I. SučićBit će, Tomo, još letova…
Vrijeme Čitanja: 6min | čet. 16.03.23. | 09:50
Pričao je poslije utakmice Lukša Jakobušić kako su baš ti dečki pokazali kako izgleda veliki i moćni Hajduk. U klincima je vidio ono što želi postići sa seniorima, a energija koja je strujala tim epohalnim bojištem koji je nerijetko zastrašio i puno ‘veće’ je jučer za njegove juniore postalo polje pobjede. U velikim ratovima su žrtve neizbježne, ali Hajduk ih jučer nije imao. Jučer su svi, od prvog do zadnjeg, Westfalen napustili kao pobjednici.
Ponedjeljak, 16 sati i koja minuta. Gužva u zagrebačkoj Radničkoj ulici, a svega 10-ak minuta ranije su ceste i trotoari bili prazni. No, odjednom, svi su se negdje žurili. Ili su samo pobjegli s posla, tko će ga znati…
Dobro, nisu žurili baš svi. Tomo se, taman poslije ručka, s noge na nogu došetao do našeg stola. A znao je da ga čekamo. Ali, znao je on i što ga slijedi kad nam se pridruži. Kako bi se što manje pričalo o letu za Njemačku je onaj zadnji komad pizze žvakao ‘100 godina’. Nama, naravno, nije trebalo ništa više toga…
“Jesi spreman?”, pitali smo ga prije nego što je uspio sjesti i naručiti svoje piće.
“A kako neću biti? Westfalen, Hajduk… Tko će to dočekati?”, odgovara.
“Dobro, a jel’ ti znaš da utorkom za Njemačku lete samo oni najgori avioni? Ne znam zašto, takva su pravila… Kažu da su im krila toliko klimava da je to teško uopće opisati”, krenuli smo s pričom, a iako je znao da se šalimo, osmjeh mu je bio kiselkast.
“Je, je… Moš’ mislit”, odgovara.
“Dobro je, Tomo. Mi smo ti svoje rekli, a ti dalje kako hoćeš. Možda bi ti bilo pametnije da pogledaš ima li kakvog autobusa za Dortmund, ali kad već hoćeš riskirati, onda idi avionom”, nastavljamo, ali najednom više nije obraćao pažnju na nas. Na mobitel je stigla notifikacija…
“Evo, Hajduk je upravo objavio na Facebooku, juniori taman kreću na put. Ufff, jedva čekam.”
Tomo ima 17 godina, a iako majka inzistira da fokus bude na školi, njemu je u glavi samo nogomet. Odnosno Hajduk, da budemo precizniji. Dolazi iz prave nogometne obitelji. Oba starija brata, svaki na svoj način, su usko su vezana uz njega, otac je istinska sportska enciklopedija pa tako ne čudi odakle Tomi toliko ljubavi prema sportu koji je mnogima puno više od najvažnije sporedne stvari na svijetu. Za razgovor o školi nije bio raspoložen, ali kad smo ga pitali nešto o Hajduku, kao iz topa bi ponudio odgovor. Kad bi postojao neki kviz o Bijelima danas i trebao bi nam jocker zovi, on bi bio naš odabir.
Let za Njemačku bio mu je prvi u životu. I mi smo nekad prošli isto ono što je i on ovog utorka, pravili se da nam je svejedno kad je avion uzlijetao, a duboko u sebi smo jedva čekali nogama osjetiti tlo. No, on je znao zašto se mora odvažiti na let. Rekao je sam sebi ‘idem, pa kud puklo’. A puklo je dobro.
Kad su Bijeli prošle godine igrali finale Kupa, na dan utakmice ga je uhvatila slabost. Većina njegovih vršnjaka ostala bi doma, ali tada, baš kao ni u ovom konkretnom slučaju, takav ishod za njega nije bio opcija. Vozeći se prema Poljudu nije previše pričao, kao da je čuvao snagu za slavlje u koje je vjerovao da će doći. I došlo je…
Prvu pravu erupciju emocija koju ti može dati samo ‘tvoj’ klub osjetio je doma. Na Poljudu. Baš kako to i treba biti. Livaja i ostatak društva su se za to pobrinuli, a slavlje je bilo još slađe jer je u jednom trenutku djelovalo kao da će im uteći. Jučer je, na kultnom Westfalenu, doživio sličnu stvar. Samo, ovog puta nije slavio ‘velike dečke’, sad se veselio uspjehu svojih vršnjaka, klinaca, dečkiju koji su, baš poput njega, u potpunosti predani bijeloj boji. Igrali su za onaj grb na svojim prsima toliko ponosno, da će prezimena na njihovim leđima dečki poput Tome, ali i mnogi drugi, pamtiti dovijeka. Ostvarili su nešto što im je na početku sezone djelovalo nedostižno, pomalo čak utopistično. Vjerovali su, držali se ‘plana i programa’ te su na kraju svim onim silnim navijačima koji su potegli do dalekog Dortmunda podarili antologijsku večer. A to nije mala stvar…
Pričao je poslije utakmice Lukša Jakobušić kako su baš ti dečki pokazali kako izgleda veliki i moćni Hajduk. U klincima je vidio ono što želi postići sa seniorima, a energija koja je strujala tim epohalnim bojištem koji je nerijetko zastrašio i puno ‘veće’ je jučer za njegove juniore postalo polje pobjede. U velikim ratovima su žrtve neizbježne, ali Hajduk ih jučer nije imao. Jučer su svi, od prvog do zadnjeg, Westfalen napustili kao pobjednici.
Po posljednjem zvižduku velškog arbitra, ta ‘mularija’ u prljavim bijelim dresovima je pohitala prema tribinama. Iako su na terenu ostavili dušu i srce, negdje duboko u sebi su pronašli još malo snage ne bi li se, poput pravih hajduka, probili do navijača. Za te ‘mangupe’ jučer nije bilo nepremostive prepreke, oni su znali što moraju napraviti i kako do toga moraju doći. Njihov general Marijan Budimir ih je do najsitnijeg detalja pripremio za ‘rat’, a iako je bio svjestan da je njegov protivnik bogatiji i da godinama radi u boljim uvjetima, u rukavu je nosio jednog asa za kojeg je znao da je iskoristiv u svakoj prilici. Taj as zove se srce njegovih igrača, a isto je jučer bilo toliko veliko da nas je sve zauvijek kupilo.
Priznat ćemo, Tomo nas je pretekao, on je ove mangupe prepoznao puno prije nas, prati svaki njihov korak već godinama, a jučer smo definitivno shvatili da ga nikakva naša provokacija ne bi odvojila od tog leta za Njemačku. “Nije tako strašno”, rekao je najstarijem bratu po slijetanju, a vjerojatno su isto pomislili i mangupi koje je išao uživo gledati kad su u duelu osjetili vršnjake u žuto-crnom dresu. Tomo će uskoro put svog Splita, a onda, puno prije nego što je mislio, za kojih mjesec dana, morat će se odvažiti na novi let. Doduše, taj će mu biti puno lakši od onog prvog, ali ako ti mangupi budu nastavili igrati i narednih godina kao što su to jučer, onda mu letova zaista neće nedostajati.
Tražiti nešto više od onoga što su ovi mangupi priredili svim svojim navijačima bilo bi pomalo bezobrazno. Ali, uzmemo li u obzir njihov karakter, pozitivnu drskost i želju za dokazivanjem, uvjerenja smo da će ih to što ‘ne moraju više ništa’ dodatno motivirati. Sada, kad su nadomak cilja, oni ne misle stati, a kad bi svaku utakmicu odigrali poput one jučerašnje, ni suprotan ishod i eventualni poraz im nitko ne bi zamjerio. Uostalom, zar bi to bilo moguće, naročito nakon što su protiv Šahtara, Cityja, a sada i BVB-a do pobjeda dolazili na isti način – čistog obraza, prljavog dresa i ogromnog srca. Mangupi, barabe i ‘mudonje’ – sve u jednom. “Kakvo vrijeme za biti živ!”, uskliknuo je Igor Ćurković kad je postalo jasno da će Bili tići u polufinale Lige prvaka za mlade. Rekao je to nakon Cityja, sada i nakon BVB-a, a nama ne preostaje ništa drugo nego čekati da se ponovi i kad na suprotnoj strani bude Milan, a onda i bolji iz ogleda Sportinga i AZ-a. Mijenjaj selo (i stadione), ali ne i običaje…
