30 GODINA HNL-a - Vjeran Simunić: Kako me je Spajić doveo u Siget, Vlado Zec platio Japan, a Tornado pomogao protiv Cice Kranjčara

Kada bi se pojam „nogometna ptica selica“ mogao vezati za samo jedno ime, za jednu osobu, malo je onih koji bi mogli konkurirati Vjeranu Simuniću. Nekadašnjem vrataru, a danas treneru koji je nedavno preuzeo 41. klub u karijeri, sjeo je na klupu trećeligaša OSK-a iz Otoka pored Sinja. Ne znamo je li Simunić po tome rekorder, ali sigurno je pri vrhu popisa trenera s najviše klubova u karijeri.

„Eh, a gdje su još klubovi koje sam vodio po tri ili četiri puta, vraćao se kad god bi me pozvali da im pomognem. To mi je uvijek bila potvrda da sam radio dobro, kada te zovu da se vratiš znaš da si iza sebe ostavio otvorena vrata. Sad kada bi nabrajali sve klubove trebalo bi nam dosta vremena, možda je nekome to čudno, ali volim svoj posao, volim raditi i stalno biti u žrvnju. Gdje god me zovu, ja idem, a stalno me zovu“, kaže nam iskusni nogometni stručnjak, čovjek čudesne energije i pozitivnog stava, u 69. godini života djeluje kao netko tko će još dugo ostati u trenerskom poslu.

„Uvijek sam se vodio jednom mišlju, da je najvažnije stalno raditi, stalno biti u nogometu. Kad bi ispao iz tog ritma ne bih se osjećao dobro, ja drugačije ne znam. Volim reći da biti trener je slično tome kao da ste liječnik, kirurg. Ako kirurg ne operira nikoga godinu dana sigurno gubi osjećaj za svoj posao i manje ga kvalitetno radi. Tako je i s trenerima, ako ne radite nigdje duže vrijeme ispadate iz forme“, pojasnio nam je legendarni Simunić svoju životnu i trenersku filozofiju.

Branio je do 40. godine života, krenuo u Hajduku, igrao u Portugalu, Japanu i Italiji, a trenerskim se poslom bavio u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Brunejima i Bahreinu. Prošao velebne stadione i seoska igrališta, uvijek sa jednakom strašću pristupao trenerskom poslu. U bogatoj, nestvarnoj karijeri bio je dijelom 30-godišnje povijesti HNL, tijekom šest sezona na početku 21. stoljeća vodio je četiri prvoligaška kluba. Prije i poslije toga sjedio je na klupi niza niželigaša iz cijele Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, gdje god je trebalo nekoga spasiti od ispadanja ili uvesti u viši rang. Samo ove godine već je promijenio dva kluba, u siječnju je na pripreme poveo Hrvatski vitez iz Posedarja u 3. HNL – jug i zadržao se 40-ak dana bez da je odigrao službenu utakmicu. Kratko je bio bez kluba, niti mjesec dana kasnije javio se OSK s kojim je nakon samo jednog treninga došao do pobjede.

O sadašnjosti ćemo nešto kasnije, nas je prije svega zanimalo kako je počeo njegov put u HNL-u. Prva stanica bio je zagrebački Siget, Stjepan Spajić tražio je trenera za svoj Hrvatski dragovoljac.

„Bio sam u Zrinjskom iz Mostara 2001. godine kada sam dobio poziv od Stjepana Spajića da dođem u Hrvatski dragovoljac. Kaže on meni, 'čekam te danas do 17 sati, nisam siguran hoćeš li biti trener ti ili Mile Petković, tko prije dođe!'. Vozio sam za Zagreb preko Bosne, preko nekih planina, ne znam ni sam gdje, već sam raskinuo sa Zrinjskim. Došao sam kod Spajića i kaže on meni: 'Rođo, imao sam sastanak Upravnog odbora. Stao sam ispred ogledala, pogledao se i rekao da si ti trener Hrvatskog dragovoljca!'. Nasmijali smo se obojica, to je bila šala koje se rado sjetim. Potom me predstavio svlačionici, bacio me lavovima. Rekao sam igračima da ćemo biti pravi pa mi je Anto Petrović rekao da nikad nećemo biti pravi, a kasnije mi je bio kapetan, genijalac od igrača. Bio je tu i Spomenko Bošnjak, kojeg sam stavio na libera, kasnije se dobro prodao iz Dinama, odličan igrač. Čast je bilo postati trenerom Hrvatskog dragovoljca, predsjednik Spajić je bio izuzetan čovjek“, otkriva nam Simunić kronologiju dolaska na prvoligaške travnjake. Zadržao se u Sigetu 18 utakmica, porazi od Cibalije u gostima i Šibenika kod kuće značili su kraj suradnje s najpoznatijim 'Rođom' u Hrvata.

„S Hrvatskim dragovoljcem sam napravio dobar niz pobjeda, u 18 utakmica osvojili smo 25 bodova i došli na sedmo mjesto. Nakon dva uzastopna poraza od Cibalije u gostima i Šibenika kod kuće dobio sam otkaz, a odmah sam dobio poziv iz Velike, zvao me Vlado Zec da preuzmem Kamen Ingrad. Zvalo me istog dana Posušje da dođem u Premijer ligu BiH, već sam bio u autu kod Okučana i trebao skrenuti prema jugu kada mi je Zec rekao da stanem i pričekam ga pola sata na nekoj benzinskoj postaji. Sjeli smo za stol, dogovorili se, a ljudima iz Posušja sam se ispričao i zahvalio, izazov HNL-a ipak je bio veći. Kamen je tada vodio Rajko Magić, bili su u zoni ispadanja jer su te sezone iz lige ispadala četiri kluba. Predsjednik Zec je htio promjenu pa sam došao i odmah prvu utakmicu smo igrali protiv Dinama, koji nas je lako dobio s 4:0. Ali, nakon toga smo uspjeli dobiti Čakovec pa u izravnom dvoboju Hrvatski dragovoljac u Sigetu. Tako se poklopilo, niti mjesec dana nakon što sam dobio otkaz kod Spajića s Kamenom sam uzeo važnu pobjedu koja je protiv međusobnog konkurenta vrijedila šest bodova. Gol je zabio Joško Popović, jedan od najboljih igrača koje sam ikada trenirao. Bio je svojedobno tako dobar nogometaš koliko je Ivano Balić bio dobar rukometaš, mogao je što je god htio s loptom. Bio je tada pri kraju karijere u Kamen Ingradu, nakon utakmica nije mogao dva dana trenirati kako treba jer su ga mučile tetive, ali znao sam od njega dobiti sve najbolje što momčadi treba. Dao je taj gol kojim smo se spasili, do kraja sezone Hrvatski dragovoljac je ispao, a mi smo igrali doigravanje protiv Istre te ostali u ligi. Za nagradu mi je Vlado Zec platio put na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine, imali smo zanimljiv odnos, eto barem sam opet vidio Japan“, smije se Simunić.

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

Nastavio je boravak u Velikoj, Kamen Ingrad je tada bio velika priča hrvatskog nogometa. Ali, nije Simunić čovjek koji može puno mirovati, brzo je stigao raskid za kojim ponekad požali.

„U prvih pet kola nismo izgubili utakmicu, s Hajdukom smo igrali 0:0 na Poljudu i promašili penal, a onda smo izgubili od Varteksa. Ja sam odlučio otići, nisam bio zadovoljan, došao je u klub Marijan Vlak kao neki savjetnik, direktor, a tada je Dražen Zečić nastupao na festivalu Zlatne žice Slavonije u Požegi pa me uhvatila neka tuga i nostalgija. Otišao sam iz Kamena, možda nisam tada trebao jer je idućeg ljeta klub igrao protiv Schalkea 04, mogao sam biti na klupi. Nisam godinu dana razgovarao sa Zecom, ali moram reći da je klub prema meni tada ispoštovao sve, platio doprinose za zdravstveno i mirovinu što u mnogim klubovima u to vrijeme nije bio slučaj“, opisao je Simunić kako je došlo do odlaska iz Velike.

Krenuo je na jug prema Splitu i obitelji, ali kuferi se nisu raspakirali jer je već u idućem kolu prvenstva sjedio na klupi Zadra.

„Odmah me zvao Zadar, bili su na dnu ljestvice, a ja sam već vidio scenarij kako ga spašavam od ispadanja. Mene to motivira, na kraju smo uspjeli ostati u ligi, imali smo dobru momčad s Blatnjakom, Suraćem, Zebićem. Još se mnogi sjećaju mog skoka u more nakon što smo pobijedili Osijek, kojeg je vodio Stanko Poklepović, dao sam obećanje igračima da ću skočiti, a bio je početak ožujka, more dosta hladno. Morao sam, važno je bilo da smo dobili i kasnije ostali u ligi“, opet se smije legendarni trener. Stariji poznavatelji nogometa znaju ga po nadimku Bezbi, dobio ga je po Mattu Busbyu, škotskom treneru Manchester Uniteda iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Ostao je te godine Simunić sa Zadrom u Prvoj ligi, pobjeđivao velike trenere, poznate hrvatske stručnjake.

„Najviše sam volio utakmice protiv trenera koje sam najbolje poznavao, protiv mojih hajdukovaca Katalinića ili Špace Poklepovića. Ali, jedna mi je utakmica ostala u sjećanju kada sam sa Zadrom igrao protiv Rijeke, njih je vodio pokojni Zlatko Cico Kranjčar, čovjek kojeg sam iznimno cijenio. Međutim, meni trebaju tri boda, borim sa za opstanak, ne mogu ja gledati je li na drugoj strani Rijeka ili Real Madrid ili Barcelona. Ja hoću tri boda. I mi vodimo 2:1, sudi Edo Trivković iz Splita, sedam minuta prije kraja utakmice lopta izlazi u aut i ja je puštam kroz noge. Dolazi po nju Sead Halilović, otac od malog Alena Halilovića, inače odličan igrač. Udari u mene i padne, malo odglumi, a sudac meni pokaže isključenje. Situacija je napeta, utakmicu ne smijem izgubiti, nemam kako komunicirati s klupom, a ako odem u svlačionicu tko zna što se može dogoditi. I ja se sjetim da preskočim ogradu i popnem se na tribinu, odmah uz mene dođu navijači, Tornado, stanem iza klupe Rijeke i vodim utakmicu. Vičem ja igračima što trebaju raditi, viču i navijači sa mnom, ludnica je na tribinama i mi tu utakmicu dobijemo. Neću to nikad zaboraviti, sve bi učinio za pobjedu, sva sredstva su dopuštena“.

Nakon uspješne misije na Stanovima put ga je odveo u Vinkovce, za Cibaliju je branio još kao posuđen igrač Hajduka.

„S Cibalijom sam igrao Intertoto kup, Vinkovci su odlična nogometna sredina. Sjećam se, imali smo jednog Amerikanca, Greera, zvao sam ga Richard Gere. Pobijedili smo tada u Intertoto kupu Bjeloruse i Fince, a ispali smo od Wolfsburga. Bio sam igrač Cibalije, znao sam tu sredinu još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Imaju tradiciju, imaju navijače, nogomet je u Vinkovcima uvijek bio priznat i poznat, brojni su veliki treneri tamo radili. Recimo, tamo sam upoznao velikog Dražana Jerkovića, koji mi je kasnije bio trener u Zagrebu, od njega sam puno naučio.“

Napustio je Vinkovce nakon četiri kola lige za opstanak, nekoliko mjeseci kasnije preuzeo Segestu, koja je bila u Drugoj ligi.

„Zvao me pokojni Đuro Brodarac da preuzmem Segestu u Drugoj ligi, bili smo pri vrhu, ali rekli su mi da neće imati novca za ulazak u Prvu ligu. Brodarac me potom pustio da odem ponovno u Zadar s kojim sam igrao Ligu za ostanak 2005. godine kada je u njoj igrao i Dinamo. Nismo uspjeli ostati, Međimurje je završilo s bodom više, ali uspjeli smo tog proljeća pobijediti Dinamo na Stanovima“, završili smo kronologiju Simunićevog prvoligaškog opusa u Hrvatskoj. Spomenuta pobjeda nad Dinamom samo je jedan od njegovih uspjeha protiv najvećih klubova.

„Dogodilo se više puta da su moje momčadi bile crna mačka za velike klubove. Recimo, s Hrvatskim dragovoljcem odigramo 1:1 protiv Hajduka na Poljudu, sjećam se da je Marin Lalić dao gol za nas. To je bio paklen igrač. A Hajduk je imao jaku momčad, sve zvijezde, Pletikosa, Srna, Štimac, Vejić, Erceg, Deranja. U idućem kolu izgubili su od Slaven Belupa pa je smijenjen Nenad Gračan. Dobio sam Hajduka i u Kupu s Cibalijom, u četvrtfinalu 2004. godine, u dvije utakmice smo im dali jedan gol i to Križanović u uzvratu na Poljudu. Bilo je toga još u brojnim klubovima, kad bi igrao protiv jače momčadi uvijek bih posebno motivirao moje igrače, raznim metodama“.

Iduće se pitanje samo nametnulo, čuli smo od brojnih nogometaša za Simunićeve zanimljive, urnebesne trikove.

„Nema tog igrača kojem trener ne može ući u glavu. Radim svašta da bi motivirao igrače, da bi iz njih izvukao više nego u tom trenutku mogu dati. Onima koji nisu igrali znao sam davati posebne zadatke koji bi koristili momčadi. U drugoligašu Uskoku sam trećem vrataru dao zadatak da bude s navijačima i svaki put kada protivnički trener nešto krene govoriti svojoj momčadi počne svirati s vatrogasnom sirenom. Jednom smo to napravili Elvisu Scoriji dok je vodio Istru, on se digne nešto reći, a sa tribine krene sirena od koje se ne može ništa čuti. Zanimljivo je bilo i u Imotskom dok je bio u Drugoj ligi, mislim da sam jedini trener kod kojeg je Romano Obilinović uklizavao na zagrijavanju. Zalio bi malo travu ispred klupe i onda im naredio vježbu u kojoj bi im puls skakao na 200. Morali su odraditi nekoliko sprinteva s uklizavanjima prema meni, tako bi im dizao adrenalin. Potom bi ušao u svlačionicu, uvijek sam tražio neki stol kojeg bi mogao baciti, zatresti, tako da probudim vrelu krv u igračima. Kada se borite za svaki bod onda morate sve činiti da igrač vjeruju u tu borbu. U Imotskom smo na stadionu imali reklamu „Volim Imotski“, svi su morali uklizati prema njoj, tko nije uklizao znao je da neće igrati. Također, uvijek govorim igračima da je domaći teren sveta trava, kod kuće se ne smije gubiti utakmice. Jedno je sigurno, gdje god da dođem svlačionica gori i trese se od galame.“

Zbog svih metoda i neviđene energije izgradio je odličan odnos s igračima, nekada su mu to znali zamjerati.

„Kada sam počinjao karijeru govorio sam da mi nitko neće određivati momčad, uprave klubova me nisu baš voljele jer sam imao odličan odnos s igračima. Bio sam vratar i znam kako je važno imati kemiju u svlačionici. Govorili su mi često da sam predobar s igračima, a od starijih trenera sam naučio da moram otići kada nemam podršku unutar četiri zida svlačionice. Važno mi je da igrači vjeruju u mene, kao što ja vjerujem u njih. Na kraju, mnogi igrači koje sam vodio su danas uspješni treneri, odlični treneri poput Zorana Zekića, Krunoslava Rendulića, Sergeja Jakirovića. Ima ih još mnogo, nadam se da su nešto naučili od mene kao što sam ja učio od starijih trenera. Na dosta sam mjesta doživio da me igrači poštuju, jednom prilikom u Čakovcu su na mojoj zadnjoj utakmici igrači na teren izašli s majicama na kojima je pisalo 'Hvala Vjerane', to je bilo lijepo“.

Radio je Simunić s trenerskim veličinama, na prvom mjestu mu je Tomislav Ivić, veliki uzor i učitelj.

„Puno sam učio od Ivića, kasnije i od Jerkovića, Vlatka Markovića, Otta Barića velikana našeg nogometa. Recimo, Ivić je uvijek puno crtao, bio je potpuno posvećen taktici, znao mi je pokazivati kako se u NBA košarci zatvaraju pristupi košu, Kako pomoći suigraču, kako se postavljati i popunjavati rupe u obrani. Bila je privilegija učiti od šjor Ivana, cijeli svijet je učio od njega. U nogometu je sve davno izmišljeno, svi sustavi padaju u vodu ako nema kompaktnosti.“

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

S tolikim iskustvom iza sebe Simunić nam je prenio što smatra važnim za svakog trenera.

„Izuzetno je važna kemija u svlačionici, to sam naučio još od Tomislava Ivića. Nakon cijele moje karijere mogu reći da su tri stvari najvažnije za trenere. Prva je da imate kemiju u momčadi, da imate dobar odnos s igračima. Druga je da su igrači kamikaze, da su maksimalno fizički spremni, da mogu poginut za svog trenera. Treća je da momčad na terenu uvijek ima taktičku disciplinu, da je kompaktna i jezgrovita. Sve su moje momčadi takve, da od napadača do stopera postoji kompaktnost, da je cijela momčad posložena u 30 ili 35 metara. Uvijek sam govorio da je neriješen rezultat dobar rezultat, a ako se gubi onda je bolje gubiti s 1:0 nego s 2:0 ili više. Nekima takav nogomet nije po guštu, ali moje su momčadi iz kompaktnosti dolazile u situacije da postižemo mnogo golova. Veliku pažnju posvećujem prekidima, dosta detalja koje možda ljudi ne vide. Od postavljanja izvođača, od blokiranja najboljih protivnikovih skakača i vratara do tajminga i snage ubačaja. Dosta toga sam crtao, dosta toga imam snimljeno pa šaljem igračima da vide kako rješavati napadačke prekide. U današnjem nogometu u kojem su igrači fizički spremni, treneri taktički obučeni, a momčadi kompaktne, prevaga često stiže u prekidima. Kada zabijete gol iz prekida utakmica se mijenja, mijenja se i taktika“.

Naravno, sva taktika bi pala u vodu ako nemate kvalitetne igrače, Simunić je otkrio kakav tip igrača je po njegovom guštu.

 „Cijenim igrače poput Brune Petkovića ili Marka Livaje, koji se mogu zagraditi i sačuvati loptu te razigravati krila. Volim igrače koji mogu pokriti dosta prostora kao Oršić ili Perišić, često od krila tražim da se spuštaju u pomoć obrani, a u sredini ostavljam igrača koji zna s loptom. Naučio sam to još od Ivića, kada je Hrvatska igrala utakmicu s Italijom u Palermu pa je Prosinečki bio igrač koji razigrava sve oko sebe, a za njega rade napadači i krila. Oni moraju biti terijeri, motorični igrači, a cijela geometrija igre se veže za znalca u sredini. Naravno, pod uvjetom da se taj znalac odmara kod suparničkog zadnjeg veznog, a ne kod stopera, da se spusti malo bliže veznom redu.“

U Hrvatskoj je prošao sve i svašta, a u inozemstvu se najbolje osjećao na Dalekom istoku, još 1984. godine igrao je u Japanu.

„Bio sam prvi Europljanin koji je otišao u Japan, osvojio sam tamo duplu krunu, bio sam čak i na prijemu kod cara Hirohita. Taj klub Yomiuri danas je poznat kao Tokyo Verdy, imali smo i onda dosta navijača na utakmicama, a danas je sve još popularnije. Tek nakon mene u Japan su došli Pierre Littbarski, Toto Schillaci, Piksi Stojković koji je tamo postao legenda. A malo je nedostajalo da se prije dvije godine vratim u Aziju, na moje Bruneje. Bio sam 2020. trener u Vodicama u Trećoj ligi. Nakon što smo pobijedili HV Posedarje 4:0 u svlačionici kažem igračima: 'Momci sutra vas častim ručkom, imate od mene janje ili prase, više nisam vaš trener'. Pitaju oni, kako, zašto treneru? A ja im kažem da sam dobio ponudu s Bruneja da postanem izbornik, tamo me cijene, to su moji Bruneji. Rekao sam obitelji da bi to moglo biti lijepo, dogovorio sam s njima ugovor, otišao u Zagreb napraviti vizu i spremio se za put kada je koronavirus buknuo u Aziji pa Europi. Na Brunejima su uveli vrlo rigorozne epidemiološke mjere, sultan je već stariji čovjek i on je zabranio igranje nogometa, još se tamo ne igra zbog koronavirusa. Tako je propao moj ponovni odlazak na Bruneje gdje sam proveo najljepše dane karijere.“

 Nije otišao u Aziju, ali neće još dugo ni u mirovinu, sve dok ima klubova kojima treba pomoći.

„Mijenjao sam dosta klubova, ali kada se sve zbroji mislim da sam po bodovnom učinku u debelom plusu. Vjerojatno bih u Prvoj HNL napravio puno više i imao više utakmica da nisam otišao na Bruneje. Sultan je htio trenera koji će njegovu momčad dignuti iz borbe za opstanak u malezijskoj i kasnije singapurskoj ligi, mene je to privuklo i otišao sam iz Hrvatske. Da sam ostao, tko zna koje bi sve klubove vodio i koje bi rezultate postigao“, zaključio je Vjeran Simunić razgovor za Germanijak, koji u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.