Bez revolucije i panike, Osijek se gradi tiho, ali precizno

Ne treba Osijek biti ni Hajduk, klub koji se u zadnje vrijeme više bavi promjenama u upravljačkim strukturama nego na terenu. A i vrijeme je korektan saveznik jer prijelazni rok traje još dva mjeseca. No jasno kako je igrača bolje dovesti dok još miriše znoj s prvih dana priprema, nego kad momčad već dobije konture.

Sedam igrača otišlo je u jednom danu – dovoljno da prosječan navijač posegne za tabletom za smirenje. Ali, Simon Rožman ostao je miran. I dalje ima respektabilnu momčad, a za razliku od prethodnika koji je sustavom i taktikom "ubio" ponekog igrača kao što loš kuhar ubije dobar odrezak krivim začinom, Rožman zna izvući maksimum iz onoga što ima. Pogotovo iz mladih – Omerović na desnom beku, Mikolčić, Bukvić, Matković, Živković – sve su to imena koja su do jučer "krpala rupe", a danas - sutra bi mogla postati nositelji igre. To je, uostalom, najveća snaga Osijeka: unutarnje rezerve, vlastita djeca, a ne sumnjiva pojačanja dovedena reda radi, dok domaći dečki griju klupu i razmišljaju gdje su pogriješili.

Sportski direktor radi precizno. Ugovori za mlade poput Farkaša, dovođenje Žeravice, produženje s Omerovićem, dolazak Vrbančića – sve su to potezi koji ne pune naslovnice, ali pune svlačionicu zdravim ambijentom. Otkup Babeca, bugarski reprezentativac Šopov, pa na koncu Yannick Toure u napadu – svaka linija popunjena, a transfer Hujbera samo što nije, uvjeravaju nas mnogi.

A kako doznajemo, radi se i na ekipiranju struke, pogotovo u nogometnoj školi. Možda već ovaj tjedan želje navijača budu uslišane, pa lege dobiju još jedno pojačanje – ne na travnjaku, nego iza kulisa, gdje se prave razlike.