“Ako mi barba Tonči ne može obraniti penal, jednog ću dana sigurno igrati za Juventus”

Teško je reći o kojoj je točno godini riječ, možda bi najispravnije bilo sve to postaviti u sredinu devedesetih. Uglavnom, bilo je to onda kada je splitska momčad bila najdominantnija u HNL eri. Barba Tonči bio je neprikosnovena jedinica Hajduka, a iako su ga tada mnogi potezali za rukav te su mu sva vrata diljem Jadrana bila širom otvorena, nekako ga je Kvarner toliko često viđao da oni kojima nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu nisu mogli ni pretpostaviti da je ikada otišao.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Hajde, da te vidimo kako pucaš penale”, stao je na improvizirani gol ispred restorana nakon što sam prethodno dobio instrukcije od Kazimira Vulića, za mene samo barba Kaze, kako da ga svladam.

“Nemoj preveliki zalet, umorit ćeš se”, kazao je barba Tonči.

“I ostavi tu čokoladu dok pucaš”, dodao je dok su mu ruke već bile onako prema naprijed izbačene kako je to kod vratara bilo normalno tih godina.

Nisam ga poslušao. Čokolada je ostala u ruci, a špic je odradio svoje. Opalio sam i ušla je.

“Auuu, pa ovako Lina i Drago ne mogu. Sada ćemo Kazo i ja do mame i tate ćemo se dogovoriti kad će te Ćiro doći pogledati”, bacio je pet pa se vratio za stol s kojeg su došle i najveće pohvale za zabijeni penal.

Tužna vijest: Preminuo Tonči Gabrić

Hajduk se oprostio od legende, podsjetio da je pucao kaznene udarce i nikad nije promašio

Kad si klinac, nečiji poslovni ili sportski uspjeh ne može te impresionirati. Jer, uspjeh kao takav, zapravo ne možeš percipirati. Većini klinaca najdraži su oni prijatelji roditelja koji su prvo i osnovno galantni na čokoladi, a drugo da su iole zainteresirani da se s njima malo poigraju. Doduše, tako je bilo nekada, kad su Lego kockice, autići i lopta bile praktički jedine tri igračke za dječake.

Kazimir Vulić i Tonči Gabrić u mojim očima nisu bili hrvatski reprezentativci ili uspješni sportaši, za mene su oni bili samo prijatelji roditelja koje sam uvijek lako nagovorio da im pokažem neku novu foru koju sam s loptom naučio. S druge strane, teta Sandra i teta Milena bile su omiljene utoliko što su uvijek iz torba vadile one najveće čokolade. Bijela s lješnjacima, nisam mogao vjerovati da to uopće postoji, ali kako su znale s kim imaju posla, nikada im nije bio problem donijeti ono što je svakom djetetu tada bilo najdraže.

Barba Tonči bio je čovjek kojem su svi prilazili. Kako je u Rijeci branio nevjerojatno, što potvrđuje i činjenica da je čak triput (u tri sezone) bio dobitnik ‘Zlatne lopte’ koju je Novi list dodjeljivao najbolje ocjenjenom igraču Rijeke, prilično je jasno zašto bi njegova šetnja Korzom potrajala dulje nego kod jednog običnog čovjeka. I šetnja Opatijom, naravno. Svima je bilo jasno kako je Hajduk njegov klub, ali u povijesti kluba s Kvarnera ostao je upisan zlatnim slovima. U prvoj utakmici koju je Hrvatska odigrala kao samostalna država, Tonči Gabrić je kao igrač Rijeke u igru je ušao u 79. minuti umjesto Dražena Ladića. Taman da ništa prije ili poslije više nije napravio, status legende hrvatskog nogometa te si je večeri osigurao.

Utučeni Kalinić neće braniti u Kupu

Kako mi je stalno puštao da mu zabijam penale, nakon čega bi svi drugi govorili kako nitko osim mene to ne može, dječačka mašta odvela bi me je u najveće svjetske klubove. Tada je to za mene bio Juventus za kojeg su igrali Zidane, Bokšić i Del Piero, a budući da sam, eto, ja bio jedini koji je Tončiju mogao zabiti penal, zašto onda jednog dana ne bih mogao zaigrati za Staru damu?

Drago i Lina, nešto stariji, bili su brži od vjetra, teško ih je uopće bilo uloviti, stoga je bilo jednostavnije otići do stola gdje okupljeno društvo nije moglo pobjeći od priča o najnovijim crtićima koji su se tada emitirali na Cartoon Networku. I barba Tonči i barba Kazo pristali bi slušati što se novo skuhalo u Dexterovom laboratoriju, premda im to, naravno, i nije bilo toliko zabavno. No, imali su strpljenja, jednom običnom, dosadnom klincu nikada nisu oduzeli mogućnost da bude u prvom planu, iako su oni to itekako mogli.

Barba Tonči, osim što je bio vrhunski vratar i vrhunski trener vratara, što su jasno i na prilično emotivan način istaknuli njegovi učenici Lovre Kalinić i Danijel Subašić, je isto tako bio i čovjek koji je svojim ‘forama’ omogućio jednom klincu da barem na trenutak povjeruje kako jednog dana može doseći nogometne visine i postati član nekog od najvećih svjetskih klubova. A nekada je to sve što jedan klinac može poželjeti: samo da sanja, samo da vjeruje da može.

Barba Tonči, hvala na svemu. Koliko na obiteljskom prijateljstvu, isto toliko i na prekrasnim uspomenama.