Đalović mora pronaći nekog novog Đalovića, a pojedini igrači privatnim utakmicama najviše štete sami sebi

Kad je Radomir Đalović imenovan za nasljednika Željka Sopića, većina navijača Rijeke taj je potez predsjednika Miškovića pozdravila s 'palcem gore'. Đalović je vojnik kluba, nekadašnji miljenik tribina i jedan od onih tipova koji vrlo brzo uđu pod kožu, a iako je Rijeka postala 'popularna' tek tamo 2012. godine kad su uspjesi postala konstanta, a besparica i rezultatska prosječnost tek 'priča iz davnina', valja podsjetiti kako je najpoznatiji i najomiljeniji Crnogorac na Kvarneru za Rijekinu bijelu boju ginuo i onda kada se za to osim tapšanja po ramenima nije moglo dobiti praktički ništa. Istina, dala je Rijeka Đaloviću priliku, a on se na njoj odužio pogocima. Bio je lider, bio je 'frajer', bio je utjelovljenje svega onoga što su Riječani htjeli gledati podno stijena Kantride. Je li bio najbolji tehničar? Nije. Je li imao najbolju završnicu? Nije ni to. Ali je imao srce. I u njemu i danas nosi veliku emociju prema bijeloj boji. Sve i jednu utakmicu okončao bi s prljavim dresom, a to je nešto što na Kvarneru ne bi smjelo tek tako pasti u zaborav. To da se neki ne sjećaju vremena kada je Đalović ostavljao dušu na terenu također razumijemo, pamtimo tako vremena kada je 2000 gledatelja bila 'dobra posjećenost' na Kantridi, ali to ne znači da su tadašnji uspjesi manje vrijedili. Naprotiv, vrijedili su još i više, ali kako to objasniti onima čije se zastave okreću u drugom smjeru svakih par mjeseci. Malo si 'kralj', a malo je 'vrijeme'. Riječani nikada prije nisu bili takvi, ali vremena se, očito, mijenjaju.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Protiv Istre 1961 je Rijeka odigrala lošu utakmicu. OK, bilo je nekih dobrih stvari, ali generalni dojam nije onakav kakav bi navijače razveselilo. Usprkos pobjedi, koja je došla kao plod inspiracije Rijekinog Maestra Tonija Fruka, čak je i oko laika lako zamijetilo kako se nešto treba mijenjati. A to nešto nije trener, to nešto su igrači. Očit je porast 'privatnih utakmica' koje igraju igrači u bijelim dresovima, premda osim njih samih, odgovornost – i to veliku– za to snosi i predsjednik Rijeke Damir Mišković. Koji je sa svojim konstantnim ponavljanjem 'svi su na prodaju', ma koliko god on bio iskren u tome što govori, napravio kontraefekt. A taj kontraefekt je takav da stvarno sada svi gledaju na sebe i – kako se prodati. A znate kako ide ona „tko doda (odnosno igra timski), taj…“

Uspavanka postala triler: Fruk majstorijom probio Istrijane, a na kraju Rijeci bodove sačuvala - vratnica

Đalović: “Ilinković je odigrao fenomenalnu utakmicu”, Tramezzani: “Jedan detalj riješio je susret”

Iako je apsolutno svakom igraču u HNL-u cilj jednog dana napraviti iskorak s kojim će primarno osigurati financijsku egzistenciju, a potom osjetiti nogomet na jednoj višoj razini, Rijeka je posljednjih godina više nego ikada prije postala klub koji je zapravo samo jedna obična odskočna daska. I to je glavni razlog zašto, kao što je to bio slučaj u Puli, navijači uglavnom gledaju kako gotovo pa svi igrači igraju svaki za sebe. Da se razumijemo, bila je Rijeka i ranijih godina 'odskočna daska', ali se to nije toliko potenciralo. Ljetos su prodani Ivanović, Labrović, Hodža i Pjaca, dok se na ulazne transfere potrošila okrugla nula. Eura, kuna, lira… Nula je nula u svakoj valuti. Očekivati da će Rijeka igrati jednako atraktivno bez da se u momčad praktički išta uložilo, a istovremeno se nadati i da će neki igrač i na zimu malo oplemeniti klupsku blagajnu, ozbiljna je iluzija. Kad još k tome dodamo i mladog trenera i manji broj ljudi na tribinama zbog apsurdnog povećanja cijena ulaznica, onda je zapravo sve ovo što u HNL-u Rijeka ove sezone radi – čudo!

Toni Fruk: “Istrijani su nas više htjeli istući nego pobijediti”

Zapravo, jedan od ozbiljnijih problema ove današnje Rijeke je taj što se ništa ne zna. Je li klub zaista blizu prodaje kao što se može načuti (a kad se to ne može načuti?) ili je pak cilj nastavi funkcionirati kao 'Lokomotiva na steroidima'? Ovako sa strane potpuno je nejasno. Priča 'Top 4 u prvenstvu i što dalje u Kupu' je glupost, to bi svakom HNL klubu trebao biti osnovni cilj, a ne samo Rijeci. Izuzev, naravno, Dinama. To svojevrsno 'prilagođavanje po potrebi' klupske politike gdje bi se jedan dan razvijalo, drugi dovodilo pojačanja i napadalo vrhove na svim frontovima, a onda treći gasilo vatru kad je već mogućnost da se dobije pokoji 'konferencijski euro' odmaglila, dovela je Rijeku toga da je sada sve izraženije luta i po terenu. Ova Rijeka, u odnosu na onu prošlosezonsku, igrački nije puno slabija, ali je igra zato puno jalovija. A razlog tome nije odlazak taktičkog virtuoza ili bogomdanog trenera koji je prije Đalovića vodio Rijeku, razlog tome su nedefinirani ciljevi i način kako da se isti ostvare. Rijeka već neko vrijeme ne živi kao momčad koja će, ako se nešto ponudi, krenuti svim silama po to 'nešto'. Jer, nudilo se svašta, ali Rijeka je uvijek nastavila gaziti tim nekim svojim jednim te istim tempom. Ni gore, a ni dolje. Tempomat je podešen i to je to.

Ove sezone ne postoje nikakva očekivanja. I samim time bi igrači, barem u teoriji, trebali svoju kvalitetnu lakše pokazati na terenu. Ali, oni su neprepoznatljivi. Ne treba ih se poimence navoditi, znaju oni jako dobro tko su ti 'odabrani'. Oni, definitivno, imaju najveću odgovornost, ali se nekako navijački gnjev okreće u smjeru Đalovića. Jer je, zamislite vi to samo, mlad trener. Neiskusan. A što, netko kad je počeo je imao jednu Ligu prvaka 'u džepu' pa je onda drugu osvojio kad je postao iskusan? To što nema 'utakmica u nogama' ne znači da ne zna posao, to može značiti samo da je vrlo vjerojatno ponekad prenaivan kada dolazi do odnosa s igračima. Kojima on vjeruje 'više nego samom sebi', a oni mu za to uzvraćaju već nekoliko utakmica kako mu uzvraćaju. Đaloviću sada najviše od svega na terenu nedostaje jedan Đalović. Koji će zbog Rijeku igrati zbog grba na prednjoj strani dresa i kojeg ništa drugo neće zanimati. Liderske osobine u ovoj današnjoj Rijeci imaju samo trojica igrača, a to su Majstorović, Smolčić i Gojak. Ostali? Ne znamo, ali zasad nas u suprotno nisu uvjerili, premda ostavljamo prostor da nam dokažu da smo u krivu. Igrajući samo za sebe naštetit će najviše sami sebi, ali ako to sami ne mogu shvatiti, onda imaju još veći problem. Đalović im je dosad podijelio 'stotinu mrkvi'. U redu, jedna od metoda, ali možda je vrijeme da se proba sa batinom… Ili u njegovom konkretnijem slučaju – klupom. Pa nek' se onda s te pozicije pokušaju prodati.