30 GODINA HNL-a – Mate Baturina: Priča o rampi je podvala, ali za transparent ‘Mate je kraj’ nisam prigovarao

Na listi legendi koje su obilježile tri desetljeća nogometa u Hrvatskoj, ime Mate Baturine nikako se nije moglo izbjeći. Rasni centarfor, desno krilo i centralni vezni obilježio je drugu polovicu devedesetih u HNL-u. Ponio je naslov najboljeg strijelca u iznimno jakoj konkurenciji. Nosio je dres Šibenika, Hajduka te Zagreba u dva navrata. Jednom je nastupio za reprezentaciju… Sada je u Zagrebu već petu godinu.

 “Još malo pa ćemo žena i ja kući u Split”, otkiva nam Baturina koji je dijete Hajduka. Počeo je i završio svoje nogometno školovanje na Poljudu.

 “Kako i ne bi kada sam iz jednog sela pored Splita. Gdje ćeš drugdje nego u Hajduk. Imali smo dobru generaciju. Od nas 15-ak možda jedan ili dvojica nisu stigla na razinu prve lige. Miki Rapajić, Mornar, Osibov, Tomić, Martić, Vukas… Često se sjetim tih dana sa sjetom i ponosom”, priča nam Mate dok sjedimo u Parku na Bukovačkoj ulici. U Zagreb se preselio da sinovima pruži najbolje uvjete za trening.

Mate s reporterom Germanijaka

 “Ne volim puno o njima u medijima, kao što oni ne vole kada pričam javno. Zato i ne dajem intervjue. Samo ću reći da sam ponosan na svoja tri sina i put koji imaju. Supruga i ja smo uvijek ovdje za njih i to je ono najbitnije. Hajdemo radije o nogometu”, zamolio je Baturina. Nismo inzistirali. Dakle, početak je vezan uz Hajduk. Međutim, do vrata prve momčadi Mate je išao okolnim putevima. Preko Solina, Šibenika i Zagreba.

 “O Solinu i nema što puno da se priča. Nerado se sjećam te epizode koja je uslijedila nakon izlaska iz juniora Hajduka jer sam često bio ozlijeđen. Onda je Ivica Matković preuzeo Šibenik pa me pozvao da im se pridružim. Znao me iz škole Hajduka i rekao da mi ništa ne garantira, ali neka probam. I tako sam osvanuo na Šubićevcu koji je obilježio taj dio moje karijere”.

 U Šibeniku je Mate pronašao sebe. Tvrdi da je bio jako sretan tim periodom svoje karijere u kojoj je shvatio što znači nogomet na seniorskoj razini. Debitirao je u veljači 1994. kada je na Šubićevac došao jaki Dinamo s Ćirom na klupi, Cvitanovićem, Vlaovićem, Jeličićem…

 “To je bio moj debi za Šibenik. Bio je pun stadion, čini mi se da je završilo bez golova”.

 U toj sezoni Baturina je odigrao 17 utakmica za Šibenik, bez golova.

 “Tražio sam se nekako. Dobivao sam prilike, ali lopta nije htjela u gol”.

 Prvijenac je zabio na gostovanju kod Zadra u rujnu te godine, a u onoj sljedećoj je proradio kod trenera Ivice Šangulina. Na spomen tog imena, Mate se osmjehne od uha do uha.

 “Sjajan trener. Pomalo čudak. Zapravo, bio je svoj. Toliko imam uspomena na tog čovjeka koji je dobio otkaz u Šibeniku jer smo bili dobri”.

 “Kako to mislite, bili ste dobri pa je dobio otkaz” - pitamo ga u čudu.

 “A imali smo zagarantirane premije, previše smo koštali klub našim pobjedama pa su ga maknuli. Sjećam se da smo ga na ramenima iznijeli sa zadnjeg treninga. Baš je bio pravi. On me gurnuo prema naprijed. Sjećam se kao da je bilo danas kada je održao sastanak u svlačionici i svakome pokloni minutu, dvije i objasni mu što traži od njega. I prođe on tako devetoricu igrača, malo stane i zaključi: “E sada svi znate što treba raditi osim ove dvojice. Njih dva neka se gore j…! Neka rade što hoće jer ionako rade što žele”. Nije rekao imena, ali znali su svi da se to odnosi na mene i Anela Karabega”, smije se Mate.

 Bila su ti zlatna imena u kojima je Šibenik, primjerice, išao na jednomjesečne turneje po Kini. Bilo je to novo iskustvo za cijelu momčad od kojih je većina prvi put sjela u avion.

 “Jao, kad se sjetim te Kine. Mjesec dana smo bili na kruhu i masti. Samo smo se time hranili jer smo prvu večer otišli u restoran. Domaćini su nas pozvali i mi dođemo pred zgradu u kojoj se nalazio restoran a ispred zavezano 100 pasa. Malo kasnije, veli Kinez “Dobar tek”. Mislim si ja u sebi, dobar tek tebi, ja ću samo kruh. Ma u Kini je bilo sjajno. Veliki gradovi, stadioni, gostoprimstvo na sve strane. Doduše, sjećam se da niti u jednoj svlačionici nije bilo tuša. Uvijek smo nakon utakmica i treninga trčali u hotel da se tuširamo. No, nakon mjesec dana nam je svima bila dosta. Hajdemo mi u Hrvatsku pa da se najedemo kao ljudi”.

 I tada je trener bio Ivica Šangulin, inače bivši nogometaš Šibenika, Rijeke i Dinama. Baturina se sjeća da trener nije progovorio tijekom tih priprema.

 “Ma niti jednu riječ. Samo je šutio, da pomoćnicima da vode treninge i utakmice a on je snimao situaciju. I tako je bilo svih mjesec dana. Tek kada smo se vratili u Šibenik a prije početka sezone se uključio. Opet, na svoj specifičan način. Recimo, Duro je imao problem s trčanjem a bio je lijevi bek. I onda je Šangulin napustio klupu i trčao uz njega. Ljudi gledaju, ne mogu vjerovati. Neki dan sam baš sreo Miru Bičanića koji je igrao za Osijek kada smo poraženi 4:0. Pa smo se sjetili te utakmice nakon koje je drugi dan trebalo doći na trening i sastanak. I sjednemo u svlačionicu, kada Šangulin crta nešto po ploči. Nitko ne shvaća što bi to trebalo biti. I tako on crta desetak minuta da bi odjednom stao i rekao Karabegu “Hercegovac, imam neko zemljište u Biogradu na Moru. Što misliš je l' bi ova kuća uklapala se u krajolik”. Mi se pogledamo pa prasnemo u smijeh. To je bio njegov način da nas malo opusti. I odemo van na travnjak i odradimo najbolji trening u sezoni”.

 Baturina je te sezone Zabio 11 golova što je bilo dovoljno da zapne za oko klubovima iz gornjeg doma HNL-a. Odabir je pao na Zagreb, zvali su ga Draža Jerković i Ante Vrdoljak. Odigrao je dvije sjajne sezone, u onoj drugoj bio je najbolji strijelac HNL-a s 19 golova.

 “Čitam baš neki dan kod tebe da se Nino Bule hvali da me pogurao malo. Uvijek je bio šaljivdžija”, smije se Baturina koji je s Ninom Bulom u kumskim vezama. Naime, Bule mu je bio vjenčani kum.

 “Cijela ta generacija bila je sjajna. Tomić, Osibov, Čižmek, Sopić, Lalić, Šašivarević, Vukas, braća Biškup, Škrinjar… Uvijek smo bili blizu, ali nikako da probijemo led. Ja sam imao sjajnu sezonu iza sebe i mogao sam birati gdje ću ići igrati. Zvali su me iz cijele lige, svi osim Dinama. S nekima sam poput Wolfsburga potpisao predugovor ali nikada nije zaživjelo. Ne znam zašto”.

Protiv Hajduka u dresu Solina 2008. godine.Tino Juric/PIXSELL

I onda je došao poziv koji se ne odbija. S druge strane bio je Ivica Šurjak koji ga je zvao natrag u njegov klub.

 “Bilo je to ispunjenje dječačkog sna jer svi mi sanjamo da ćemo jednoga dana zaigrati na Poljudu u bijelom dresu. Natrag na Poljud su me dovele dobre igre u dresu Zagreba. I bilo mi je odlično. Kako će i biti kada si doma. Neki kažu da nije bilo para, ali ne slažem se s time. Gdje god sam igrao imao sam dovoljno za pristojan život”.

U Hajduku je Baturina proveo dvije sezone. Pristojno je to bilo, ali bez rezultatskih uspjeha. U prvoj sezoni bili su treći, u onoj drugoj je Mate zabio 13 golova što je bilo dovoljno da budu prva pratilja Dinama.

 “Nešto nam je nedostajalo. Ne znam kako da drugačije objasnim”.

Pogodak Baturine u dresu Hajduka Rijeci pogledajte ovdje na 4:17

Iz tih vremena veže se jedna anegdota…

 “Znam što ćeš me pitati. Već se dvadeset godina susrećem s tim pitanjem o rampi koje je jedna velika podvala i laž. Izašla je ta priča u medije i koliko god ja demantirao, ostala je. Dakle, to što je Toni Bilić napisao bila je laž. Nema veze s istinom. No, onda je to Slaven Alfirević prenio u Slobodnu i ostala je priča. Ja sam ga odmah zvao i pitao zašto je napisao laž, a Bilić mi odgovori da su mu tako rekli. Tko je rekao? Pojma nema. U kafiću. E jebiga. Dan danas ne razumijem zašto je to objavio a ne razumije niti on. Sreo sam ga prije par godina pa mi se ispričavao: Ma što će meni tvoje isprike kada si to napisao bez da si me nazvao i provjerio. Sto puta sam rekao da više neću to demantirati, danas opet to činim. Ukratko, to nije istina”, jasan je Baturina koji se nakon dvije godina Hajduka vratio u Kranjčevićevu ulicu. Odigrao je polusezonu u kojoj ga je pratio Grasshopper i čijeg je sportskog direktora kupio u jednoj utakmici protiv Hajduka.

 “U petoj minuti me Ante Miše tako pogodi u zglob da sam sve zvijezde vidio. I ja ga onako instinktivno primim za vrat. A svi znaju da nisam takav. Međutim, to je bilo dovoljno Švicarcu da me kupi. Ponudili su pristojan ugovor, desetku i rekli mi da moram odgajati igrače. Nikada prije nisam tako nasrnuo na nikoga i nikada kasnije. No, bilo je to u pravo vrijeme na pravom mjestu jer mi je u Švicarskoj bilo sjajno. Pazi, meni je svugdje bilo lijepo, ali tamo je bilo baš med i mlijeko”.

 Grasshopper je u to vrijeme bio najbolji klub Švicarske. Pun reprezentativaca. S Baturinom su igrali Petrić, Smiljanić, Ziegler, Mitreski, Lichtsteiner, Chapuisat, Camara…

“Strašno sam volio to okruženje. Profesionalizma na razini, dobri navijači koji su me voljeli. Sjajna momčadi. Sjećam se da smo igrali proti ruskog Zenita i da sam dao gol negdje pred sam kraj utakmice. Na tribinama 35 tisuća navijača koji su poludjeli i zasuli teren onim malim bočicama votke. Bilo ih je valjda milijun. Da smo sve pokupili, obogatili bi se”, evocira uspomene Baturina koji je u dresu Grasshoppersa počeo privatizirati zadnje minute utakmice jer je redovito zabija golove kada se utakmica lomila. Navijači su to brzo shvatili pa su dali izraditi transparent na kojem je pisalo “Magic Mate”.

S utakmice protiv Zenita. Foto: Reuters

 “I uvijek bi se dogodilo da ga razviju desetak minuta prije kraja utakmice. I ja tada postignem pogodak. Baš slučajnost koja se ponavljala nekoliko utakmica. Transparent je posljednji puta viđen u Ženevi na jednoj utakmici u kojoj nisam zabio. Naime, u poluvremenu nisma otišao na WC pa me uhvatila nužda usred utakmice. Nisam se mogao pomaknuti, gdje ću trčati. I tako nisam zabio taj gol a “magic Mate” je otišao u povijest”.

 Za lijepo razdoblje karijere svakako smatra i Izrael u kojem je proveo četiri lijepe godine. Navijači su ga obožavali do te mjere da nije mogao izaći iz kuće od pritiska.

 “To ti je bio temperament sličan onom u Splitu. Ja zabijem na prvoj utakmici sezone dva komada i od tada sam bog za njih. Odem u dućan, ne daju mi da platim. Poslije sam ženu slao da ona obavlja kupnju jer mi je bilo neugodno”.

 Za te četiri sezone u Izraelu Mate će reći da je to bio plaćeni godišnji odmor. I to sve zbog te prve utakmice.

 “Kada sam došao, a prije početka priprema neka žena iz kluba mi je rekla da već sedam godina nisu dobili utakmicu na otvorenju sezone. I ja je gledam onako i odmahnem rukom i kažem: Sad ćemo je dobiti. Mislim si da će zaboraviti do početka prvenstva. Kada, dođe ta utakmica i ona do mene i podsjeti me na obećanje. Nije bilo druge nego da zabijem i održim riječ. Nakon toga je sve bilo kao iz snova. Imali su nekoliko pjesama koje su pjevali meni u čast, a najbolje je bilo kada su navijači otišli u ambasadu da se raspitaju kako se na hrvatskom piše: “Mate je Kralj”. I onda su napravili veliki transparent koji je godinama bio na tribinama ali na kojem su pogriješili jer je pisalo: “Mate je kraj”. No, bilo mi je toliko simpatično da im nisam nikada rekao da su u krivu”.

 Nakon kratkih epizoda u Zadru i Solinu, Mate Baturina je odlučio da je dosta. Više nije imao motiva, sve je u karijeri napravio što je htio. Osim možda jednog detalja…

 “Dugo me mučila ta reprezentacija. Nikada nisam dobio pravu priliku da se dokažem u tom društvu. Koliko god sam igrao dobro, poziv nikako da stigne. Na koncu je sve ostalo na toj jednoj minuti u jednoj utakmici tijekom turneje po Južnoj Koreji. Prema mom sudu to je premalo, ali tako je valjda moralo biti”, zaključio je Mate Baturina.

 Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.