španjolski reprezentativac i zvijezda kluba vozi takav automobil.

“Ovo mi je sasvim dovoljno za moje potrebe. Nema smisla da vozim nešto drugo za te male relacije koje radim dok sam u Leipzigu”, priča nam malo kasnije Dani Olmo dok se vozimo njegovoj kući u predgrađu stadion. Skroman, baš kakvim smo ga oduvijek znali. A znamo se jako dugo…Kada ga je Andy Bara doveo u Dinamo, u ljeto 2014., bili smo s kolegom Ničotom iz SN-a jedini novinari ispod južne tribine stadiona u Maksimiru kada je obitelj Olmo zakoračila u svoju “modru” avanturu.

“Mali je došao iz Barcelone. Bio je jedan od najboljih igrača u njihovoj školi i bit će pravi”, pričao nam je Bara na parkingu ispred svlačionice prve momčadi. Nismo nešto pretjerano vjerovali u njegove riječi jer tko bi k vragu napustio Barcelonu i došao u Dinamo a da nešto vrijedi?

I nismo bili jedine “nevjerne Tome”. Zapravo, malo tko je tada, osim Andyja Bare, vjerovao da će Dani Olmo u nekoliko godina postati jedna od najvećih zvijezda Dinama u novijoj povijesti. Da će postati reprezentativac Španjolske i igrač oko kojeg ovih dana počinje ples milijuna najvećih svjetskih klubova.

“Puno puta su me pitali o tome, još otkako sam debitirao za reprezentaciju Španjolske. Malo dosade uvijek isti odgovori, ali nije mi problem. Svi znaju kojim je to išlo putem”, priča nam Dani dok ga prekida poziv oca Miguela. Tata je gledao utakmicu na televiziji i iako je Olmo ozlijeđen, nije htio propustiti prokomentirati kako je sve to skupa izgledalo. Uvijek je tako. Sjećamo se u Dinamu da je Olmo često nakon utakmice odlazio u svoj zagrebački stan gdje su on i otac, inače nogometni trener, puštali sekvence i komentirali. Sve kako bi bili bolji u onoj sljedećoj…

Desetak minuta vožnje i zaustavljamo se ispred lijepe kuće koju Olmo ima na korištenje dok je u Leipzigu. Ispred je postavljen koš a nakon ulaska suočavamo se s uokvirenom dresom Dinama, njegovim imenom i brojkom 100.

“Bilo kuda, Dinamo svuda”, nasmijao se brat Carlos koji je tih dana bio kod brata u posjeti. I brat je nogometaš, trenutno je u procesu rehabilitacije a godinu je započeo igrajući za Karlovac kod trenera Sretena Ćuka, istog onog koji je trenirao Danija u Maksimiru.

“Brat je stigao u posjetu kod mene. Nekada dolaze roditelji a nije mi problem biti sam. Sve je ionako podređeno nogometu. Nemam baš puno slobodnog vremena, ali kada ga imam onda je bolje da sam sa svojima. Evo, neki dan su mi bili prijatelji iz Španjolske i otišli smo na izlet u Berlin. Posjetili ta povijesna mjesta i uživali”, priča Dani dok se malo kasnije vozimo prema centru grada gdje je Joško Gvardiol čekao da počasti zbog prvijenca u dresu Leipziga.

“Odmah sam ja znao da je Joško taj. Osjetio sam ga u Dinamu što može i da ima potencijal za velike stvari. Karakterno je sjajan i prvo što sam mu rekao kada je došao u Leipzig bilo je da se može opustiti i igrati svoju igru. Da mu skinemo pritisak koji je sigurno donio sa sobom. I uspio je. Ima 19 godina i putno je prostora pred njime, ali najbitnije je da zna i može. Ostalo je lako”, komentirao je Olmo svog suigrača.

I sam Joško nam je kasnije pričao kako mu je Dani bio od neprocjenjive pomoći u prvim danima života u novoj sredini. Da su često pričali, nakon treninga i utakmica prolazili sve detalje i da ime veliki respekt i još veću zahvalnost prema načinu na koji ga je prihvatio. A da još uvijek pomaže svjedočili smo malo kasnije kada ga je Olmić, kakav mu je nadimak iz maksimirskih dana učio baratati kineskim štapićima…

“Gledaj Joško, s ovim prstom fiksiraš štapić, s drugim imaš prostora”, objašnjavao je. I dok se Joško borio, Olmo se posvetio razgovoru. U tom trenutku je bio tri tjedna van stroja, otišao je mišić lijeve noge.

“A to je život. Na svu sreću, ide prema boljem. Treniram po posebnom programu, uskoro ću početi trčati i vjerujem da ću početkom godine biti spreman. Imao sam sličan problem na desnoj nozi pa mogu procijeniti u kojem je stupnju oporavak. Nedostaje mi nogomet, ali kod ozljeda nemaš pravo na krivi korak”.

Dok ga nije bilo, Leipzig se mučio. Upali su u neku krizu, ali potom dobili Manchester City i produžili si život u Europi, tu večer pala je Borussija…

“Možda rezultatu nisu u skladu s onime što smo htjeli, ali djeluje mi kao da smo na dobrom putu. Stigao je novi trener, donio je novu energiju i čini mi se kako bi nakon pauze mogli biti puno bolji”.

Olmo ne krije zadovoljstvo odabirom Leipziga za nastavak karijere. Iako su puno veća nogometna imena bacala oko na njega, odlazak u RB bila je odluka zbog koje nije požalio.

“Ma kakvi. Igram u velikom klubu, Bundesliga je jedna od najjačih liga na svijetu. Konkurencija u momčadi je jaka i tjera te da budeš sto posto unutra na svakom treningu i utakmici. I ta atmosfera je sjajna. To je ono što mi je nedostajalo u Hrvatskoj. Kada smo igrali Europu, navijači su bili sjajni ali onda dođe HNL i skupi ih se jako mali broj. Valjda će s novim stadionom doći i ta atmosfera koja nedostaje Dinamu”.

Ono što smo u tom trenutku vidjeli od Leipziga sugeriralo nam je da taj grad zapravo podsjeća na Zagreb.

“Ništa nije kao Zagreb”, ispravio nas je Olmo kroz smijeh pa nastavio:

“Lijep je život ovdje. Grad je lijep, ljudi su ljubazni. Zaista imaš sve uvjete za jedan miran i kvalitetan život. Što se kluba tiče, u RB Leipzigu sam dobio upravo ono što sam tražio. Bilo mi je bitno pametno odabrati zbog mog kontinuiteta u reprezentaciji Španjolske. Znate da sam debitirao još kada sam igrao u Dinamu i trebao sam nastaviti igrati zbog Eura. Ovdje sam sve to dobio i zaista sam sretan sa svime”.

Euro je posebna priča. Uoči utakmice Hrvatske i Španjolske na stadionu Parken u Kopenhagenu Olmo se oglasio statusom na Instagramu gdje je napisao “Velika i posbna utakmica” držeći u rukama dresove Hrvatske i Dinama.

“Upravo sam je tako i doživljavao. Toliko emocija u meni. Jedna od najljepših utakmica u karijeri. Zamisli, izlazim na zagrijavanje a na zvučniku ide “Moja domovina”. Sav sam se naježio u tom trenutku. Kada smo zabili gol, nisam mogao slaviti. Dinamo i Hrvatska postali su dio mene i uvijek će biti tako”, iskreno će Olmo koji često proživljava zagrebačke dane. Prijatelji koje je stekao su stalno na liniji.

“Čujem se s Gojakom, Livijem, nekim prijateljima iz Zagreba koji nisu u nogometu”.

Često se čuje i s Nenadom Bjelicom, trenerom koji je obilježio njegov maksimirski put. I trenerom koji je jako naljutio ljude iz Dinama kada je po transferu Olma jasno izgovorio da je Dani “produkt svoje obitelji”. Iako je to sasvim točno i svi koji su izbliza pratili njegov razvoj znaju da je upravo obitelj Olmo najzaslužnija za Danijev iskorak u svijet vrhunskog nogometa. Naravno, uz silan poticaj i servis Dinama.

“Čujem se redovito s Bjelicom i drago mi je da ga ide s Osijekom. Naravno, nije mi drago kada se tuče s Dinamom jer bih htio da Dinamo uvijek dobije. No, Bjelica je jako bitan trener u mojoj karijeri. Puno mi je pomogao, puno sam naučio s njime”.

Razgovor se polako primicao kraju, pitali smo ga kako gleda na godinu koja je iza nas.

“Mislim da je bila dobra. Zaista bih stavio jednu dobru ocjenu. Igrao sam na Euru, bio sam s reprezentacijom na Olimpijskim igrama u Japanu. S klubom sam igrao finale Kupa, igrali smo Ligu prvaka. Moram biti zadovoljan sa svime i učiniti sve da i ova bude na tom tragu”.

U dresu Leipziga ili nekom drugome?

“A znam da te to zanima, ali ne bih o tome. Igrač sam Leipziga, imam ugovor i lijepo mi je ovdje. Vidjet ćemo što nosi budućnost”, završio je Dani.

Nije nam dao puno prostora za pitanje gdje će nastaviti karijeru i hoće li to biti već ove zime. Dovoljno ga dugo znamo da nije bilo smisla inzistirati…