"Čovjek kojega je bolio k****": Pročitajte priču o najvećem engleskom igraču za kojeg nikada niste čuli!

Poznata velška psihodelična rock grupa Super Furry Animals autori su singla „The Man Don't Give a Fuck“, oliti „Čovjeka boli k****“ u slobodnom prijevodu. Omot tog singla znakovitog imena prikazuje fotografiju nogometaša s uvredljivom gestikulacijom, a mnogi su se pitali o kome je riječ; koga to zapravo „zaboli k****“.

Čovjek na slici je Robin Friday, po mnogima „najbolji nogometaš za kojeg nikada niste čuli“. Ikona povremenog engleskog premierligaša Readinga, za kojeg je u 121 odigranom susretu zabio 46 golova u periodu od 1974. do 1976.

Friday je od tinejdžerskih godina bio problematičan mladić; sa 15 se ispisao iz škole i većinom radio fizičke poslove, povremeno igrajući nogomet uglavnom za lokalne amaterske klubove, nakon što je otpušten iz popravnog doma zbog krađe radioprijemnika iz automobila. Jedan od prvih incidenata vezanih uz nogometni travnjak najbolje opisuje njegovu kratku, ali prštavu karijeru.

Te 1972. Friday je nastupao za Hayes, lokalni klub koji se natjecao u amaterskom rangu natjecanja. Na jednu je utakmicu zakasnio čak osamdeset minuta, a kada se napokon pojavio, bio je vidljivo pijan. Ipak, trener nije imao izbora pošto su zbog njegovog izbivanja utakmicu započeli s desetoricom igrača u polju; Friday je ušao pijan u 80. minuti pri rezultatu 0:0, da bi iskoristio činjenicu da protivnička obrana nije marila pretjerano za pijanog napadača tako što je – zabio efektni pobjednički pogodak.

Susret FA kupa upario ih je s Readingom, a u te dvije utakmice Friday je impresionirao tadašnjeg trenera Readinga Charlieja Hurleyja, koji – iako svjestan njegove pozadine i labilnosti – ipak odlučuje da je Friday igrač vrijedan rizika, i u siječnju 1974. odlučuje potpisati ugovor s njim.

Isprva je igrao za rezerve, a tu se istakao – osim pojavom koja je više odgovarala frontmenima tadašnjih punk bendova poput Ramonesa ili Sex Pistolsa nego nogometašu – izrazitom kompetitivnošću, gdje je izluđivao trenere zbog toga što je konstantno u želji da se istakne na treningu u duele sa suigračima ulazio prečvrsto; toliko da bi ih često ozlijedio. Nije dugo trebalo da pokaže svoju magiju; u prvoj utakmici za prvu momčad Readinga protiv Exetera zabio je dva pogotka u pobjedi 4-1, a novine su prštale naslovima o „magiji mladog Fridayja“. Golove je zabijao kao na traci, jedan efektniji od drugog, a statistika se popela do nevjerojatnih 16 golova u pet utakmica. Reading je imao novog heroja, no njegov život van terena nije se promijenio niti malo.

Friday je bio alkoholičar i uživatelj teških droga, te izrazito težak karakter. Mijenjao je stanodavce kao čarape, a oni su ga opisivali kao „nemogućeg“. Poznato je da bi se redovito oblivao žestokim pićem kojeg je kombinirao s teškim drogama poput LSD-a, da bi ga u vrhuncu ludila pronalazili onesviještenog, nakon što bi susjedi zvali policiju zbog preglasne heavy-metal muzike koju je puštao drogiran dok bi mu društvo kamenjem razbijalo susjedima prozore i izazivalo kaos. Jedne je godine čak zakasnio na pripreme momčadi bez traga i glasa, da bi se ispostavilo da se pridružio hipi komuni preko ljeta, a vratio se tek pred prvu utakmicu sezone.

Ipak, njegove loše navike tolerirale su se, pošto je i takav bio redovito najbolji na treninzima, a da mu je nogomet ipak jedina stvar koja mu je u životu značila dokazuje i priča po kojoj je prestao piti i drogirati se 48 sati prije utakmice. Zabijao je i zabijao, i unatoč nedisciplini zbog koje su ga i mediji skloni njegovoj magiji prozivali, sezonu 1974-75 završio je kao najbolji strijelac kluba s 20 golova, te je proglašen igračem godine. Tada ga je osobno pratio i Bertie Mee, trener Arsenala, koji je bio očaran onim što je vidio, ali Friday nije pomislio na odlazak. Znao je da njegove životne navike nisu za najviši nivo, a da ih se on pritom nikada neće odreći.

Posebno je bio zapažen pogodak Tramere Roversima 1976., kada je u padu iz okreta, pod faulom pogodio volej koji je bio toliko efektan da je sudac utakmice, Clive Thomas, zaboravio pokazati na centar, već je samo šokiran klimao glavom u nevjerici. „Nikada to neću zaboraviti“, izjavio je Thomas godinama poslije. „Da nije ta volejčina završila u samim rašljama, razbila bi okvir gola. Gledao sam i Pelea i Cruyffa, ali to je bio najbolji gol koji sam ikada vidio.“ Friday je tada šokiranom Thomasu samo rekao kako „ga je trebao onda češće gledati, jer takve golove zabijao svaki tjedan“.

Ipak, odbivši ponude Arsenala i Sheffielda, Friday je odbio novi ugovor s Readingom za koji je rekao da je „sramotan“, te je zatražio transfer. Paralelno su i u klubu prestali gledati kroz prste njihovom enfant terribleu, tako da je rastanak bio neminovan.

Nevoljko je pristao na transfer u Cardiff, ali već je po dolasku u Wales najavio što od njega mogu očekivati. Naime, Friday je uhićen po izlasku s vlaka jer – nije platio kartu za vožnju. U Walesu je potpuno izmakao kontroli, i iako je imao zapaženih susreta, njegov stil života potpuno ga je obuzeo i u profesionalnom smislu. U utakmici protiv Brightona Friday je dobio „flastera“ u obliku Marka Lawrensona, koji ga je toliko frustrirao faulovima – znajući pritom što radi i koliko će to revoltirati labilnog Fridaya – da ga je ovaj nokautirao i naravno zaradio crveni karton. Legenda kaže da je Friday odmarširao u protivničku svlačionicu i obavio veliku nuždu u Lawrensonovu torbu. Paralelno s tim se razvodio od svoje druge žene,  te je zaključio da mu je svega dosta. Umarširao je u ured predsjednika kluba 20. prosinca 1977. i objavio da se ostavlja nogometa, sa nepunih 26 godina.

Vratio se samim počecima; radio je kao cestar, oženio se (i ponovno razveo) po treći put, a dobio je i ponudu da se ponovno pridruži Readingu, nakon peticije koju je potpisalo tri tisuće navijača. Međutim, nakon što je tadašnji trener u pozivu Fridayu rekao da bi „mogao igrati u prvoj momčadi reprezentacije kada bi se samo smirio koju godinu“, igrač je ljutito odgovorio sa „prijatelju, duplo sam mlađi od tebe, a već sam proživio dvostruko više.“ Iako je pokušao trenirati s Brentfordom kroz sezonu 1979/1980., Friday se nikada nije vratio nogometu. Na njegov 38. rođendan pronađen je mrtav u svom socijalnom stanu, a uzrok smrti je – srčani udar uzrokovan predoziranjem heroinom.

U njegovoj posthumnoj biografiji nazvanoj „Najveći igrač kojeg nikada niste gledali“, koju potpisuje i basist planetarno popularne rock grupe Oasis Paul McGuigan, opisan je kao „veći George Best od samog Georgea Besta“, a 1999. je proglašen „igrač milenija“ u anketi navijača Readinga. Igrač koji je po sudu mnogih mogao biti jedan od najvećih i koji je volio nogomet svim srcem. Ipak, dozvolivši da mu droga, alkohol i ženskarenje dođu iznad nogometa, ušao je u legendu kao jedan od najvećih primjera potraćenog talenta na Otoku, domu nogometa. 

(Foto: screenshot)