Bio je najbolji strijelac i igrač Rosenborga devedesetih, objesio kopačke o klin te postao – pilot

U srijedu u 21 sat Dinamo na Maksimiru dočekuje norveški Rosenborg u sklopu zadnjeg, četvrtog pretkola kvalifikacija za Ligu prvaka. Pobjednik će ući u ždrijeb koji se održava u Monte Carlu 29. kolovoza u 17 sati.

No, ono na što želimo danas više staviti naglasak je Dinamov današnji protivnik i jedna njegova legenda. Vjerojatno dosta naših čitatelja nije svjesno kakva je sila, u odgovarajućem kontekstu, bio Rosenborg iz Trondheima od sredine devedesetih pa prema prijelazu stoljeća.

ODIGRAJ Dinamo - Rosenborg

Klub je to koji je od 1995. do 2007. 11 puta igrao Ligu prvaka (i to onu staru, prije Platinijeve reforme, u koju se manjim klubovima bilo teže plasirati) od čega osam puta za redom. Rekord je to koji je srušio tek Manchester United 2004. plasiravši se u svoju devetu uzastopnu LP.

Klub koji ima nevjerojatne skalpove tadašnjih europskih giganata i na kojem nije postojao klub koji nije mogao polomiti zube. Sjećamo se tako pobjede nad Realom od 2:0 na Lerkendal stadionu, jedinom njihovom porazu u sezoni Lige prvaka kad su Madriđani na kraju postali europski prvaci u Amsterdamu.

Sjećamo se pobjede nad Milanom od 2:1 na San Siru sezonu prije, ili pobjede nad engleskim prvakom Blackburnom u debitantskoj sezoni 1995./1996., za kojeg je nastupao legendarni Alan Shearer.

U sezoni 1999./2000. osvojili su grupu Lige prvaka ispred Feyenoorda, Borussije Dortmund i Boaviste, u kojoj su uništili Borussiju na tadašnjem Westfalenstadionu sa 3:0, u utakmici kojom se Jan-Derek Sorensen prodao u BVB. U pitanju je razdoblje kada se glavni dio Lige prvaka igrao u dvije grupne faze, te dalje od druge grupe, u kojoj su Norvežani bili smješteni sa Bayernom i Realom, se ipak nije moglo. Naredne sezone je na Lerkendalu pao i PSG.

Osim što su obilato koristili prednost svog domaćeg terena, daleko na sjeveru na 63. stupnju geografske širine, na kojem su oni daleko najpriviknutiji igrati, ekipa je to satkana od domaćih snaga, može se reći iz zlatnog vremena norveškog nogometa.

Nešto stariji pratitelji sjećaju se Roara Stranda, veznjaka koji je 11 godina nosio dres Rosenborga i ubilježio 562 nastupa, ili Jahna Ivara „Minija“ Jakobsena, omalenog krila koji je nahranio napadače desetinama i stotinama centaršuteva. Veznjaka s klasičnim skandinavskim plućima Benta Skammelsruda, ili stroja za golove Sigurda Rushfeldta. Također još jednog odličnog napadača koji je vrlo brzo izborio gažu u Premiershipu, konkretno Tottenhamu, Steffana Iversena. Jednu sezonu na Lerkendalu je mreže tresao i John Carew, iako je on dijete Valerenge, kluba iz norveške metropole Osla.

Specijalna ponuda Germania Sport kladionice za utakmicu Dinamo - Rosenborg

Tako dolazimo do junaka današnje priče, a to je Harald Martin Brattbakk. U pitanju je najbolji strijelac u povijesti Rosenborga sa 180 golova, i koji je bio jedan od najvažnijih pojedinaca te generacije norveškog kluba. U mnoge od spomenutih trijumfa Brattbakk je ugradio svoje golove, jedan je od onih igrača koji su legionari zavičaja, domaće legende koje su se najbolje osjećale i najbolje partije pružale u matičnom klubu iz lige svoje zemlje.

Pa ipak Harald je golovima uspio si priskrbiti transfer u škotski Celtic, gdje je 9. svibnja 1998. postigao najvažniji gol, (prema osobnim priznanjima Bhoysa) u životima mnogih navijača prvaka Europe iz 1967., onaj za 2:0 u utakmici protiv St. Johnstonea kojime su Hoopsi osigurali naslov prvaka Škotske i time okončali devetogodišnju neprekinutu dominaciju Rangersa kad su ligaške titule u pitanju. Gol koji će na posljetku pogurati Celtic prema pretkolu Lige prvaka i baš Dinamu (Croatiji, za one koji inzistiraju).

Zanimljivo, Brattbakk je upisao svega 17 nastupa i pet pogodaka za norvešku reprezentaciju, što dovoljno govori o tome da je u pitanju izuzetno respektabilna nogometna nacija tih godina, doduše s velikim oscijalcijama. Od toga da na Svjetskom prvenstvu 1998. godine pobijedi Brazil, pa do toga da se u dvije godine potom ne uspije ni plasirati na Euro. Slična je situacija bila sa ciklusom prije i SP-om u SAD.

Tada su za Norvešku igrale igračine poput Tore Andre Floa, njegovog brata Josteina Floa, bratića Havarda Floa (sva trojica napadači), zatim Kjetila Rekdala, legendi Uniteda Ole Gunnara Solskjaera, Henninga Berga, Ronnyja Jonsena, pa Erika Myklanda, Liverpoolovih Oyvinda Leonhardsena i Sting Inge Bjørnebyea (koji su također ponikli u Rosenborgu), spomenuti Iversen... A nismo se ni dotakli već otprije nabrojanih legendi Rosenborga koji su također bili redom standardni reprezentativci.

Taj relativno mali broj nastupa za nacionalnu selekciju ne znači da je Harald bio prosječan igrač, dapače. Primjetno je da je među nabrojanim legendama najviše napadača, te je jasno kakva je konkurencija bila na toj poziciji.

No ono što ipak najviše izdvaja Brattbakka od ostalih nogometaša, usudili bismo se reći uopće, jest njegov odabir poziva nakon što je sa 34 godine objesnio kopačke o klin. Dok većina hrvatskih nogometaša nakon završetka karijere (ako ne ostanu na ovaj ili onaj način u nogometu) zarađeni novac reinvestira u nešto sigurno, komforno, i u našim krajevima što teško može propasti samo ako je “ušprican” dostatan kapital, poput kafića ili noćnog kluba, naš junak je na pragu srednje životne dobi postao – pilotom.

Valja odmah otkloniti nedoumice. Nije u pitanju pilot rekreativac, za zaprašivanje usjeva ili razonodno letenje malom Cessnom. Harald je kapetan u floti najjače norveške, i jedne od najjačih europskih low-cost carrier kompanija, Norweigan Air Shuttlea.

Kako je moguće da je objedinio dva ovakva zanimanja na prilično oprečnim stranama spektra ljudskih afiniteta, i to na visokoj razini? Pa eto, Skandinavci su ljudi kojima se nerijetko divimo, gledamo ih kao nekog u koga se treba ugledati, a na njihove zemlje kao na ideale kojima treba težiti.

Već potkraj nogometne karijere je zadobio svoju prvu pilotsku licencu, onu privatnu. Tada ga je, kako kaže, letenje zanimalo još uvijek samo kao hobi. No, nakon što je konačno završio s nogometom, već je počeo ozbiljnije razmišljati o pilotskom pozivu.

“Nakon nogometne karijere sam već malo bio zasićen nogometa, htio sam nešto drugo u životu.”, priznaje, te potvrđuje kako je biti pilot puno teže nego biti nogometaš.

“Posao iscrpi fizički, a dani su puno kraći. Nesumnjivo više izbivam od kuće kao pilot nego kao nogometaš. No ovaj posao mi omogućuje da često iz zraka vidim svoj rodni Trondheim i stadion, što je uvijek lijepo. Ne mogu se požaliti.”, ustvrdio je, s obzirom da je zračna luka Vaernes jedna od hubova njegove kompanije.

No u daljnjem očitovanju u intervjuu za FIFA.com, također je priznao:

“Duboko u sebi nikad ne izgubite strast prema nogometu. To sam shvaćao sve više kako je prolazilo vrijeme u nogometnoj mirovini i, moram priznati da mi na trenutke stvarno nedostaje. Imam troje djece i najstariji ga obožava.”

Prisjeća se zlatnih trenutaka svoje karijere:

“Taj gol 1998. mnogi navijači Celtica nazivaju najvažnijim golom kluba od onog Stevieja Chalmersa 1967. kojim je Celtic postao prvakom Europe. To i pobjede s Rosenborgom na San Siru i na mom Lerkendalu protiv Reala su mi vjerojatno najdraži događaji karijere (Brattbakk je u sva tri navrata bio strijelcem).”

Pričavši o navijačima Celtica, sjeti se česte anegdote sa sadašnjeg radnog mjesta:

“Često kad su među putnicima Škoti, navijači Celtica, pogledaju me u nevjerici i uzviknu: ‘ Brattbakk!!? Ti znaš letit avionom? Jesmo sigurni s tobom?’, a ja im samo kažem da probaju”, kaže kroz smijeh.

2012. privremeno je s obitelji preselio na Floridu kako bi prošao obuku i dobio licencu za pilota komercijalnih linija. No, priznaje da mu nijedno od dva središnja zanimanja u životu nije bio primarni san kad je odrastao.

“Kao mlađi, htio sam postati pravnik.”

Otkud sada to? Tko kao dijete želi postati pravnik? U Hrvata vlada mnijenje da se pravo ide studirati ili iz mazohizma ili iz želje za visokim društvenim statusom. Nitko kao dijete ne želi postati pravnikom.

Vjerujemo da se iz ove priče mogu izvući mnoga naravoučenja.

(foto: Reuters)