30 GODINA HNL-a - Joško Popović: "Još nisam pogledao snimku poraza od Hajduka iz 1994. godine"

Na hrvatskim stadionima i pripadajućim im travnjacima u proteklih je 30 godina igralo mnogo velikih igrača, europskih i svjetskih zvijezda. Neki su tek počinjali karijeru i slavu kasnije dosegnuli u inozemstvu, neki su nakon velike karijere u stranim klubovima poželjeli za gušt igrati pred svojim narodom, obitelji, prijateljima i navijačima. Naravno, bilo je i mnogo onih koji su ime i reputaciju sagradili isključivo u Hrvatskoj te nisu nikad postali međunarodne zvijezde. A mogli su, itekako, jer su znali apsolutno sve o nogometu i oduševljavali navijače svojim potezima, driblinzima i golovima.

Među njih zasigurno spada Joško Popović, fantastični strijelac koji s 111 golova drži četvrto mjesto ljestvice najboljih strijelaca u povijesti HNL-a. Dugo je bio treći iza Davora Vugrinca (146) i Igora Cvitanovića (126), a prije nekoliko mjeseci prestigao ga je još uvijek aktivni Ivan Krstanović (114). Proći će još dosta vremena da netko ugrozi navedenu četvorku, ali to je za našu priču manje važno. Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.

Već nakon prvog kontakta i upita da bi voljeli malo osvježiti uspomene na igračke dane u HNL-u bilo je jasno da nas čeka razgovor s velikanom, štono se kaže gospodinom na terenu i izvan njega.

„Za sve što vam treba stojim na raspolaganju“, kratka je poruka kojom je odgovorio na molbu za razgovor, nakon toga sve je bilo lako.

Popović je danas 56-godišnjak, živi s obitelji u rodnom Opuzenu i bavi se obiteljskim poslom, za neretvansku dolinu karakterističnim uzgojem mandarina i ostalih voćaka kojih u tom prekrasnom dijelu Hrvatske ima u izobilju. Nije to nimalo lak posao, znaju to dobro svi Neretvani i Neretvanke, ali Popović je nastavio dugu obiteljsku tradiciju.

„Tu sam, u svom Opuzenu, krasan je ovo kraj za život. Roditelji su mi odavno u poslu s mandarinama pa se toga nisam želio odreći, nastavio sam posao i uživam u tome. Nešto se zaradi i od turizma, u Blacama pored Opuzena imam apartmane, ljeti se i time bavim, ne žalim se. S nogometom nemam izravne veze, ali još ga znam zaigrati. Malo nas je sve poremetio koronavirus, društvo se malo raspalo, ali nadam se da ćemo uskoro opet moći nesmetano zaigrati mali nogomet“, kaže nam na početku razgovora Popović. Kao da pandemija nije bila dovoljna, proteklih tjedana svi prate što se događa u Ukrajini, poznato je da dosta proizvoda iz doline Neretve odlazi u Rusiju i istok Europe.

„Nažalost, svi smo to doživjeli ovdje kod nas, rat ne treba nikome. Žao mi je što se to događa, svaki rat je uzaludan. Što se tiče posla, uglavnom izvozim u Sloveniju tako da nemam previše veze s istokom, ali dobro znam što je rat i ratno stanje“.

Baš zbog rata je 1991. godine došao u Zagreb iz mostarskog Veleža u kojem je proveo prvih šest godina seniorske karijere. Nogomet je počeo trenirati u opuzenskom Neretvancu, na legendarnoj Podvornici, odlazak u obližnji Mostar i tada jaki Velež bio je logičan za talentirano lijevo krilo. Lagan, vižljast i hitar, s odličnom lijevom nogom probijao se u jakoj konkurenciji mostarskih Rođenih. Ipak, raspad bivše države značio je i raspad nogometa na svim razinama, sjećanja na ratna zbivanja te 1991. još su svježa.

„Mislim da je bio svibanj mjesec, u Mostaru sam stajao na semaforu i gledao tenkove koji su išli prema zapadnoj Bosni i Hrvatskoj. Baš se osjećao miris rata, taj prizor s tenkovima ne mogu zaboraviti, znao sam da moram otići iz Mostara. Htio sam biti u Hrvatskoj, imao sam ponude iz dosta klubova, zvao me Borac iz Banja Luke, zvali su me beogradski klubovi, ali želio sam samo u Zagreb. Ušli su te 1991. godine u 1. jugoslavensku ligu, ali nikad nisu zaigrali tamo, sjećam se da je već izašao raspored po kojem smo u prvih pet kola trebali igrati protiv Partizana, Crvene zvezde, Dinama i Hajduka. Nikad nismo, raspala se bivša država. Nogomet se nije igrao, šest ili sedam mjeseci smo samo trenirali i igrali neke turnire u Francuskoj i Njemačkoj, bilo je to užasno vrijeme za nogomet, ali nitko nije ni razmišljao o nogometu“, prisjetio se Popović.

Prva sezona HNL počela je posljednjeg vikenda u veljači 1992. godina, u sljedeća tri i pol mjeseca odigrana su 22. kola nakon kojih je prvak bio Hajduk s 36 bodova, Popovićev Zagreb bio je drugi s 33 boda.

„Svi smo jedva dočekali početak prvog prvenstva u Hrvatskoj, mnogo je značilo nama nogometašima, navijačima, mislim svim ljudima u našoj državi. Imali smo dobru momčad, trener je bio strogi Ivo Šušak, koji nas je odlično pripremio, ozbiljno smo radili mjesecima prije nego je liga krenula. Loše smo počeli, izgubili smo odmah kod Osijeka pa onda i Varteksa, a Hajduk je pobijedio u prvih šest utakmica. Pokušali smo ih uhvatiti, ali liga je bila kratka, a igralo se gdje god se moglo. Na raznim terenima i stadionima, puno je klubova moralo igrati izvan svojih gradova pa je dosta utakmica odigrano na neutralnom terenu. Mi nismo imali tih problema, ali nije bilo lako Osijeku, Cibaliji, Šibeniku, Dubrovniku, Zadru. Znam da se igralo u Đakovu, Požegi, na Korčuli, u Stobreču, gdje god se mogla organizirati utakmica bez straha od granatiranja ili pucanja. Danas to zvuči suludo, ali bilo nam je važno igrati, svi smo se veselili nogometu i samo smo htjeli igrati. Hajduk je uzeo tu prvu titulu, mi smo nekoliko godina bili kandidati za naslov i žao mi je što ga nismo uzeli“.

Imao je tadašnji Zagreb jaku momčad s Žitnjakom, Čekom, braćom Biškup, Bičanićem, Špeharom, Komljenovićem i ostalima, imao je i jaku upravu na čelu s predsjednikom Antom Vrdoljakom i sportskim direktorom Dražanom Jerkovićem.

„Godinama se u Kranjčevićevoj gradio ozbiljan klub, svi ti ljudi znali su puno o nogometu, Dražan Jerković je bio glavni čovjek i imao je sve ovlasti. Mnogo sam naučio od njega, znaju starije generacije kakav je bio igrač i strijelac. Imao sam sreću u karijeri da su me vodile svjetske zvijezde, još u Veležu treneri su mi bili Enver Marić, Duško Bajević, Vahid Halilhodžić, u Zagrebu direktor Jerković pa treneri Šušak i Skoblar. Pa Josip Skoblar je bio Messi svog vremena, to mladi ne znaju. Za mene je bila čast da učim od njih, veliko blago za sve nas koji smo mogli raditi s takvim veličinama. I još nešto, tih godina je hrvatska liga bila izuzetno jaka, mislim da od nositelja u reprezentaciji samo Šuker, Boban, Bokšić i Jarni nisu igrali u Hrvatskoj, svi ostali su bili tu. Pa jedna Pazinka je 1993. imala napad u kojem su bili Dado Pršo i Igor Pamić, to dovoljno govori o snazi lige. Također, drugačija su bila pravila što se tiče broja stranaca u jakim ligama, 1991. u jednom Milanu mogla su igrati samo tri stranca. Da su takva pravila ostala na snazi možda jedan Luka Modrić nikad ne bi zaigrao u Real Madridu“.

Zagreb s početka 90-ih je najbliže tituli bio u sezoni 1993./1994., Popović je postigao 18 golova, ali naslov prvaka izmaknuo je za jedan bod. Hajduk je bio prvak s 50 bodova, Zagreb je osvojio 49, Dinamo 48. Ključna utakmica odigrana je u Kranjčevićevoj krajem svibnja 1994. godine, Hajduk je golom Zorana Vulića iz slobodnog udarca pobijedio s 1:0.

„Vjerujte, nikada nisam pogledao tu utakmicu, jednostavno me strah pogledati kako smo to izgubili. Ako nešto žalim u karijeri to je što nisam postigao gol u toj utakmici, ali s odmakom vremena sam shvatio da mi nismo imali puno izgleda da dobijemo taj Hajduk. Nismo bili spremni za titulu, a oni su imali tu tradiciju osvajanja trofeja i znali su kako do njih doći. Potpuno su nas umrtvili u toj utakmici, iskusni igrači igrali su za Hajduk, znali su da se utakmica mora igrati po njihovom ritmu. Ne sjećam se jesmo li uopće imali kakvu priliku za gol, toliko su oni bili dobri kada je najviše trebalo. Možda smo mi imali kvalitetniju momčad, Zagreb je bio sjajno organiziran klub, ali Hajduk pa i Dinamo imaju taj dodatni začin, tu pobjedničku crtu kluba koji zna kako se uzimaju trofeji. Imaju nijansu koja se ne može kupiti, imaju tradiciju koja se ne može kupiti, a o navijačima ne treba ni govoriti. Kada izađete na Poljud sve gori u takvim utakmicama, kada dođete u Zagreb to je sve mirnije. Kažem, možda smo igrački bili bolji, ali Hajduk je pokazao veličinu. Mi smo svoje prilike propustili u nekim drugim utakmicama, da smo dobili one koje smo morali onda taj dvoboj s Hajdukom ne bi bio važan“, sjeća se Popović događa iz sezone u kojoj je Zagreb igrao odličan nogomet.

Nosio je dres Zagreba još dvije sezone, ali klub iz Kranjčevićeve se više nije borio za vrh. Postigao je 65 golova u svim natjecanjima tijekom pet sezona da bi 1996. prešao u austrijski Linz. Zadržao se tamo tek jednu godinu, došao je 1997. poziv iz Šibenika, htio je Popović doći bliže kući.

„Dosta ljudi i danas misli da sam iz Šibenika, a tamo sam bio najkraće od svih klubova u Hrvatskoj. Imao sam tada dosta ponuda, zvao me je i Hajduk, ali odlučio sam da mi je potreban mir, nakon Zagreba s kojim nisam ništa osvojio tražio sam klub u kojem će biti manje stresno. Međutim, nije tako baš bilo, u Šibeniku sam za dvije godine prošao što neki prođu u 20 godina života. Šibenik me dočekao euforično, ali očekivali su od mene da sam rješavam utakmice što u nogometu ne može nitko. Pa kad bi se nešto loše dogodilo i izgubila se utakmica onda su mene krivili i kad je trebalo i kad nije. Zbilja sam svašta proživio u Šibeniku, to je sredina koja je izuzetno ponosna i voli svoje, zato ih silno poštujem. Imaju taj inat koji kaže 'e sad ćeš ti vidit!', a taj inat je u Dalmaciji izraženiji nego u ostatku Hrvatske. U to vrijeme si nakon dvije sezone u klubu mogao postati slobodan igrač, ja sam se zainatio da ću u Šibeniku ostaviti trag i u drugoj sezoni sam eksplodirao. Postao sam najbolji strijelac lige s 21 golom, a nije lako u Šibeniku postići toliko golova. Barem nije lako kao u Hajduku ili Dinamu, mada moram reći da je igra Šibenika bila posložena tako da su svi napadi išli preko mene. To je bila prednost, znao sam da će lopta doći i baš sam iz inata htio dokazati svima da poštujem Šibenik. Često sam bio ispraćen ovacijama, u dvije godine sam prošao od vrha do dna pa natrag, to neću nikad zaboraviti. Cijela moja karijera kao da se sažela u te dvije godine, Šibenik je specifična sredina i meni vrlo draga. Čast mi je bila kada su me pozvali na proslavu 80. rođendana kluba, bio sam jedan od rijetkih igrača sa strane pozvanih na svečanost“.

Nakon dvije uzbudljive godine u Šibeniku vratio se u dobro poznato okruženje ulice pjesnika, Zagreb je uvijek Popovićev drugi dom. Sad već s bogatim iskustvom došao je pomoći u izgradnji momčadi koja će 2002. osvojiti naslov prvaka Hrvatske. Nije dočekao tu titulu jer je prešao u redove tada vrlo ambicioznog Kamen Ingrada. Predsjednik kluba iz Velike pored Požege bio je poduzetnik Vlado Zec, toliko je želio Popovića da je po njega u Zagreb došao s dva automobila i jednog mu odmah ostavio za potpis ugovora s Kamen Ingradom.

„Dugo sam bio profesionalac, 19 godina, nisam previše mijenjao klubove, ali želio sam izazove. Kamen Ingrad je za mene bio baš izazov, da vidim je li sve što sam napravio do tada bila slučajnost ili se mogu još dokazati u sredini koja nije imala prvoligaša. Predsjednik Zec je napravio čudo što se tiče tog kluba, tamo gdje nitko nije ni pomišljao da se može igrati prva liga on je napravio stadion na kojeg su svi voljeli doći. Ne ulazim u njegove poslove, ali mislim da ga je trebalo zaštititi u sportskom smislu, ne znam da je netko poput njega toliko uložio u klub i sport. Mene je zanimala sportska strana, došao sam u klub kada je trebalo izboriti opstanak jer su te sezone četiri kluba ispadala iz lige. Uspjeli smo ostati kroz dodatne kvalifikacije, već tada sam osim igranja počeo tražiti igrače koji bi bili pojačanja. Posložili smo odličnu momčad sa Zekićem, Rendulićem, Galinovićem, Jakirovićem, ne volim baš nabrajati jer ću sigurno nekoga zaboraviti. Iduće sezone smo bili vrlo dobri, osvojili visoko četvrto mjesto i kao nagrada su došle europske utakmice. Zauvijek će se pamtiti dvoboj protiv Schalkea 04 kojeg smo ugostili u Velikoj i odigrali 0:0, u Njemačkoj smo izgubili samo 1:0. To je najveća utakmica za požeški kraj, ne znam hoće li se ikad nešto slično ponoviti. Igrali smo godinu kasnije i sa Spartakom iz Moskve, bili su to prekrasni dani pred kraj moje igračke karijere. Momčad je bila jaka, nitko nije volio igrati protiv nas. Sjećam se da smo tijekom priprema igrali protiv ljubljanske Olimpije za koju je igrao Robert Prosinečki. Rekao mi je tada da bi radije igrao protiv Dinama i Hajduka nego protiv nas, jer smo bili čvrsti, žestoki u obrani, nije nas bilo lako probiti“, sjeća se Popović svojih posljednjih igračkih dana.

Trajao je na terenu do 38. godine, odigrao 274 utakmice u HNL-u i postigao 111 golova. Tome je dodao 40 utakmica u Kupu u kojima je postigao 19 golova, a u kvalifikacijama Kupa Uefe odigrao je tri utakmice i postigao dva gola. Jednom je nastupio i za reprezentaciju Hrvatske, u prijateljskoj utakmici protiv Slovačke u travnju 1994. godine. U porazu 4:1 postigao je jedini gol, nakon ulaska s klupe na poluvremenu, izbornik je bio Miroslav Ćiro Blažević, a Popović novi poziv nije dočekao.

„Konkurencija u napadu je bila izuzetno jaka, Šuker i Bokšić su bili svjetske klase, svijet za sebe. Nakon njih tu je bio i Vlaović, a još nekoliko igrača moglo je odjenuti dres reprezentacije, Kozniku, Cvitanović, Pamić, možda i ja. Svatko je imao svoje kvalitete, ali lakše je bilo igrati u reprezentaciji ako si član Dinama ili Hajduka, nego Zagreba ili Šibenika. A ja jedini od svih navedenih nisam igrao za Hajduk ili Dinamo. Ne žalim što nisam kasnije pozivan, nakon što sam završio karijeru na jednom sam druženju susreo Ćiru Blaževića pa sam ga pitao zašto me više nije zvao. Računao sam, imam jedan nastup i jedan gol, valjda sam mogao dobiti još barem jedan poziv pa kako bude. Ćiro mi je rekao da dobro znam zašto me nije zvao, spomenuo je da su bile sporne neke moje izjave, ali ne znam ni danas o čemu se radilo ni koja je istina. Svakako, Ćiro u to vrijeme nije mogao pogriješiti s izborom, imali smo dosta odličnih napadača i nemam pravo za nečim žaliti, svi znamo kakva je Ćiro trenerska legenda. Možda bi da sam otišao u Hajduk ili Dinamo imao pokoji nastup više, ali ne žalim za ničim“.

Zeljko Lukunic/PIXSELL

Sasvim sigurno je Popović u pravu kada kaže da je do dresa reprezentacije bilo lakše doći preko Dinama ili Hajduka, klubova u kojima nikad nije zaigrao, a mogao je. Zato je njegovih 111 ligaških golova impresivan uspjeh, da je igrao za neki od dva najveća hrvatska kluba možda bi golova bilo još više.

„Bilo je poziva da dođem u Hajduk, ali nije se dogodilo. Kada sam ja htio, Hajduk nije htio, kada je htio Hajduk, odabrao sam drugi put. Naravno, volio bi da sam zaigrao za Hajduk, svima nama u Dalmaciji Hajduk je pojam. Odrastao sam gledajući zlatnu generaciju iz 70-ih, Šurjaka, Jerkovića, Mužinića, sjećam se da su tamo 1975. ili 1976. godine Neretvanac i Hajduk igrali prijateljsku utakmicu u Opuzenu, to je bio doživljaj. U to vrijeme Slobodna Dalmacija je imala akciju u kojoj su uz novinu davali kupone pa je u mjesto koje sakupi najviše kupona Hajduk dolazio u goste. Moji Opuzenci su tada sakupili najviše kupona, na stadionu je bilo oko šest tisuća ljudi, a tko poznaje Podvornicu zna da ima mjesta za najviše tisuću ljudi. Jednom sam igrao utakmicu između Neretve i Neretvanca pred tri tisuće ljudi, i to na „krivoj“ strani za Neretvu, atmosfera je bila fantastična, možete zamisliti kako je bilo kada je dolazio najjači Hajduk u povijesti“.

Osim što nije igrao za Hajduk još mu je jedna želja ostala neispunjena što se tiče splitskog kluba.

„Igrao sam zbilja na svim stadionima u Hrvatskoj pa i bivšoj državi, ali Poljud je jedini stadion na kojem nisam postigao pogodak. Zabijao sam golove Hajduku na drugim stadionima, nikad na Poljudu. Čak sam i penal promašio, to mi ostaje kao nekakav zanimljiv podatak u karijeri. Ne mogu istaknuti neke protivnike protiv kojih mi je bilo posebno teško, ali mogu eto stadion na kojem nikad nisam postigao gol“.

Današnji HNL po njemu nije usporediv s vremenom kada je igrao, od 30 sezona domaće lige Popović je igrački sudjelovao u 12 prvih sezona. Bio je po završetku karijere kratko sportski direktor Kamen Ingrada, ambiciju da postane trener nikad nije imao.

„Teško je govoriti o razlikama HNL-a iz 90-ih i danas, ne treba ništa uspoređivati jer svako vrijeme nosi svoje. Danas na stadionima nema navijača, jedino Hajduk ima ozbiljnu podršku publike. Kada sam igrao svi su stadioni bili puni, utakmice se nisu mogle gledati na televiziji. Što se tiče stadiona nije se stanje previše popravilo, vrijeme mora biti idealno da bi gledatelji došli na utakmice. Dobro je što su se popravili travnjaci, možete zamisliti kako je nama bilo igrati. Pet sam godina igrao u Kranjčevićevoj u blatu do koljena, teren je uvijek bio mekan. Kad sam prešao u Šibenik teren je na Šubićevcu uvijek bio tvrd od bure, pa kada sam sa Šubićevca opet došao u Zagreb sve bi me boljelo mjesec dana. Sada je to barem ljepše, kada su tereni bolji i nogomet je bolji, da ima više komfora na tribinama sigurno bi bilo više navijača. Također, nešto je u i mentalitetu, temperamentnu, mi s juga imamo veći inat pa i stoga najviše navijača gleda Hajdukove utakmice“.

Popović danas ponekad pogleda utakmice svog Neretvanca u 3. HNL-jug, prati nogomet i uživa u njemu kao gledatelj. Nenametljiv i tih, kakav je bio i na terenu, ali izrazito zanimljiv sugovornik.

„Sve u svemu imam lijepe uspomene na karijeru, igrao sam s odličnim igračima, trenirali su me velikani, upoznao sam dosta ljudi i proputovao svijeta. Znate kakav je život, moglo je biti bolje, moglo je biti gore, svako vrijeme nosi svoje izazove. Drago mi je da sam dio povijesti HNL-a, u Hrvatskoj se uvijek igrao odličan nogomet pa mi je čast što sam bio dio toga“, zaključio je Joško Popović veliki razgovor za Germanijak.