Četiri jahača apokalipse

U današnju utakmicu protiv West Hama Topnici ulaze bez pobjede u devet uzastopnih utakmica, morat će prelistati nogometne almanahe unazad do 1977. godine kako biste pronašli posljednji dan koji su navijači Arsenala dočekali ovako očajni...

Klub je trenutačno bez trenera, momčad iz sjevernog dijela Londona čami na 11. mjestu premierligaške ljestvice, samo četiri boda iznad opasne zone i u velikoj krizi ulazi u blagdansko razdoblje u kojem mora na noge Manchester Cityju i Unitedu, Chelseaju i Evertonu.

U bilo kojoj organizaciji na svijetu, bila ona sportska ili iz neke druge niše, vlasnička struktura mora biti jaka i odlučna. Ako nije, problemi će prije ili kasnije isplivati, a u Arsenalovu slučaju nema sumnje tko je problem – otac i sin Kroenke.

Mlađi Josh ovih dana je preuzeo nešto aktivniju ulogu u klubu, viđen je kako razgovara s igračima u trening kampu par dana nakon otkaza Unaiju Emeryju, ali u konačnici – Arsenal je klub njegovog oca Stana, a on pak trenutačno ima više interesa u Los Angelesu, nego u Londonu.

Prioriteti su mu klub američkog nogometa LA Ramsi i izgradnja njihovog novog stadiona SoFi u zloglasnoj losanđeleskoj četvrti Inglewood, koji će kad ga završe biti najskuplji sadion ikad izgrađen.

Stanu je Arsenal krava muzara, nikad nije uložio ni centa vlastitog novca u klub, nego samo ubire dobit od rasta vrijednosti njegovih dionica, koja je narasla nekoliko stotina milijuna funti otkad ih je kupio.

Izostanak odlučnog vodstva s vrha još jednom je naglasila situacija s Unaijem Emeryjem. Bilo je jasno kako je promjena na klupi nužno potrebna, no ipak su odlučili zadržati neuspješnog Španjolca duže nego što su morali.

Kad biste uspoređivali taj slučaj s onim što se nedavno dogodilo u Tottenhamu, puno bi vam bilo jasnije. Daniel Levy dao je otkaz Mauriciju Pochettinu, najuspješnijem treneru Spursa u zadnjih desetak godina, bez prevelikog razmišljanja, a 12 sati kasnije ustoličio je Josea Mourinha.

Topnici su imali savršenu priliku otkazati suradnju Emeryju po porazu od Leicester Cityja uoči odlaska na reprezentativnu pauzu. Čak i da nisu imali projiciranog nasljednika, mogli su učiniti ovo što i sad te dati klupskoj legendi Freddieju Ljungbergu dva tjedna za upoznavanje s igračima i priremu prve utakmice na klupi.

Ali oni su odlučili još malo pričekati, gurnuti probleme ponovo pod tepih i nastaviti po starom. Ništa se bitnije nije promijenilo, Emery je svejedno bivši, a Ljungberg je u potpunom kaosu morao pripremati svoj debi na klupi Topnika. Kakve šanse uopće ima taj čovjek?!

Kad je Stan Kroenke stigao u klub 2007. godine Arsenal je taman bio igrao finale Lige prvaka, premotajte 12 godina unaprijed i pronaći ćete klub na konopcima sa sasvim realnom mogućnošću ostanka bez plasmana u europska natjecanja prvi put nakon četvrt stoljeća.

Pojedini klupski insajderi okrivljuju nikog drugog nego klupsku ikonu Arsene Wengera jer je – ostao predugo!? Isti sad proklinju i naslov pobjednika FA kupa iz 2014. godine koji je, čini se, bio prekretnica.

Wenger je pobijedio Hull City 3:2 i nije bilo najjasnijie hoće li ostati u klubu ili otići. Ugovor mu je istjecao na koncu sezone i Topnici su mu mogli zahvaliti, no dogovorili su produljenje. Klub je na koncu uzeo još dva naslova u FA kupu, ali unatoč pobjedama u finalu protiv Aston Ville 2015. godine i protiv Chelseaja 2017., podjela u navijačkoj kulturi nastavljala je bivati sve veća.

Konstantna borba dvaju zaraćenih ideja, onih koji su zagovarali ideju o Wengerovom ostanku i one zloglasne #WengerOut ekipe, postala je još jača u posljednjih nekoliko godina njegove vladavine i zapravo nije prestala do dana kad je otišao.

Isti problem udaljio je momčad od navijača i on sad već traje neko vrijeme. Dokaz toj tvrdnji jest činjenica kako je potrebno svega nekoliko poraza i situacija naglo prerasta iz mirne u zabrinjavajuću.

Wengerov ostanak bio je problem sam po sebi, ali i njegova prosudba u posljednjih par godina vladavne na Emiratesu jer je konačno odlučio potrošiti ozbiljnije pare na pojačanja, koja su pokazalo se bili preplaćena i promašena.

U ljeto 2015. godine Wenger je bio na dobrom tragu jer je doveo jedino Petera Cecha, nije potpisao nijednog igrača u polju, no nije iskoristio bizarnu sezonu u engleskom nogometu na kraju koje je Leicester iznenađujuće okrunjen kao novi prvak.

Tamošnji nogometni analitičari tvrde kako je to bila ogromna prilika da se naslov konačno vrati na Arsenalove trofejne police, ali nisu je iskoristili i umjesto razgovora o napadu na Premier ligu, sljedeće sezone klupske kuloare opteretili su razgovori o novim ugovorima za Mesuta Ozila i Alexisa Sancheza, oko kojih se pregovaralo 18 mjeseci. Spomenuti dvojac nije donio ozbiljniji iskorak u najelitnijim natjecanjima poput Premier lige i Lige prvaka i bolno je opteretio klupski budžet, a posljedice lošeg raspolaganja s novcem osjetile su se i ove godine kad nije bilo para za skupa pojačanja.

Teški ugovori ogroman su uteg klupskom budžetu, a klupska uprava uporno radi nove loše procjene koje ga dodatno opterećuju kako godine prolaze. Tako su potrošili milijune eura na plaće Aaronu Ramseyju, samo da bi svog najboljeg igrača ljetos morali pustiti bez odštete u Juventus.

Što je najgore, Arsenal je pregovarao s Ramseyjem oko novog ugovora i baš kad se činilo kako će ga velški reprezentativac potpisati, raskinuli su pregovore i odlučili ga pustiti besplatno. Neobjašnjivo, krivo i jako glupo, reći će pojedini za ovaj potez...

Ramseyju je bilo sasvim svejedno što su ga Topnici odbili jer je dobio ogroman bonus za potpis od Stare dame, a Arsenal je ostao bez ponajboljeg igrača, vođe u svlačionici i čovjeka kojeg bi danas platili suhim zlatom.

Vratimo se na slučajeve Mesuta Ozila i Alexisa Sancheza. Prvi je na koncu potpisao najunosniji ugovor u Arsenalovoj povijesti, dodatno ispraznio blagajnu, da bi zadnjih nekoliko mjeseci kod Emeryja uglavnom grijao klupu. Drugi je srećom po financije Topnika otišao u Manchester United. S obzirom na to kako je prošao na Old Traffordu, može se reći kako je Arsenal ovdje dobro procijenio, ali ipak je ostao bez jednog od najboljih klupskih igrača u novijoj povijesti, a nije to bolje kapitalizirao...

Ugovori su često bili izbor Arsenalovih teškoća, naprotiv muče se s njima već desetljeće, počelo je sa Samirom Nasrijem, Bacaryjem Sagnom i Robinom van Persiejem, koji su otišli iz kluba ispod cijene, a sad im prijeti identičan scenariji s Pierreom Emerickom Aubameyangom i Alexom Lacazzeteom.

Što se tiče Arsenalovog budžeta za plaće, jako je velik i Topnici s njim mogu u razgovor s najvećim svjetskim klubovima, ali ga se očajno drži pod kontrolom, često se obećavaju brda i doline za dovođenje pojedinih igrača i potom godinama ispaštaju radi tih odluka.

Prosječni igrači u Arsenalu su plaćeni kao top zvjezde i dok su te katastrofalne procjene možda mogle prolaziti nekažnjeno ranije, no sad, tri godine otkad je himna najelitnijeg europskog nogometnog natjecanja posljednji put svirala na Emiratesu, situacija je bitno drugačija.

„Činjenica je da isplaćujemo plaće kao top klubovi u Ligi prvaka s budžetom za Europa ligu,“ rekao je ljetos Josh Kroenke nedugo nakon objave financijskih rezultata za sezonu 2018-19. prema kojima je klub bio u gubitku 23.000.000 funti.

I dok Stan Kroenke možda nije ulagao vlastiti novac, Arsenal je nakon 2013. počeo dovoditi skupa pojačanja, a dolazak Mesuta Ozila iz Real Madrida bio je prvi takav posao. No, jedan od rijetkih koji je, barem na svom startu, bio dobar za Topnike. Mnogi kupljeni i skupo plaćeni igrači pokazali su se kao potpuni promašaj. Osobiot 2016. godine kad su na seriju promašaja poput Granita Xhake, Shkodrana Mustafija i Lucasa Pereza iskrcali blizu 100.000.000 funti.

Imena poput Dannyja Welbecka, Mathieua Debuchyja, Gabriela, Caluma Chamersa i Sokratisa, koji su dovođeni kasnije, bili su nešto jeftiniji promašaji jer su uglavnom koštali malo preko 10.000.000 funti, ali svejedno su bili promašaji.

Kroz proteklih deset godina Arsenalovi navijači nemaju puno uspješnih priča s Mercata za ispričati, a priče o odlascima također su tužne, jer dok klubovi poput Liverpoola prodaju igrače kalibra Dominica Solankea u Bournemouth za 25.000.000 funti, Topnici su toliko zaradili na imenima poput Aarona Ramseyja, Jacka Wilsherea, Dannyja Welbecka, Sergea Gnabryja i Wojciecha Szczesnyja zajedno u proteklih nekoliko godina.

No, da sva krivica ne bude na ocu i sinu Kroenkeu, dio pripada Ivanu Gazdisu, koji je sad sportski direktor Milana. Njegova je odgovornost što nije osigurao prikladnu prodajnu cijenu za veliki broj spomenutih igrača. Bivši Arsenalov operativac je bio na čelu svih tih transfernih operacija i na njegovu dušu ide sav taj ispušteni novac...

Kad bacite oko gdje su svi ti ljudi sad, jasno je kako je Arsenal trebao bolje zaraditi. Juventus je doveo poljskog internacionalca Szczesnyja za samo 10.000.000 funti i njime zamijenio Gigija Buffona. Dakle, Staroj dami bio je dovoljan kao zamjena za jednog od najvećih koji je ikad stajao među stativama, a Topnici su izvukli koliko su izvukli.

Angažman Svena Mislintata na čelo skautske službe trebao je riješiti taj problem, Nijemac je stigao s ugledom čovjeka s okom za talente, ali ubrzo je pobjegao iz kluba jer je njegov utjecaj usisao vakum nastao šokantnim odlaskom Ivana Gazdisa za Milan. Njegove veze u klub su dovele Aubameyjanga, Torreiru i Guendouzija na Emirates, ali posvađao se zimus s klupskom vrhuškom jer su odlučili posuditi Denisa Suareza iz Barce, umjesto oslanjanja na mlade nade kako je Mislintat savjetovao.

Ljetošnje dovođenje igrača na sebe je preuzeo Raul Sanllehi, a pojačanja koja je doveo označena su kao zadovoljavajuća, samo iz primjera Nicolasa Pepea, plaćenog 72.000.000 funti, dovoljno govori kako je prošao na tom ispitu.

Njegov čovjek Pepe zabio je samo gol u Premier ligi, i to penal protiv Aston Ville, a igrači poput Ramseyja, Mkhitaryana i Iwobija briljiraju u drugim sredinama pa se Topnici ove sezone švercaju na golovima Pierre-Emericka Aubameyanga i Alexa Lacazettea.

David Luiz trebao je zakrpati rupe u obrani, ali samo površan pogled na tekuću sezonu Topnika odgovara na pitanje je li uspio. Prosinac je, a Topnici imaju negativnu gol-razliku i već to bi trebala biti dovoljna ocjena ljetošnjeg poslovanja.

Još jedno ime koje navijači proklinju je spomenuti Ivan Gazidis. Deset godina vladao je sportskim sektorom na Emiratesu, a Topnici se nisu pomakli s mjesta, naprotiv... Izvan terena nagomilao je dugove, a trofeji pobjednika FA kupa koje je nagomilao u vitrinama Emiratesa nisu prikrile učestale i uzastopne debakle u Premier ligi i Ligi prvaka.

Njegovu će eru obilježiti očajno poslovanje na transfernom tržištu i jednako očajne procjene u davanju ugovora posotjećim igračima. Klupski budžet za plaće pod njegovom kontrolom ostao je bez kontrole, a debakl sportske politike koji je pratio transfernu ostavio je klub bez plasmana u Ligu prvaka te posljedično i bez unosnih prihoda koje donosi natjecanje među elitom.

Otac i sin Kroenke krivi su jer su klub slavne povijesti pretvorili u svoju kravu muzaru i ne brinu se za njega, Arsene Wenger kriv je jer je predugo držao moć u svojim rukama, a Gazdis je pak kriv što je konačno uspio smijeniti „starog“, ali kad je konačno otjerao vremešnog Francuza i ustoličio Emeryja, pobjegao je glavom bez obzira samo nekoliko mjeseci kasnije baš kad je klub ulazio u, smatraju mnogi, najosjetljivije doba u novijoj povijesti nakon odlaska legendarnog Wengera.

Ta četiri imena vjerojatno su se nadala da će završiti na ljepšoj strani Arsenalovih povijesnih almanaha, ali nazivaju ih „četvoricom jahača apokalipse“ jer ionako loša situacija u kojoj je klub zadnjih nekoliko godina danas doista izgleda kao najava smaka svijeta. Arsenalova apokalipsa je blizu i ne izgleda kako u hodnicima Emiratesa postoji čovjek koji bi pronašao izlaz iz takve situacije...

(foto: Reuters)