Andro Fistonić za Germanijak: “Svaki dan je nova adaptacija, a za mlade igrače je ključ što manje zone komfora”

Juniori su odradili gotovo pa savršenu polusezonu, kadeti su imali uspona i padova, ali su trenutačno na 10. mjestu, dok je Uljanik, usprkos uvjerljivo najmlađoj momčadi u ligi, na vrlo dobrom osmom mjestu Druge NL. Koliko ti rezultati zadovoljavaju čelne ljude Istre 1961?

“Iako sam ja primarno usmjeren ka individualnom napretku i radu, mogu reći da smo dosta generalno zadovoljni rezultatima kadeta, juniora te Uljanika, koji je na neki način naša druga momčad. Što se tiče baš Uljanika, nama je ovo druga godina da radimo na ovakav način te se i očekivalo da ćemo biti puno ozbiljniji i uspješniji nego lani kada smo krenuli s tom pričom. Kad se sve uzme u obzir, možemo reći da smo jako zadovoljni. Fluktuacijom nekih igrača prema prvoj momčadi je malo izgubljen ritam, ali mi smo na to računali te zbog toga nismo ništa manje zadovoljni. Štoviše. Određeni igrači koji su bili u Uljaniku na koje mi imamo fokus za individualni razvoj, a među njima je i Raul Kumar, je odradio sedam utakmica u Drugoj NL, a to mu je sigurno itekako pomoglo prije nego što je priključen A momčadi. Tu je i Dukan Ahmeti, on sada igra drugu sezonu u Uljaniku te već pokazuje igračku ozbiljnost, kao i spremnost da odigra 90 minuta u seniorskom ritmu a da ga ne moramo u nekom trenutku vaditi iz igre. Isto tako treba istaknuti i Dominika Celiju, Arijana Moslavca, Diega Rossija... U načelu, priča se nastavlja, a priča je dobra. Momčad je najmlađa u ligi, prosjek godina nam je najčešće između 20,5 do 21,5 što nas izrazito veseli i to je ono što želimo.”

Juniori?

“Oni su nam ove godine u toj nazovimo ju Drugoj ligi zbog prošlogodišnjeg ispadanja gdje je zapravo odrađena rekonstrukcija lige. Uglavnom igramo s ulaznim godištem i oni dominiraju, ostvarili su sve pobjede i jedan remi uz gol-razliku 58-6 u 14 utakmica što vjerujem da samo po sebi sve govori. Izborili smo četvrtfinale Kupa pobjedom protiv Rijeke, koja je rezultatski 3. U prvoj ligi Juniora, što je isto sjajna stvar. Imamo prvog strijelca lige, Teo Žiković zabio je 17 pogodaka u 13 nastupa, prošle godine je kao kadet u juniorskoj ligi zabio devet... Vjerujemo da će dogodine u Prvoj juniorskoj ligi biti dominantan ako već neće početi sa seniorskim nogometom.”

Kadeti su imali uspona i padova...

“Imali smo slabiju završnicu, s tri poraza i dva remija, premda treba reći da su utakmice stvarno bile specifične pa tako nastojimo gledati samo ono pozitivno. Snijeg u Gorici, onda ogled s Rijekom nakon što smo ranije od njih ispali iz Kupa... Imamo tri-četiri igrača koji su ulazno godište što nas svakako veseli. Određeni dio sezone smo bili u Top 5, ali, eto, zbog svojevrsne mini krize pred kraj polusezone smo sada na 10. mjestu, premda čvrsto vjerujemo da će se do kraja sezone stvari vratiti u neku ‘normalu’."

Jesu li rezultati u mlađim uzrastima zapravo najveća ‘duda varalica’?

“Kad momčadski ostvarite dobar rezultat, on vam na neki način stvori dobar marketing. Kako na razini momčadi, tako na razini individualca. Primjer možemo biti mi koji smo prije dvije sezone bili s juniorima i kadetima peti u ligi, pritom smo imali i najmlađe momčadi u ligi, nakon čega izbornik vidi nekog našeg igrača, za primjer možemo uzeti Raula Kumara, kojeg on označi potencijalom za reprezentaciju. Tako ti se ipak otvore neka vrata koja bi ti se znatno teže otvorila da si primjerice sezonu okončao na 12. mjestu. Sada, idemo korak dalje, a taj korak je – hoće li igrač iskoristiti priliku? Netko hoće, netko neće, to je tako, ali da nije tog timskog rezultata, mnogi ne bi ni dobili priliku pokazati se. Da bi se nešto osvojilo, tu sada pričamo o seniorskom nogometu, ključna stvar je od svakog individualca izvući maksimum, sakriti mane i u prvi plan istaknuti vrline. S druge strane, u mlađim uzrastima cilj nije samo istaknuti vrline, već ono puno bitnije ispraviti mane. Primjer može biti neki krilni napadač, sjajan dribler, koji ima problem u fazi obrane. Mi ga možemo pustiti da ostane ‘gore’ i tepati mu da je najbolji, ali dugoročno mu odmažemo. Mi, dakle, ga u tom slučaju moramo povući ‘nazad’ na bočnu poziciju i onda s njim pokušati ispraviti njegove obrambene deficite. Malo ću iskarikirati, ali prvo ćemo zbog njega primiti tri gola, pet utakmica kasnije primit ćemo jedan zbog njega, a još pet utakmica kasnije nijedan. Ako, jasno, ima kapacitet da nešto nauči, što nema svaki igrač. Na tom putu klub izgubi cca 10-ak bodova, što nije malo, nakon čega dolazimo do ključne stvari – super je kući u dnevnom boravku imati medalju pobjednika pionirske, kadetske ili juniorske lige, ali još je bitnije ispraviti kod onih individualaca koje smatramo potencijalima nedostatke kako bi oni kasnije u karijeri bili kompletniji igrači. Što manje zone komfora kod mladih igrača je ključ napretka. ”

U teoriji to zvuči izvrsno, ali za to treba podrška kluba. I razumijevanje procesa.

“Tako je. Mene, evo, nisu smijenili nakon što smo ispali iz Prve NL za juniore. Moram naglasiti da sam zahvalan što radim u klubu kao što je Istra 1961, u kojem se vlasnik bavi sportom već 45 godina i jako dobro razumije sve ovo o čemu mi sada razgovaramo. Isto vrijedi i za direktora te za sportskog direktora. Kada sam dolazio ovdje vidio sam da oni shvaćaju sve ovo, ali jedno je shvaćati, a drugo stati iza nekoga i ideja koje taj netko sa sobom nosi. Ja mislim da mi u Istri 1961 svi imamo tu jednu zajedničku ideju, spremni smo na njoj svakodnevno raditi i zbog toga vjerujem da će se u budućnosti sve više igrača priključivati A momčadi kluba iz našeg omladinskog pogona.”

Jedan od najvećih izlaznih transfera u povijesti Istre 1961 je transfer Rocca Žikovića u Red Bull Salzburg kad je austrijski velikan za danas 20-godišnjeg stopera izdvojio dva milijuna eura. Razvija li se nogomet u smjeru da možemo takvih transfera očekivati sve više i više ili je to ipak jedna anomalija koja se ne događa tako često?

“Mislim da će takvih transfera biti sve manje. Red Bull Salzburg je nešto drugo, oni su dugi niz godina vjerojatno bili najbolji klub na svijetu za razvoj mladog igrača. Rocco je išao s dobrog mjesta za njegov razvoj na možda najbolje mjesto. I ako se nešto slično tome opet dogodi, to će biti veliki uspjeh za cijeli klub. Ako pak igrač ide u Serie A ili Serie B za neki određeni novac, pa onda kroz Primaveru traži svoj proboj do prve momčadi... Vjerojatnost da će se to dogoditi je pretpostavljam manja od jedan posto. Morali bismo se dobro zamisliti da se sjetimo posljednjeg hrvatskog igrača koji se prodao u neki talijanski klub pa preko mlađih uzrasta dogurao do Serie A. Ostavimo li financije po strani, transfer u neku mladu momčad nekog talijanskog velikana baš i nema pretjeranog smisla. Hrvatski klubovi nude puno lakši put do seniorskog nogometa nego što je to slučaj u Italiji. Tamo igrač vrlo brzo postane ‘jedan od’, dok si u Hrvatskoj bitan faktor razvoja kluba. Mislim da hrvatski klubovi sve bolje rade s djecom, da se sve više igrača iz omladinskog pogona priključuje prvim momčadima te da će transfera talentiranih igrača u klub koji je samo ‘veće ime’ biti sve manje. S druge strane, ako dođe Red Bull Salzburg, Copenhagen ili Benfica koji su top svjetskog razvoja, tada jednostavno igrač, roditelji i klubovi ne mogu ostati imuni. I to bi svi trebali moći razumjeti.”

Svi znaju da je u nogometu jedna od najtežih stvari prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet. Kako spriječiti ‘nestajanje talenta’, odnosno olakšati taj jedan veliki korak koji za mnoge bude - pretežak?

“Mi pokušavamo raditi nekoliko stvari po tom pitanju. Nama je, primjerice, jako važno gledati kako se ponaša igrač koji se ‘spusti’ iz pionira 1 u pionire 2 i kakav je njegov govor tijela. Kadete često dižemo u juniore gdje se oni suočavaju s nečim novim, a nama je bitno vidjeti kakva će biti njihova reakcija. U slučaju da nismo zadovoljni mi ćemo s njim razgovarati, napraviti sastanak, sve s ciljem da shvati u čemu je problem. Znate ono kad se kaže da ‘trener nije imao dovoljno vremena da uigra momčad’? Eto, mi to nekako čak i namjerno ‘rušimo’ u omladinskoj školi s tim stalnim dizanjem i spuštanjem igrača kako bi svi oni ostali individualci koji mogu funkcionirati u svakom kolektivu, a ne grupa koja zna djelovati samo zasebno i nikako drugačije. S filozofske strane, a isto vrijedi i u nogometu, jako je važna ta reakcija i adaptacija na novonastale uvjete. Svijet se toliko mijenja da je svaki dan nova adaptacija. Tko se ne adaptira, taj gubi! Traženje alibija je uvijek pogrešan put, dok je ispravan traženje načina adaptacije. I to se posebno odnosi na to naše dizanje i spuštanje igrača. Ako je igraču teško, razgovorom pokušavamo popraviti stvari. Ali, nikada tako da idemo igraču niz dlaku! Seniorska svlačionica je za sve mlade igrače kao dolazak na neki novi svijet. Svi su kao prijatelji, a svi se bore za sebe. I mnogi ‘klinci’ koji iz Škole, gdje su pet-šest godina igrali s istim igračima, dođu do prve momčadi, preko noći odjednom nemaju pojma što im se događa.”

Prije 10-ak dana su iz Istre 1961 u Alaves otišli Rio Joka, Endi Veljačić i Petar Jelavić, tri ulazna kadeta koji su nastupili na Torneo Internacional de Futebol Villa de Cabanillas. S njima je u Španjolskoj bio i naš sugovornik koji nam je iz prve ruke prenio dojmove.

“Mi smo klubovi iz iste grupacije, s tim da je prije tri godine začeta neka prva dublja konekcija, premda je ona postojala i ranije. Prije tri godine mi smo otišli k njima s 10 dječaka koje su oni tada pogledali, da bi onda svakih šest mjeseci u Pulu slali svoje skaute koji bi pratili njihov napredak. I onda rade filter. Dukan Ahmeti bio je u Alavesu, čak je odradio i jedan trening s prvom momčadi, s tim da je uglavnom bio na raspolaganju Alavesu B. Ova tri igrača koji su sada bili u Alavesu nisu slučajno tamo završili, ljudi iz kluba pratili su ih dulje vrijeme. Htjeli su ih vidjeti uživo i znam da su s njima zadovoljni. Malo su nas ozljede poremetile, ali svakako su mladići bili oduševljeni boravkom u Španjolskoj ovih devet dana. Od života u novoizgrađenom internatu, utakmica koje su odigrali.... Dugoročno ovo može biti samo dobro za njih. Vidjeli su gdje ih naporan rad i odricanje mogu odvesti i nadam se da će iz ovog boravka u Alavesu izvući pouke koje će im pomoći u daljnjem nogometnom životu.”

Iako je na svojoj funkciji već jako dobro znan i izvan granica Lijepe naše, zanimalo nas je postoji li mogućnost da se Andro Fistonić vrati trenerskom poslu jednog dana?

“Počeo sam kao trener, mislim da svi u nekom trenutku tako počnu. Od 2019.godine sam u ovom poslu svojevrsnog menadžmenta, a da se nekada u skorije vrijeme vidim uz sam teren – to ipak ne mogu reći. Prije svega, mislim da sam se već isprofilirao u ovom sektoru, dok s druge strane bi smatrao krajnje neozbiljnim ako bih ja radio ovo što radim, a da potajice razmišljam o trenerskom poslu. Nogomet je kontinuirano raste i evoluira, a otkako sam ja zadnji put bio trener, promijenilo se toliko stvari da bi moje tadašnje metode danas bile potpuno zastarjele. Kad niste na terenu, onda neke stvari ne možete osjetiti. Mislim da bih za povratak u trenerske vode trebao prvo odmor, potom edukaciju, zatim bih trebao trenirati i raditi s nekim niželigaškim klubovima pa tek onda sebe iznova krenuti graditi kao trenera. Ne mislim da netko tko se bavi razvojem igrača kroz generalni pristup ili je voditelj Škole da preko noći može postati trener. Sport je isti, sve drugo je različito.”

Pula je već tri godine drugi dom našeg sugovornika, a Istra 1961 jedan od najzdravijih sportskih kolektiva u Lijepoj našoj.

“Izrazito cijenim što sam dio ovog projekta. Kao što sam i rekao, ovdje se vlasnik bavi sportom 45 godina i to se osjeti u svakom razgovoru. U svemu postoji staloženost, kod nas nakon jednog poraza nema potresa, panika i straha od lutanja u upravljanju, već postoji nit kojom se svi vodimo.”