Alexandra, u ponedjeljak za stol: Ježići, Bukvić, Vrbančić i Jelenić nisu izlog — oni su plan

Izaći. Igrati. Ne čekati da Dinamo sam odluči kada će biti ozbiljan. Ne glumiti statistu u vlastitoj kući. Ući u utakmicu s jednostavnom devizom: nema se što izgubiti, a moglo bi se dobiti puno.

I dobilo se.

Ne samo pobjedu koja je odjeknula puno dalje od Pampasa. Dobilo se i ono važnije: potvrdu da Bessone nije samo čovjek s uredno složenim stručnim stožerom i taktičkim magnetima na ploči. On očito zna kako podignuti momčad. Kako klincima dati hrabrost, a starijima podsjetnik da iskustvo bez karaktera vrijedi koliko i ljetne gume u siječnju, na ledu.

“Jesam vam rekao”, pojavio se Bessone na konferenciji za novinare, ozaren poput čovjeka koji je upravo pronašao dobitni listić u džepu kaputa. Referirao se na dan ranije, kad je s istoga mjesta tvrdio da Osijek može pobijediti Dinamo.

Naravno, tada su svi pristojno klimali glavama. Kao kad vam netko kaže da će krenuti na dijetu u ponedjeljak. Ne želite ga obeshrabriti, ali znate kako obično završi.

Ispalo je da je trener znao nešto što mi nismo.

Očito zna što radi. Koga god mu Kenneth Zandvliet proda, uz administrativni blagoslov Alexandre Végh, Bessone iz rukava izvuče novo rješenje. Pomislite da je ostao bez igrača, a on samo zagrabi negdje dublje. U svlačionicu, u omladinski pogon, u nekakvu unutarnju rezervu za koju javnost sazna tek kad protiv Dinama odigra bez greške.

Ljatifi umjesto Omerovića. Heister umjesto Jurišića. Kada Kolarik zapne, evo Izaka Ježića.

“Ali ima samo 16 godina. Jesi li lud?”

Pitanje koje se, manje-više, podrazumijevalo. Kod nas se mlade igrače obično smatra premladima sve dok ne napune 23. Tada ih se proglasi nedovoljno perspektivnima i zaključi da je šteta što im se nije ranije dalo više prostora.

Bessone nije imao vremena za tu domaću filozofiju.

“Nema veze. Ježić ide od prve minute.”

I ode.

Priča je, zapravo, počela prije dva tjedna, u razgovoru Ive Vranješa i Federica Bessonea. Dvojac se poznaje još iz Olimpije, očito dovoljno dobro da jedna rečenica vrijedi više od deset skautskih izvještaja.

“Dođi pogledati malog.”

Bessone je došao. Mali je odigrao juniorsku utakmicu. Dva tjedna poslije mali je istrčao protiv Dinama. I nije izgledao kao netko tko je slučajno pobjegao sa školskog sata tjelesnog. Odigrao je mirno, čvrsto i bez greške. A to, u utakmici protiv Dinama, ne možeš odglumiti ni uz najbolju volju.

Ključ pobjede bio je, međutim, puno širi od jedne hrabre odluke. Osijek je bio odlučan, dobro pripremljen i gladan. Dinamo je, s druge strane, djelovao kao da je procijenio da će osječka depresija nakon Rijeke i Segeste odraditi veći dio posla. Stara zagrebačka navika: pojaviš se, pokažeš grb, pričekaš da suparnik sam sebe uvjeri kako nema šanse. I odeš kući s bodovima.

Samo što ovog puta suparnik nije surađivao.

Osijek je zagospodario travnjakom. Vrbančić i Mikolčić pojeli su veznu liniju gostiju s apetitom ljudi koji cijeli dan nisu stigli do ručka. Stojković i Zajc nestali su iz utakmice.

A Osijekovi veznjaci nisu se zaustavili na destrukciji. Igrali su, kreirali, organizirali, gurali momčad naprijed. Dinamo je na poluvremenu s dva gola minusa mogao biti sretan. Jer Ljatifi, Leon, Bukvić i Mikolčić imali su još materijala da utakmicu pretvore u večer koju bi gosti dugo pokušavali izbrisati iz obiteljskog albuma.

Drugi gol Osijeka sažeo je sve što Bessone traži. Leon najprije spašava situaciju pred vlastitim vratima. Zatim povlači kontru, odigrava dupli pas s Ljatifijem, utrčava do peterca Dominika Kotarskog i zabija.

Od obrane do realizacije. Bez kalkulacije. Bez alibija. Bez onog poznatog “ma dobro, samo da ne pogriješimo”.

“Kada me sportski direktor pitao za Leona, jesam li siguran da ga želim dovesti u Osijek, rekao sam mu da ne mogu garantirati golove ni asistencije. Ali mogu garantirati da će poginuti za Osijek ako bude trebalo”, ispričao je Bessone nakon utakmice.

E, to je već rečenica koju navijači razumiju. Možda nećeš uvijek pogoditi, možda nekad nećeš ni odigrati dobro, ali ako se vidi da ti je stalo — Pampas će oprostiti puno toga. I ispadanje iz Kupa.

Vrbančić je, pak, posebna priča. Protiv Dinama je igrao utakmicu u kojoj je bio posvuda. Uzeo je prostor, ritam, duele i, na kraju, pogodak. Uništio je Dinamo u svim fazama igre, pa ga je nogomet nagradio golom.

Tko će kome nego svoj svome.

Vrbančić danas drži ključeve Osijekove igre. I ne bi bilo loše da mu netko u klubu odmah napravi kopiju, stavi je u sef i jasno napiše: “Ne dirati bez ozbiljne ponude.”

Jer, dok se Pampas praznio, a adrenalin polako spuštao na normalne vrijednosti, jedan čovjek sigurno nije spavao posve mirno. Kenneth Zandvliet.

Neće Nizozemcu biti lako. Ovakav Osijek, ovako mlad, ovako brz i ovako bezobrazno hrabar, privlači strane kupce kao otvoren švedski stol. Uskoro će krenuti skauti, agenti, tablice, pozivi, poruke, ponude koje počinju s “samo da ispitamo teren”.

Zato Osijek ne smije čekati.

Već u ponedjeljak trebalo bi sjesti za stol. Ako neki ugovori nisu dovoljno čvrsti, Osijek ih mora pojačati odmah. Ježić, Bukvić, Vrbančić i Jelenić nisu samo trenutni dobitak; oni su pregovaračka pozicija kluba za sljedeće dvije ili tri godine. Zaštititi ono što klub ima. Jer to nije samo skupina darovitih klinaca koja je jednu večer uhvatila Dinamo nespremnog. To je kostur budućnosti. Dakako, i potpisati Ježiće na duže vrijeme.

Jer, najopasnija moguća misao bila bi: “Ma prodaj, Federico će već nešto izmisliti.”

Hoće, možda i hoće. Bessone zasad djeluje kao čovjek koji iz sve praznijeg ormara redovito izvuče još jednu dobru jaknu. Ali nijedna vizija ne traje vječno ako joj stalno prodaješ temelje

Osijek sada ima nešto. Ima energiju, mladost, ideju i trenera koji se ne boji staviti dijete protiv Dinama ako procijeni da je dijete spremno. To se ne prodaje za sitniš. To se čuva, razvija i naplaćuje samo onda kada ponuda ima dovoljno nula da se klub nakon toga može pogledati u ogledalo. I pogledati vlastite navijače.

Dakle, ne paničariti. Ne prodavati na prvu. Ne trošiti pobjedu na dvije euforične objave i tri fotografije iz svlačionice.

Sjesti u ponedjeljak i krenuti raditi - posao.