Chapeau, Enrique: Nogometni puristi slave španjolskog stručnjaka

„Haaveeertz!“, vikao je engleski komentator, zbog čega se Arteta okrenuo u naslonjaču. Odvrtio je španjolski strateg ključnu akciju finala 2021. godine, vidio bijeg i pogodak njemačkog napadača te na kraju prelomio: Havertz ispred Viktora Gyökeresa. Ako pričamo o trenerskoj intuiciji, Arteta je ispao vizionar. Kao što je jurnuo u kontranapad pet godina ranije, tako je Havertz i ovog puta pobjegao obrani PSG-a, sručio se u peterac i onda potegnuo ljevicom iznad glave Safonova. Već u šestoj minuti je opravdao povjerenje trenera.

Njegov kolega, Luis Enrique, nervozno se češao po glavi, a još gore od rezultata bilo je to što je utakmica počela izgledati točno onako kako je Arteta priželjkivao. Svjestan što čeka njegovu momčad u nastavku utakmice, zamišljeno se zavalio u naslonjač, pa onda narednih 40-ak minuta promatrao kako njegovi igrači ne pronalaze pukotine u svježe sazidanom bedemu. Ako je i postojala kakva mogućnost da dva kluba iskoče iz zacrtanih uloga, pogodak Havertza je, ne samo sveo tu mogućnost na nulu, već je i produbio početne pozicije. Igrači Parižana su izmjenjivali pozicije, 'razvlačili' teren, pokušavali uhvatiti Engleze na krivoj nozi... Ali do odlaska na veliki odmor više od par blokiranih udaraca i nekoliko nepreciznih pokušaja izvana nisu uspjeli isproducirati.

Arsenal je u prvom dijelu odradio obrambenu kliniku, s Gabrielom kao perjanicom defenzivnih akcija. Njihovih 69 dodavanja je bilo najmanje u povijesti finala LP (od početka mjerenja 2003. godine) i tu se krije sva Artetina transformacija. Momčad nastala na ideji pozicijske dominacije, postala je sastav koji je spreman odreći se lopte, estetike i inicijative, ako će ju to približiti raju.

Prva i jedina udubina u obrani Arsenala stvorila se u 63. minuti: branič Arsenala, Mosquera, koji je upao u momčad umjesto oporavljenog Jurriena Timbera, naivno je uklizao u noge Hviče Kvarachelije koji pao u kaznenom prostoru Arsenala, a sudac Daniel Siebert bez puno promišljanja pokazao na bijelu točku. Ousmane Dembele je poslao Davida Rayu u jednu stranu, loptu u drugu i utakmica je mogla krenuti ispočetka.

Utakmica se otvorila nakon pogotka, PSG je stavio utakmicu pod svoju kopačku, ali niti Vitinha s dva udarca izvana, niti Barcola nakon prodora, nisu uspjeli zabiti i drugi pa je utakmica uplovila u produžetak.

Nakon pola sata jalovog pritiska PSG-a, uslijedio je konačni čin, vrhunac budimpeštanske drame. Prvi je 'trepnuo' Eberechi Eze čiji je udarac završio u zaštitnoj reklami pored gola, ali odmah u narednom pokušaju Raya je obranio Mendesov udarac. Nije bilo promašaja sve do posljednje, pete serije, kada je nekadašnji Dinamov branič Gabriel Magalhaes loptu lansirao preko gola. Tamo je etiketa tragičara pripala bivšem dinamovcu, Gabrielu, koji je preko vrata prebacio posljednji penal. Tako je etiketa tragičara zalijepljena na leđa igrača koji je 120 minuta predvodio Arsenalovu obranu postao tragičar večeri.

Na kraju nije pobijedio samo PSG, pobijedila je ideja da se najveće utakmice ne moraju kontrolirati da bi se iz njih izašlo na pobjedničkoj strani. Arsenal je finale pretvorio u bespoštedni rat, ali PSG je pronašao malo prostora da iz njega izađe sa štitom. Nakon 120 minuta i raspucavanja, europski prvak (p)ostao je kolektiv koji je nastavio vjerovati u jednostavnu tezu: napad je i dalje najbolja obrana.