Igor Soban/Pixsell
Igor Soban/Pixsell

Četiri utakmice, malo odgovora: Jakić je dobitnik, Perišić najbolji. Biliću sada trebaju nova rješenja

Vrijeme Čitanja: 5min | sri. 07.10.26. | 15:01

Jedna pobjeda, tri poraza i gol-razlika 4-14 ostavili su više pitanja nego odgovora. Jakić je donio ravnotežu, Perišić pokazao klasu, ali bolji dojam s Poljuda nije izbrisao probleme. Bilić mora pronaći igru koja traje dulje i otvoriti prostor novim imenima

Četiri utakmice, jedna pobjeda i tri poraza. Gol-razlika 4-14. Tako izgleda konačna bilanca prvog ciklusa Slavena Bilića. Nije baš nešto za pohvaliti se… Jedinu utakmicu koju smo „pod mus” morali dobiti, onu u Pragu, dobili smo. Preostale tri trebale su pokazati koliko smo blizu najboljima. Pokazale su uglavnom koliko još imamo do njih. Ili koliko se udaljavamo. Dojam se mijenjao, od pristojnog preko katastrofalnog do ohrabrujućeg, ali bodovi su ostali na onima iz Praga.

Krenimo redom.

U Pragu je prvo poluvrijeme nudilo razloge za zadovoljstvo. U drugom smo već počeli propuštati kroz sredinu, a Česi su prelako dolazili u prilike. Pobjeda je ostala, što je iznimno važno u borbi za ostanak među elitom, ali ostalo je i upozorenje: Hrvatska teško održava istu razinu igre cijelu utakmicu. Kasnije će se pokazati da to nije bio samo praški problem.

U Sevilli su nas Španjolci ugušili posjedom. Rani gol, nakon Mišićeva iskakanja koje nitko nije pokrio, usmjerio je utakmicu. Kada jedan izađe, drugi mora zatvoriti. Inače suparniku ne otvarate samo prostor nego mu još pridržavate vrata. Beljo je zabio prvijenac i pokazao da mu je mjesto u reprezentaciji.

Ipak, ostalo je i pitanje kriterija. Ono zbog čega je Perišić u Splitu isključen Alexu Baeni u Sevilli bilo je oprošteno. Da su domaćini drugo poluvrijeme igrali s desetoricom, možda bismo gledali drukčiju utakmicu. Možda. To nije dokaz da bi Hrvatska uzela bodove, ali jest razlog da se ne pravimo kako je kriterij bio isti.

A onda je došla Rujevica.

Protiv Engleske nije bilo ni igre ni odgovora. Suparnik je radio gotovo sve što je zamislio, a kada bi mu ponestalo ideja, mi bismo priskočili vlastitom pogreškom. Takvu uslužnost ne biste očekivali ni od domaćina koji želi da mu gosti ponovno dođu. Nije to bio slom samo obrane. Obrana je bila posljednja adresa na koju su stizali računi cijele momčadi. Problem je bio u udaljenostima, reakcijama, pomoći, ali i pripremi utakmice.

Bilić je poslije rekao da su znali kako će Engleska igrati. To objašnjenje, nažalost, više tereti nego što oslobađa. Ako znaš što dolazi, pitanje je zašto nemaš odgovor. A ako početni plan ne funkcionira, utakmica traje dovoljno dugo da barem pokušaš nešto promijeniti. Hrvatska nije pronašla ni početni odgovor ni naknadno rješenje. Zato Rujevica ostaje više od običnog poraza. Takve utakmice ne nestanu nakon jedne bolje večeri. Ostanu u biografiji momčadi i izbornika, koliko god poslije okretali stranice.

Na Poljudu smo protiv Španjolske vidjeli drukčiju Hrvatsku. Priprema je bila bolja, raspored logičniji, a Jakić iza Modrića i Kovačića dao je sredini oslonac koji joj je prethodno nedostajao. Time je još jasnije postalo koliko je postavljanje Sučića visoko protiv Engleske ostavilo momčad bez potrebne ravnoteže.

Promjena pristupa mogla se vidjeti već u 15. sekundi, kada su Jakić i Vušković, svaki sa svoje strane, uklizali prema Oyarzabalu. Španjolski je napadač nekoliko trenutaka šepao, ali je odmah saznao da ga ovaj put ne čeka utakmica bez otpora. Ubrzo je to osjetio i Cucurella, pa ponovno početkom drugog poluvremena nakon Vlašićeva starta. Bilo je i drugih duela na granici. No poanta nije u brojanju uklizavanja ni u tome tko je kome pokazao lakat. Agresivnost vrijedi samo ako je pod kontrolom i u službi igre.

Bitna je bila promjena stava: Španjolci su za prostor morali raditi. Hrvatska može izgubiti, ali ne smije suparniku omogućiti da bodove uzme bez ozbiljnog otpora, kao što je to učinila protiv Engleske.

Takav pristup mora postati standard, a ne posebna mjera koja se uvodi nakon katastrofe. Obrana je na Poljudu funkcionirala bolje, vidjela se želja da se popravi ono što je razbijeno na Rujevici. Ali rezultat je, da ne ostane negdje između pohvala, ponovno bio poraz. Prema prikazanoj igri nezaslužen, ali svejedno poraz.

I ponovno se otvorilo pitanje trajanja.

Hrvatska je otprilike 25 minuta uspijevala pritiskati Španjolce, a onda je intenzitet počeo padati. Presing nije prekidač koji uključiš prije utakmice i ostaviš da radi do kraja. Traži snagu, usklađenost i igrače koji mogu ponavljati napore. Kada prvi zakasni, drugi ostane između dvije odluke, a treći mora gasiti požar.

Tu dolazimo i do nedovoljne klupske minutaže koju Bilić često spominje. Ona može objasniti dio problema, ali ga sama neće riješiti. Ako momčad ne može cijelu utakmicu igrati istim intenzitetom, mora znati kako će igrati kada taj intenzitet padne. I to je dio pripreme, jednako važan kao početnih dvadesetak minuta.

Pojedinačno, najveći dobitnik ovog ciklusa je Kristijan Jakić. Pokazao je koliko ovoj sredini znači igrač koji će osiguravati prostor iza onih od kojih se očekuje da stvaraju igru. Najbolji je bio Ivan Perišić, što je kompliment njemu, ali i novo pitanje za sve koji bi postupno trebali preuzimati njegov posao.

Onih koji prilike nisu iskoristili također ima. Majer, Musa, Mišić, Budimir… Koliko će to utjecati na njihov status, vidjet ćemo na popisu za Englesku na Wembleyju i Češku u Osijeku. Na njemu bi trebalo biti prostora i za ponekog iz mlade reprezentacije. Ponajprije za Jagušića, kao opciju na desnom krilu, a zatim i za Segečića, jer ovoj momčadi kronično nedostaje brzine. Ne trebaju odmah dobiti ključeve reprezentacije. Za početak je dovoljno da uđu na mala vrata.

Na šestici je Jakić trenutačno ispred Mišića. Bude li Bilić širio izbor, Vrbančić bi mogao biti zanimljiv, pod uvjetom da mu utakmice poput one protiv Dinama postanu pravilo, a ne izdvojeni dokaz mogućnosti. Zanimljiv je i Šotiček. Uz Perišića teško će odmah do velike uloge, ali upravo zato ima smisla dovesti ga da trenira, osjeti zahtjeve i pokaže što može.

Hrvatska nije ni Engleska ni Španjolska. Nemamo njihovu bazu i ne možemo na svaki problem odgovoriti otvaranjem ladice iz koje će ispasti tri nova reprezentativca. Zato bismo morali biti sustavniji na svim razinama. Kod nas se, međutim, od dugoročnog plana često bježi kao da je riječ o zaraznoj bolesti. Improvizacija i pragmatizam donijeli su nam mnogo. Ali improvizacija najbolje funkcionira kada imaš dovoljno kvalitete da njome pokriješ ono što nisi pripremio. Taj je prostor sada uži.

Prvi Bilićev povratnički ciklus pokazao je da Hrvatska još može pružiti ozbiljan otpor najboljima. Pokazao je i da ga ne može održavati dovoljno dugo te da između dobrog i katastrofalnog izdanja zasad nema sigurnog oslonca.

Zato pogled prema budućnosti nije luksuz koji ćemo si priuštiti kada se popravi rezultat. To je dio posla koji mora početi odmah. Jer gol-razlika 4-14 nije stvar dojma. I ne popravlja se pohvalama.


Tagovi

Slaven BilićHrvatska nogometna reprezentacijaVatreniUEFA Liga nacija

Sljedeća vijest