Čupa, droga i brza noga: Priča o Petru Panu sa zelenih travnjaka

Dinamo u srijedu s početkom od 21 sat počinje svoju novu sezonu Lige prvaka, prvu nakon 2016. godine. Prvi suparnik je momčad koja okupira određeni komadić povijesti zagrebačkog kluba, iz jednog od njenih delikatnijih razdoblja.

Te 1990. u prvom kolu Kupa UEFA Modre je ždrijeb odveo na Atalantu iz Bergama, a gostovanje u prvoj utakmici na stadionu Atleti Azzuri 19.rujna 1990. po mnogo čemu je ostalo zapisano u povijesti, kako Dinama, tako i BBB-a. Buntom nelektrizirani tih tjedana i mjeseci, zagrebački su navijači izazvali prekid u desetoj minuti utakmice, te time možda i napravili podlogu za blagu tendenciju UEFA-e te sezone da se riješi Dinama u daljnjem tijeku eurokupova. Atalanta je u uzvratu, nakon fantastičnog gola Zvonimira Bobana iz slobodnog udarca, izjednačila samo osam minuta kasnije nakon fantomskog jedanaesterca i tako poprilično nezasluženo prošla dalje zahvaljujući golu u gostima.

Jedan igrač nam je posebno iz te generacije talijanske momčadi zanimljiv. Moguće je reći da se radi o klupskoj legendi s obzirom da bi se mnogi složili kako se radi o legendi nogometa kao sporta. U pitanju je, naravno, Claudio Caniggia.

Ovaj danas 52-godišnjak spada u red ikona kojima je narod sklon i na kakve većina nas gleda sa simpatijom – pojedinci koji su rubni genijalci u poslu kojim se bave, ali kao ličnosti ukalupljuju mnoge slabosti u drugim sferama karaktera, i toga se ne srame. Čovjek je biće sa manama, a ako naši idoli s ekrana i sa travnjaka ne bivaju portretirani od mašinerije kojom su okruženi kao savršena bića, već jednako tako kao nesavršena – očekivano je da ćemo se s njima lakše poistovjetiti. U licemjernom javnom prostoru kojim danas dominiraju društvene mreže prezentacija je sve, kako moralna, tako i ona estetska. Zapravo prva mana današnjih simbola fiktivne savršenosti u nogometu, Cristiana Ronalda i Lea Messija otkriva se sama po principu Kvake 22 – sakrivanje mana. Znamo da si osoba od krvi i mesa i da imaš mane, a pošto-poto želiš čim više ljudi prevariti da nemaš. Licemjerje, taština, oholost,... Dajmo toj mani proizvoljnu formu.

U tom kontekstu 13-mjesečna kazna Caniggije zbog uživanja narkotika, usudit ćemo se ovo reći, dobija na značaju. Živio je život van terena onako kako je igrao nogomet na njemu – 200 na sat. Tog 22. travnja 1993. tada 26-godišnjak priznao je upotrebu kokaina, a veoma rigorozna disciplinska komisija Serie A zabranila mu je nastupanje do 8. svibnja 1994., te sa 100 milijuna lira kaznila njegov tadašnji klub Romu radi odgovornosti. Ovime je ''ušao u klub'' kojeg je ''osnivač'' njegov suborac i prijatelj, genijalni Diego Maradona, koji je, blasfemično za reći, jedan od najvećih ambasadora kokaina ikad, i koji je sličnu 15-mjesečnu kaznu već bio zaradio u travnju 1991.

Ono što je fascinantno u priči jest da je nogometna javnost diljem planete bila uvjerena da Caniggia nema šanse biti izabran u argentinsku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994., no Argentinci gledaju na nogomet i nogometne heroje drukčije. Pamte bravure El Pajara s Mundijala četiri godine prije iz Italije, legendarni trk protiv Kameruna koji je okončan ikonično brutalnim prekršajem Benjamina Massinga, gol Italiji u polufinalu, a ako zabiješ jedini gol Brazilu u nokaut fazi za prolaz na Svjetskom prvenstvu... Nemoguće je smisliti što bi mogao napraviti da budeš degradiran sa postolja božanstva u nogometno politeističkoj Argentini. Da nije dobio žuti karton koji ga je onemogućio u nastupu u finalu protiv Zapadne Njemačke, možda bi ishod istog bio drukčiji. Maradona je uvjeren da bi.

No, za razliku od Paula Gaiscoignea, koji je u drugom polufinalu briznuo u plač nakon što je dobio drugi žuti karton koji ga je izbacio iz konkurencije za naredni nastup (finale ili utakmica za treće mjesto), Caniggia je hladnokrvno odlučio da će pristupiti pucanju jedanaesterca u petoj seriji za Gauchose, iako za to nije bilo potrebe. Talijani su već ranije promašili dva i trasirali put bijelo-plavima do finala.

Svejedno, taj žuti karton ga muči i dan-danas:

„Dobro sam igrao i bio sam pun samopouzdanja. Nijemce sam doživljavao lakšim protivnikom nego Talijane ili Brazilce. Siguran sam da bi me srušili što bi rezultiralo penalom ili nešto slično. To bi odlučilo utakmicu.“, rekao je u intervju 2018. ''Plavi anđeo'', između ostalog poznatog po nenormalnoj brzini i ubrzanju. Uostalom, bavio se atletikom u mlađim danima.

Osim što se radi o srcu naroda bliskom liku i djelu, zašto pišemo baš o ovoj legendi Atalante, koja je crno-plavi dres nosila ukupno četiri sezone? Pa u pitanju je nogometaš koji je, igrom slučaja, u najosjetljivije vrijeme tri puta pohodio našu zemlju, u utakmicama u kojima je nosio tri različita dresa protiv tri stuba hrvatskog nogometa, Dinama, Hajduka i hrvatske reprezentacije.

Što znači da se opet vraćamo na taj 2.listopad 1990. i uzvratnu utakmicu u Maksimiru protiv klub sa sjevera Italije. Upravo je Caniggia bio taj koji je odglumio sporni jedanaesterac i to mu je, što se nas tiče, jedina mrlja u karijeri. Igra se nije ni nastavila, a današnji predsjednik HNS-a Davor Šuker dobija drugi žuti, odnosno crveni karton, radi ''usputnog'' saplitanja Eligija Nicolinija, te tako znatno osakaćuje Dinamo u pokušaju da u nastavku utakmice ipak dođe do drugog pogotka i prolaska skupine. Kako to obično biva s ekipama s ovih prostora, nakon što na glupav način prospu prednost koju su gradili cijelu utakmicu, slijedi raspad.

Rat je već počeo, traje debelo, i kasno je proljeće 1994. Najvažnije razdoblje novije hrvatske povijesti ujedno je razdoblje na koje iz današnje perspektive gledamo sa ogromnim kritičkim povećalom. Na Maksimir dolazi Argentina, a ne znamo još ni dan-danas je li tom, realno, uspjehu – da jedna reprezentacija koja još nije odigrala ni službenu utakmicu, reprezentacija jedne zemlje za koju još veći dio svijeta ni ne zna, dovede Argentinu predvođenu najboljim nogometašem svih vremena, zajedno sa ostalim superzvijezdama – kumovala činjenica da se baš radi o toj zemlji, s kojom bi Hrvatska mogla imati određene veze tijekom razdoblja pola stoljeća unazad. Ili se jednostavno radi o činjenici da nas je AFA prepoznala kao dobru provjeru pred Mundijal u Sjedinjenim Državama. To nikad nećemo saznati. Ono što je sigurno jest da su na Maksimir tog 4. lipnja 1994. došli Maradona, Batistuta, Simeone, Redondo, Balbo, Ortega... i on. Iako nije zabio, dobro je pokisao. Utakmica je završila 0:0 po groznom pljusku.

Maradona i Caniggia postali su veoma bliski već u debiju potonjeg za reprezentaciju 1987. u prijateljskoj utakmici protiv Italije. El Hijo del Viento (''Sin vjetra'') je bez pomoći svog omalenog prijatelja i suigrača odveo Argentinu do naslova Copa Americe 1991. u Čileu, a dobre igre u reprezentaciji i klubu navukle su interes Reala, Barcelone i Olympiquea iz Marseillea. On se ipak odlučio ostati na Apeninima i pridružiti Romi, u pitanju je klub koji je u toj sezoni 1992./1993. imao velike ambicije pod vodstvom trenera Vujadina Boškova. Bez obzira na gubitak Rudija Völlera koji je otišao put Marseillea, sastavljena je dobra momčad za napad na sam naslov, tada zasigurno najprestižniji od svih nacionalnih prvenstava. Thomas Hässler, Ruggiero Rizzitelli, Siniša Mihajlović, Giuseppe Giannini, Amedeo Carboni, Aldair i Caniggia, nisu uspjeli u tom naumu, s obzirom da je klub pretrpio loš start u prvenstvu. Ipak, pamti se gol za 2:0 u derbiju protiv najmoćnijeg kluba Europe tih godina, moćnom Capellovom Milanu, koji je u nevjerici ostavio 19-godišnjeg Carla Cudicinija na golu Rossonera.

Na proljeće '93. Caniggiju ''dokusuruje'' njegov stil života rock-zvijezde i dobija spomenutu kaznu, nakon što je priznao uživanje kokaina na jednom tulumu, pogrešno misleći da će ga Boškov izostaviti iz sastava za narednu utakmicu. Tih dana se oporavljao od kraće ozljede, a bio je u konstantoj borbi sa Aldairom, Mihajlovićem i Hässlerom za jedno od tri mjesta za strance.

Vraća se tek u svibnju 1994., kada kreće u novo razdoblje karijere. Dva dana pred, za Argentinu sudbonosnu utakmicu osmine finala SP-a protiv Rumunjske, potpisuje za najveći portugalski klub i dvostrukog prvaka Europe, Benficu. Uslijed šoka i opadanja morala radi još jednog skandala povezanog uz uživanje nedozvoljenih supstanci, ono Diega Maradone, koji biva odstranjen sa SP-a taman nakon grupne faze, Argentina ispada od Rumunjske rezultatom 3:2.

Slijedi razdoblje koje se može nazvati ''ostatak karijere'' Claudija Caniggije, slično onom Mikea Tysona nakon izlaska iz zatvora. Iako u najboljim igračkim godinama, još uvijek 27-godišnjak, upitno je bilo je li u stanju ostati na onoj razini igre iz prve polovice devedesetih, no to je slučaj za većinu sportaša koji se u većoj mjeri oslanjaju na prednost u fizičkim performansama u odnosu na protivnike, prije svega brzinu, skočnost ili agilnost.

Krenula je sezona Lige prvaka 1994./1995., a ždrijeb je u grupu C spojio Benficu, jaku Steauu, belgijski Anderlecht i splitski Hajduk. Tako je glavni junak ovog teksta tog 14. rujna i treći puta posjetio Hrvatsku u samo četiri godine. Jest, samo poslom, ali to su radili i Hans-Dietrich Genscher i Ivan Pavao II, pa ih svejedno volimo. U Lisabonu se zadržao samo jednu godinu, prije nego se vratio u Boca Juniorse, ljute rivale River Platea, kluba u kojem je počeo svoju nogometnu priču. Tako je, uz Gabriela Batistutu i Abela Balba, postao jednom od legendi argentinskog nogometa koja je nosila oba dresa.

Na kultnoj La Bomboneri ponovno je udružio snage sa ''Malim Zelenim'', te u 29 ligaških utakmica uknjižio 12 golova. Na čelo kluba je zasjeo tada mladi, ambiciozni operativac – a danas predsjednik Argentine – Maurizio Macri, te se činilo kako se sve poklopilo za novo zlatno doba žuto-plave momčadi. Međutim, trofeji su izostali. Nisu uspjeli zadržati mlade zvijezde u likovima Juana Sebastiana Verona i Kilyja Gonzalesa koji su već u ljeto 1996. digli sidro put Europe. Caniggia i Maradona su doslovce bili pod budnim okom novinara, fanova i općenito javnosti svake sekunde u svakom kutku multimilijunskog Buenos Airesa, pritisak je bio prevelik, a njihove taštine su već dosegle tu razinu u karijeri da se svime navedenim nisu znali nositi.

''Sin vjetra'' još je jednom pronašao utočište u Italiji i Bergamu, gdje su ga ljudi dočekali širokih ruku. No ta epizoda je, ispostavilo se, bila daleko od bajke. Ubilježio je samo jedan gol u 17 utakmica Serie B, te su se i on i najdraži mu talijanski klub složili kako bi bilo najbolje da se raziđu.

Neznatno nogometno uskrsnuće zavrijedio je u Škotskoj. Prvo u Dundee Unitedu, u kojemu je u 21 utakmici postigao sedam golova, nakon čega ga je Dick Advocaat doveo u Rangerse. Dobio je, još jednom na račun svoje karizme i starih zasluga, neočekivani poziv u 23 igrača Argentine za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Koreji, a ''najzapaženiji'' učinak na turniru bilo mu je isključenje u zadnjoj utakmici protiv Švedske radi vrijeđanja suca – kad je sjedio na klupi za rezerve.

„Trebao sam igrati na Svjetskom prvenstvu protiv Engleske, Bielsa mi je to i rekao mjesecima ranije. No kako sam se ozljedio protiv Celtica u finalu škotskog kupa, i to od strane Suttona koji je u toj utakmici iz tko zna kojeg razloga igrao stopera, umjesto mene na desnoj strani je igrao Ariel Ortega.“, rekao je dječački optimistično The Scotsmanu o svojoj situaciji kao 35-godišnjeg napadača. Ali opet poprilično jezgrovitije od one legendardne: „Ako je kokain droga, ja sam narkoman.“

Neki će se zapitati gdje je bio '98? Ako je nastupao na SP u 1990. Italiji, 1994. u SAD, pa 2002. u Japanu i Koreji, kako to da ga nije bilo na drugom najdražem Mundijalu u Hrvata? Izostavljen je s popisa jer je odbio zahtjev izbornika Daniela Passarelle da skrati kosu. To je bio Caniggia, legenda nogometa, ali i života, ispunjenog osobnim principima vrijednih onoga zapravo najvrijednijeg kod čovjeka – dostojanstva i samoafirmacije unutar vlastitog sustava vrijednosti.

 

 

(foto: Reuters, twitter)