Bijelo-plavi ratnik

Kada odrastete na ulicama Juga 2, jedna riječ koja najbolje opisuje vaš karakter najčešće je ‘ratnik’. Gradska četvrt smještena na jugoistoku Osijeka bila je smatrana problematičnim kvartom u kojem su odrastali mangupi, ali i - odlični nogometaši! Taj Jug 2 nije znan samo žiteljima Osijeka, o njemu se već godinama, odnosno desetljećima, pričaju svakojake priče, a poznat je i po tome što je nekoć predstavljao prvu obranu Grada tijekom Domovinskog rata. Kažu nam da je zrak tamo drugačiji, da foliranti ne prolaze i da su krvava koljena nakon jednog ‘običnog’ nogometa s dečkima u ulici sasvim normalna pojava. Ne čudi tako da je baš Jug 2 osječkom, ali i hrvatskom nogometu podario mnoga sjajna imena. Od brončanog iz Francuske Petra Krpana, sjajnih golgetera Roberta Špehara i Zorana Zekića pa sve do ponajboljeg veznjaka prvog dijela HNL-a Benedika Mioča te kapetana Bijelo-plavih Vedrana Jugovića.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Priča Vedrana Jugovića, danas 34-godišnjaka koji je u četvrtak produžio ugovor s Bijelo-plavima do lipnja 2025. godine i tako pristao biti svojevrsni mentor mladim igračima kojima se Osijek sve više okreće, nije jedna od onih koje često pune naslovnice. Od donjogradske Olimpije u kojoj je napravio prve nogometne korake pa sve do blještave, u dječačkim mu danima nezamislive, Opus Arene, karijera od milja zvanog Jugota mnogim mladićima u bijelo-plavoj svlačionici može poslužiti kao primjer. No, nije on jedini. Uz kapetana Jugovića i trenera Zorana Zekića, još je tu karakternih figura koji su u potpunosti predani bijelo-plavoj boji poput Ive Smoje i Damira Vuice. Bez obzira što ih je nogometni put u nekom trenutku odveo s Grada na Dravi, spomenuto društvo je uvijek znalo kome pripadaju i koje je boje krv koja teče njihovim venama.

Službeno: Enis Cokaj pojačao Osijek

Osijek otkupio Mkrtčjana

Kao rođeni Osječanin, koji je osim na Jugu 2 na neki način odrastao i na Istoku Gradskog vrta, Jugović je 3. kolovoza 2008. protiv Cibalije (2-0) dosanjao debi u prvoj momčadi Bijelo-plavih. Nakon 119 utakmica u prvom mandatu u najdražem mu dresu, u veljači 2013., silom osječkih (ne)prilika, otišao je u Rijeku gdje je po igračkim i karakternim osobinama utjelovio igrača koji je bio točno po guštu Matjaža Keka. Čvrsti slovenski strateg mu je dao i kapetansku traku, a to ne samo da puno govori o Vedranu Jugoviću kao igraču, već i kao čovjeku. Prava je šteta što u očima javnosti nikada nije bio dovoljno atraktivan pa tako nije upisao i poneki reprezentativni nastup u nekoj od “hibridnih“ reprezentacija koje su se tada okupljale i u kojima je Rijeka nekada podarila sedam-osam tadašnjih igrača.

Bio je i u Južnoj Koreji, upoznao novu kulturu i svojim očima vidio neki drugi svijet, a kada je nakon dvije i pol godine zaključio tu azijsku priču, na stolu je imao dvije ponude - onu Rijeke i matičnog mu Osijeka. Iako je o Rijeci uvijek pričao biranim riječima te će svaki put biti sjajno dočekan od svih u Gradu koji teče i klubu u kojem je ostavio veliki trag, kod njega nekog prevelikog razmišljanja nije bilo. Što je, uostalom, i potpuno razumljivo. U Rijeci se ostvario, bio kapetan momčadi, osvojio dva trofeja (Hrvatski nogometni kup i Superkup) i sudjelovao u povijesnom plasmanu u grupnu fazu Europske lige, dok je Osijek tih godina krenuo s preslagivanjem kockica i planiranjem nekih velikih stvari.

Po povratku u klub, Vedran Jugović bio je važna figura iako je pozornica pripadala nekim drugim imenima. Igrač bogatog iskustva s europskim utakmicama i inozemstvom u nogama, ali još više od toga i osobnošću nekoga tko zna kako se dolazi do uspjeha. Jer iako su u toj momčadi bili Mile Škorić, Ante Majstorović, Mirko Marić ili Ivica Ivušić, upravo je Vedran Jugović bio tihi lider svlačionice koja je tražila proboj u vrh hrvatskog nogometa.

Nije se rasplelo do kraja kako su Jugović i navijači priželjkivali, ali kada je u jesenskoj polusezoni postigao hat-trick protiv Istre 1961 dočekao je ovacije zahtjevne osječke publike.

“Ovo je posebno. Što se tiče moje, karijere, najljepši dan u životu… Ovdje sam rođen, ovo su moj grad i moj klub. Puno sam puta kao klinac maštao o ovom danu i ovakvom skandiranju. Eto, doživio sam ga, nitko sretniji od mene“, govorio je emotivni Jugović kojem je ovo produženje ugovora na idućih 18 mjeseci ponudilo priliku da kao kapetan Bijelo-plavih podigne trofej i stavi ga u svoju sobu s memorabilijama u kojoj čuva svoje dresove, ali i one šogora Zorana Arsenića, prijatelja Marka Leškovića, ali i velikana poput Luke Modrića, Zvonimira Bobana, Kake, Andrija Ševčenka…

Bio bi to scenarij za poželjeti na kraju priče o Jugoviću kao igraču i početku neke nove kao nogometnom djelatniku. U klubu ga navodno već čeka uloga po završetku igračke karijere, na njemu je da samo odabare gdje se dugoročno vidi i za koju funkciju smatra da će moći najbolje obnašati. Već pohađa trenersku akademiju, ali nije isključeno da krene putem kojim je išao i njegov prijatelj Ivan Mance koji je danas uspješan sportski direktor.

Štogod na kraju odlučio, u Osijeku ne sumnjaju u to hoće li biti uspješan. Možda će nekada, poglavito u počecima, rezultat izostati, ali ono što svi znaju, i što su mogli vidjeti kod Jugovića igrača, je to da će on uvijek dati sve od sebe te da u rezervi neće ostaviti ni kapi goriva. Jednostavno, takav je Jugo. Lider, fajter, mangup. Dečko s Juga 2, lice NK Osijeka i osoba besprijekornog karaktera. Možda je veći dio karijere puštao da u druge budu uperena svjetla reflektora, ali jednog dana kada bude odlučio posljednji put izaći iz svlačionice Osijeka, mnoge stvari više neće biti iste. Na veliko zadovoljsto svih u klubu, u njoj će ostati još barem godinu i pol dana, a iako će kad-tad morati reći ‘dosta’, njegova ljubav prema bijelo-plavim bojama sigurno nikada neće prestati. Gdjegod ga put na kraju bude odveo, on će uvijek znati kome pripada. A to će znati i navijači Osijeka. Možda njihovog velikog ratnika neće još dugo biti na bojnom polju Opus Arene, ali ne kaže se bez razloga da ‘navik on živi ki zgine pošteno’.