25 godina HNL-a: Putovali smo 30 sati na utakmice, trpali su nas 9:0, a za pare nismo pitali
Vrijeme Čitanja: 5min | uto. 28.02.17. | 11:56
Prošlo je 25 godina od premijerne utakmice u 1. HNL. Svi pamte prvog prvaka, ali sjećate li se klubova s druge strane ljestvice?
Na današnji dan prije 25 godina odigrana je prva povijesna utakmica HNL-a, i vrapci na grani vjerojatno znaju kako je te 1992. godine prvi naslov osvojio Hajduk, svima je dobro poznat i strijelac prvog povijesnog gola Željko Adžić, ali sjećate li se druge strane ljestvice?
Jedna od najluđih priča premijerne sezone HNL-a bio je Dubrovnik, u prvu ligu uključio se 19. veljače iz 2. savezne lige i završio ju na 11. mjestu od 12 klubova. Ostanak u prvoj ligi slavio se kao naslov jer je taj uspjeh ostvaren u gotovo nemogućim uvjetima. a Dubrovčani će ostati upamćeni kao prvi klub u Hrvatskoj koji se spasio ispadanja iz prve lige.
Uzbune su im prekidale treninge, koji su se ponekad održavali na najobičnijim livadama jer nije bilo sigurnih terena, na gostovanja se putovalo brodom i trajala su po 30 sati u jednom smjeru, morali su zaobilaznim putem preko Rijeke jer po jadranskoj magistali nije bilo sigurno, a kad bi konačno došli na odredište, domaćini bi ih pošteno natrpali.
No nijedan igrač se nije bunio, priča nam Milan Petrović (na fotografiji), jedan od najboljih igrača iz te generacije i čovjek koji je u povijest HNK Dubrovnika upisao mnogo „prvih“, dobio je prvi žuti, prvi crveni, namjestio prvi gol…
„Morali smo napustiti grad jer se u Dubrovniku nije moglo igrati, odigrali smo četiri domaće utakmice u Metkoviću, sedam u Blatu na Korčuli, mislim čak jednu u Zagrebu, okosnicu momčadi činili su mladići iz Dubrovnika, a kasnije su nam se priključili igrači iz ostalih djelova Hrvatske,“ prisjeća se Petrović, koji je na premijernoj utakmici Dubrovnika u prvoj ligi istrčao kraj Brkovića, Skokandića, Bagoja, Borovca, Džafe, Krstičevića, Dilberovića, Glavinića i Bobana, a trener im je bio Mario Bonić.
„Nije se moglo igrati u Lapadu jer nije bilo sigurno pa smo bili domaćin u Metkoviću. Utakmica je odigrana 3. ožujka i izgubili smo 2:0, oba gola zabio nam je Mate Šestan,“ opisao je Petrović susret, koji će ostati zapamćen i po lijepoj gesti prvog suca i njegovih pomoćnika, naime šibenski suci odrekli su se dnevnica kako bi pomogli svojim domaćinima i utakmicu odradili pro bono.
Metković je trebao biti samo privremeno rješenje, svi su čekali kad će odigrati prvu utakmicu u Lapadu, ali do konca te sezone nisu je dočekali, hrvatske prvoligaše dočekivali su u Blatu, Crikvenici, pa čak i hrvatskoj metropoli.
„Bilo nas je svuda, Cibaliji smo bili domaćin na stadionu u Kranjčevićevoj čak. Kad se samo sjetim tih putovanja. Krenuli bismo dva dana prije utakmice, najprije brodom do Rijeke, to je trajalo 24 sata i onda na autobus pa do kud treba, Zagreb, Osijek… Putovalo se po 30-ak sati na utakmicu, u jednom smjeru! Onda još toliko za nazad,“ kaže Petrović.
„Prvu utakmicu u Dubrovniku igrali smo tek protiv Segeste iz Siska u drugoj sezoni, dobili smo 1:0, mislim da je gol pao pri kraju.“
Ni prvu pobjedu nije bilo lako dočekati, štoviše potrajalo je dok su zabili i prvi gol, no kad je konačno pao, vrijedio je sva tri boda.
„Dobili smo Istru 1:0 u devetom kolu, to nam je bio prvi gol u hrvatskoj ligi i odmah je donio pobjedu. Igrala se 90. minuta, ubacio sam iz kornera i odmah mi je bilo jasno da ide baš kako treba. Jakša Kolić bio je najviši u skoku i ostalo je povijest,“ smije se Petrović.
„Tako je krenulo, potom smo počeli skupljati bodove i na kraju skupili dovoljno za ostanak. Bilo je teško, ali s vremenom smo se naviknuli igrati u tim uvjetima. Nismo mogli bolje zbog situacije u kojoj je bio veći dio države pa se nismo previše nervirali. Kažem, porazi su nam bili navika, ali nitko nije ni pomišljao na odustajanje, predavanje, bili smo izuzetno motivirani unatoč očajnoj situaciji na tablici.“
Glavni igrači tadašnje momčadi bili su golman Butigan, centarfor Borovac, a najpoznatije ime bio je Musa, koji je kasnije bio glavni igrač pokradene generacije Rijeke iz 1999. godine te jedan od najboljih igrača Hajduka početkom milenija.
Petrović je bio čovjek za prljave poslove, reći će njegovi suigrači „britak“, upisao se u povijest kao prvi dubrovački nogometaš koji je isključen u HNL-u. Kaže kako je najviše davao protiv svog bivšeg kluba Hajduka, za koji je igrao osamdesetih godina, te ističe kako je najviše mrzio igrati protiv Ardija Koznikua.
„On je bio prvi Hajdukov igrač koji je zabio protiv Dubrovnika u povijesti, igrali smo na Korčuli, na i oko terena u Blatu natiskalo se četiri, pet tisuća ljudi. Atmosfera je bila fantastična, nikad je neću zaboraviti.“
Vjerojatno nikad neće zaboraviti i najteži poraz Dubrovnika, Hajduk ih je razbio 9:0 na Poljudu u trećem kolu HNL-a.
„Kozniku je zabio i tad, Hajduk je imao strašnu momčad, Bilića, Vučevića, Mornara, Mišu. Put doma bio je tiha misa, ne znam ni sam koliko je dugo trajao, ali činio se kao vječnost. Nitko nije rekao ni riječ,“ prisjetio se.
Taj će poraz otići u povijest kao jedan od najvećih u povijesti HNL-a uopće, ali junaci ove priče mogu zahvaliti Radniku koji je kasnije izgubio rekordnih 10:0 od bilih i izbrisao Dubrovnik iz povijesnih knjiga hrvatskog nogometa.
„Uspjeli smo se spasiti te sezone i proslavili smo to kao naslov, godinu kasnije spasilo nas je širenje lige, ali treća nije bila sreća. Ispali smo iz Prve HNL i više se nismo vratili,“ zaključio je Milan Petrović, koji je cijeli svoj život u i oko kluba, bilo kao igrač, trener ili navijač.
Danas je od dubrovačkog prvoligaša ostala jedino uspomena, klub životari u trećoj ligi pod imenom GOŠK Dubrovnik 1919 i sanja o danima stare slave, kad je na Lapad svakog drugog vikenda hodočastilo po četiri, pet tisuća ljudi. Nogomet je tih dana bio popularniji čak i od vaterpola, a HNK Dubrovnik od Juga, a svima vam je dobro poznato što Gospari znače u Gradu…
(Foto: privatan arhiv)
Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!
