“U Ukrajini sam isplakao dušu, Bruno je čudo, a konkurencija u Osijeku me jako motivira”

Mnogo je onih igrača koji su svoje mjesto pod suncem, silom (ne)prilika, tražili zaobilaznim putem. Nemaju svi sreću da su, iako su u mlađim kategorijama bili dobri, dobili priliku pokazati sve što znaju u seniorskoj momčadi. Iako je ‘modus operandi’ hrvatskih klubova takav da im je glavni fokus stavljen na to da stvore (odnosno prepoznaju), ukomponiraju u prvu momčad, izgrade, a zatim i prodaju igrača, mnogi to nikad ne dožive. Koliko god da su kvalitetni.

To jeste li bili među najboljima od najmlađih dana, to jeste li ‘iskakali’ svojim fizičkim, igračkim i karakternim kvalitetama, nažalost, nekad nije nimalo važno čelnicima klubova koji se, u želji naprave nešto što se često ne ostvari, okreću strancima koji na HNL gledaju kao odskočnu dasku i u njemu ne planiraju provesti duže vrijeme. Ti isti stranci gledaju samo i isključivo sebe, budućnost kluba nije im toliko važna, za razliku od onih ‘domaćih’ igrača koji nastoje ostvariti i jedno i drugo.

Jedan od onih koji u ‘svojem’ klubu nije dobio priliku koju je objektivno zaslužio i koji je svoje nogometno ime izgradio putem o kojem nije mogao ni sanjati je Josip Vuković, novi veznjak Osijeka koji iza sebe ima dvije fantastične sezone u vrlo vjerojatno najboljoj ligi van ‘lige petice’. Iako je prethodno odradio dobru sezonu u Ukrajini, iako se pokazao i u Vitezu, Josip je postao ‘poznat’ tek nakon što je odradio dvije super kvalitetene sezone u portugalskom Maritimu.

S njim smo se čuli telefonski, ali nije to bio jedan od onih klasičnih razgovora u kojima sugovornik odgovori na pet postaljenih pitanja i to je to, sve se odvijalo u jako neformalnom tonu u kojem smo prošli praktički cijelu njegovu karijeru ‘uzduž i popreko’. Krenuli smo od njegove sedme godine kada je stigao u Hajduk, prošli faze svih ozljeda, pričali o menadžerima i načinu kako funkcionira nogometni svijet, o lijepim i ružnim stvarima, o svemu onome što jedan nogometaš doživi u svojoj karijeri, a da se to ‘ne zna’. Josip je oduševio jednostavnošću, otvorenošću i iskrenošću, netko je tko definitnivno zaslužuje sve ono što mu se posljednjih godina događa te cijeli razgovor nećemo moći ni izbliza objaviti, ali sve ono što smo mi čuli… Samo ćemo reći da je na suprotnoj strani bio neki producent ili redatelj, film bi već bio u pripremi.

“Kad sam krenuo? Sa sedam godina sam stigao u Hajduk, njihovo sam dijete i tamo sam bio sve do juniora. Nije dugo trebalo da me prepoznaju kao srednjeg veznog, a iako sam bio član jako dobre generacije, mislim da sam uvijek bio među naprednijima. Ne najbolji, nemojte me krivo shvatiti, ali među boljima da. Sjećam se jednom prilikom kad je pokojni Stanko Poklepović, koji me iznimno volio kao igrača, mojem ocu ispred stadiona govorio kako će poludjeti ako me u Hajduku ne prepoznaju i od mene ne naprave igrača. Stašan čovjek, veliki je utisak ostavio na mene. Iako, sada kada to govorim, nisam siguran kad se to dogodilo, dok sam bio junior ili kad sam već bio među seniorima”, rekao je Josip na početku intervjua.

 “Ja nemam problem reći kako je, jer aposlutno sve sam u karijeri postigao praktički sam. Nikome ne dugujem uslugu, ne moram spuštati glavu, ne moram se sramiti. Imao sam težak put, ali sve se isplatilo i sve bih opet ponovno. Jasno, u nekim stvarima bih bio pametniji, ali imao sam obitelj pored sebe i važne mi ljude koji su mi davali snagu kad je to bilo najpotrebnije”, dodao je, nakon čega smo se prvo uhvatili onih manje lijepih trenutaka s početka karijere, konstantnog dokazivanja ‘u prazno’ i teških ozljeda koje su se na putu dogodile.

Na turniru Mladen Ramljak

“Kad sam izlazio iz juniora, nas nekoliko koji smo bili među boljima smo mislili ćemo odmah biti priključeni prvoj momčadi. Međutim, u Hajduku su tada pretežno igrali stranci te je većina mladih igrača poslana na posudbu. Ja konkretno nikada nisam imao ugovor s Hajdukom, iako su ih tada dijelili ‘šakom i kapom’. Kao mlad sam se pokazao na turniru Mladena Ramljaka, bilo je tu upita dobrih klubova kao što su Villarreal i Red Bull Salzburg, ali je naknada za razvoj igrača bila prevelika da bi ju platili. Mislio sam da će doći poziv prve momčadi, ipak sam tada bio jedini mladi reprezentativac iz moje generacije, ali u klubu su mi rekli da bi me oni najradije poslali na posudbu u treću ligu, što je odmah značilo da se mogu pozdraviti s reprezentacijom. Onda me nazvao trener Miše, koji je vodio Dugopolje, da dođem kod njih kako bi ih pojačao što mi se tada činilo kao odlična opcija. Samo smo Mijo Caktaš i ja iz te generacije otišli u drugu ligu, svi ostali išli su u treću ligu”

Iz Hajduka je tako otišao u Dugopolje u ljeto 2011. godine. Dva puta pucali su mu križni ligamenati, događali su se brojni problemi na koje nije mogao utjecati… U konačnici, Josip se u Dugopolju zadržao tri sezone, s tim da je samo posljednju odradio u kontinuitetu.

“Nakon toga sam se vratio u Hajduk, ali oni su već imali posloženu momčad, naročito u veznoj liniji. Debitirao sam protiv Osijeka, a nikad neću zaboraviti kad me je Tudor pitao jesam li spreman zaustaviti Roga, koji je bio seznacija u HNL-u. Dobro sam odigrao, trener me kasnije pohvalio i na konferenciji za medije te sam nakon toga postao dio momčadi. Sezonu sam odradio do kraja, ali onda na početku sljedeće sezone čekalo me dosta veliko iznenađenje”, govori 28-godišnji veznjak koji bi danas trebao debitirati za svoju novu momčad u prvenstvenom ogledu protiv Šibenika. Josip je igrač koji može jednako kvalitetno odigrati na više pozicija u vezonj liniji, iako i sam ističe da se najbolje osjeća na mjestu šestice ili osmice.

“Neću imenovati jer nisam takav čovjek, moj obraz je čist, ali neki se nisu ponašali pretjerano korektno. Ponudili su mi odlazak u B momčad što je bilo apsurdno jer sam već igrao za prvu momčad, a ako sam bio dovoljno kvalitetan da igram pod Tudorom, Vukasom i Poklepovićem, onda sam bio uvjeren kako mi ne treba novo dokazivanje. Nakon dugih i napornih pregovora dobio sam slobodne papire, ne bih ulazio što se sve događalo u međuvremenu, ali kad su mi rekli da na mene ne računaju, doslovno mi je trebalo pet minuta da se jave klubovi koji bi me voljeli dovesti. Otišao sam u Istru 1961, Pamić me ‘kupio’ nakon minute razgovora jer se osjetilo kako me želi u Puli . Na moju nesreću, Pamić se nije dugo zadržao u klubu”, ispričao nam je.

Dugo smo se zadržali na toj priči, onoj o Istri 1961 i RNK Splitu u kojem je je nastavio karijeru nakon što je godinu i pol dana bio stanovnik Pule. Ljudi su skloni generalizirati, procijeniti igrača bez da znaju išta o njemu, o njegovoj pozadinskoj priči. Javnost je takva da te sudi prema jednom krivom dodavanju, prema jednoj lošoj utakmici, dok je realnost sasvim drugačija. Puno toga prošao je u tom periodu naš sugovornik, ali sam nam je priznao kako ga je to sve učinilo još jačim. Jednostavno, njegov se karakter dao osjetiti u svakoj njegovoj riječi, bio je toliko iskren da se mnogima to nije svidjelo.

Velike probleme u Puli pravile su me i te nesretne ozljede. Meniskus, upala pubične kosti... Jednostavno, kad te neće - onda te neće. Je li bilo do pretreniranosti, jesu li problem bio u nečem trećem ili je sve samo splet nesretnih okolnosti - teško je reći. Kad je igrao, bio je među boljima. Kad nije, vidjelo se to na rezultatu.

Priča nam kako su ozljede odigrale veliku ulogu u njegovoj karijeri. U mlađim uzrastima uvjerava kako jedan jedini trening nije popustio, a onda je krenulo s brojnim pehovima. Mnogi bi nakon prve prepreke odustali, ali za Josipa to nije bila opcija. Najgore mu je bilo u Puli. Toliko čudnih ozljeda, toliko peha... Nevjerojatno.

Njegov voljni moment nikada nije bio upitan, znao je i da pored svih nedaća može i mora na kraju uspjeti. Pokazalo se da je bio u pravu, iako mnogi nisu vjerovali u to. Najteže, kako sam priznaje, bilo mu je kad je otišao u Ukrajinu gdje je imao dogovorenu probu za Olimpik.

“Sam sam si platio kartu, otišao na probu i odmah na prvom treningu bio izvrstan. Kad sam sletio, nitko me nije dočekao, jedva pronašao hotel u kojeg su me smjestili, spavao puna tri sata nakon čega su mi pokucali na vrata i rekli mi da se spremim za trening. Ni to me nije omelo, kažem, jako sam ga dobro odradio, ali onda je jedan od igrača startao ne mene besportrebno grubo i odmah sam znao da nešto nije dobro. Slomio sam prst, a kad sam se vratio u hotel, doslovno sam isplakao dušu. Prije dolaska u Ukrajinu rekao sam samom sebi kako mi je ovo posljednja prilika, toliko dugo igram, a zaradio nisam ništa, napravio nisam ništa. Dobro, nije ništa, ali moralo je više. Dogovorili smo se da će me pričekati dok se ne vratim, to je trajalo puno kraće nego što su oni predviđali i to ih je oduševio. Vratio sam se ‘gore’, potpisao ugovor i postao standardan”, iskreno i emotivno govori nekadašnji mladi reprezentativac kojem je karijera otada krenula uzlaznom putanjom.

“Ja sam cijelo to vrijeme bio bez agenta, što je nepojmljivo za profesionalnog igrača. Danas ih imaju dečki od 16 godina, ali ja sam do svega dolazio sam. Što preko društvenih mreža, što preko poznanstava, nekad bi mi se netko sam od sebe javio… Evo nedavno sam tek sklopio ugovor s jednom svjetski poznatom agencijom koja brine o karijerama velikih igrača kao što su Firmino, Draxler, Sabitzer… Imaju malo Hrvata, a iz HNL-a samnom je tu i Stjepan Lončar iz Rijeke”, govori nam kao uvod u priču kada smo pričali kako je došlo do kontakta s Maritimom.

“Oni su me pratili, znali su tko sam te su vjerovali da im mogu pomoći. Ukrajincima sam oprostio neke plaće pa su me pustili besplatno, a kada sam došao u Portugal, tek sam tada osjetio ‘onaj pravi’ nogomet. Ukrajinska liga je dosta čudna, tamo je jako puno trke, igra se ‘igrač na igrača’ što nigdje prije nisam vidio, dok je u Portugalu sasvim druga priča. Tu su bili pravi igrači, sve me oduševilo, a nije mi bilo teško kroz B momčad nametnut se za prvi sastav. Ja sam samo htio igrati, a kad sam pitao trenera mogu li u drugu momčad, njega je to oduševilo. Igrao sam dobro, ubrzo dobio priliku u prvoj momčadi i praktički sam preko noći postao jedan od glavnih igrača. Nije me to iznenadilo, ja sam vjerovao u sebe, znao sam koliko mogu i sve mi se vratilo”

Tada su krenule brojne spekulacije. Chelsea, Rangers, Southampton… Ne, ne nabrajamo klubove tek tako, ti isti velikani su pokazali interes za današnjim igračem Osijeka. Engleski mediji raspisali su se o tome, ali zbog svega navedenog Josip nije ‘poletio’:

“Ja ne znam odakle svi ti natpisi. Gledajte, ja nisam lud da mislim da će netko tek tako za mene baciti na stol četiri milijuna eura kolika je bila otkupna klauzula. Tada nisam imao agenta nisam pa ako je i došla neka ponuda, meni to nitko nije rekao. Ono što je bilo službeno, a to su ponude dva francuska prvoligaša, to sam znao, ovo ostalo nisam. To se sve dogodilo na kraju moje prve sezone u Maritimu kad su me izbarali za najboljeg igrača kluba, a bio sam i među pet najboljih veznjaka u ligi. To je bilo tada, a u nogometu se stvari brzo mijenjaju”

“Prošlu sezonu također sam počeo dobro. Ja uvijek dajem sve od sebe, oni koji me poznaju znaju kako me medijski natpisi ne mogu izbaciti iz takta. Sve je išlo u dobrom smjeru do pojave koronavirusa, ali onda sam shvatio da bi bilo najbolje za mene i moju karijeru da raskinem ugovor. Ušao sam u mali rizik, jedina i prava istina je da je to bila isključivo moja odluka i sad sam siguran da sam ispravno postupio”

Portugalska liga je oduvijek bila na jakom glasu, mnogi ju smatraju najboljom ligom izvan ‘lige petice’, što apsolutno i zaslužuje biti tako. Porto, Benfica, Sporting, Braga, Vitorija, Maritimo, Rio Ave… Riječ je naprosto o vrhunskim klubovima u kojima ni u kojem slučaju ne manjka kvalitete. Pitali smo Josipa koji je igrač na njega ostvio poseban dojam, odnosno tko je najbolji igrač protiv kojeg je igrao. Nije dugo razmišljao…

“Bruno Fernandes. Jednostavno, čovjek je klasa, čudo od igrača, nema se tu što reći. Ostaviš mu malo prostora tridesetak metara od gola i on odmah puca, jako je neugodan i nije me začudilo kad je otišao u MUFC. Evo, kad me već vučete za jezik, moram se pohvaliti, svaki put kad smo igrali protiv njih on je ostao bez učinka. Jasno, nisam samo ja za to zaslužan, ali uvijek sam dobro igrao protiv tih ‘velikih’”

Nakon što je raskinuo ugovor, nije dugo trebao čekati na nove ponude. Javljali su mu se razni klubovi, interesi iz europskih zemalja poput Belgije, Poljske i Izraela, ali kad je njegov broj okrenuo Nenad Bjelica nekako su sve prethodne opcije pale u vodu. Svidio mu se klupski projekt, ozbiljan i veliki trener iza kojeg stoje rezultati, a uz sve navedeno jasno mu se reklo kako je on u ozbiljnim kombinacijama, odnosno kako se na njega računa.

“Njegov poziv stvarno mi je imponirao. Čovjek je radio rezultate praktički svugdje gdje je bio, ne samo u Dinamu o čemu naši ljudi najviše pričaju. Ako je on u stanju odbiti druge jake ponude i doći u Osijek, ti odmah vjeruješ u tu priču. Povrh svega, takav čovjek te nazove, otvoreno i iskreno popriča o onome što on želi i kakva je njegova vizija… Tko si onda ti, odnosno u ovoj priči ja, da se preispituješ? Meni je bilo bitno i to što je on bio vezni igrač, on razumije što mi možemo dati na terenu i što od nas očekivati, ne možeš ga prevariti. Prije trenerske imao je vrhunsku nogometnu karijeru, mi nismo baš ista pozicija, ali sigurno da sve zna. Osim svega toga, velika je razlika igrati za klub koji napada, koji ima neke ciljeve, želi trofeje, nego za nekoga tko se 90 minuta brani kao što je meni primjerice bilo u Istri. Teško je to objasniti ljudima koji nisu iz nogometnog svijeta”

Zanimalo nas je kako je gledao na činjenicu da je Osijek iznimno snažan u središnjem dijelu vezne linije, je li mu to bio svojevrsni poticaj da dođe u klub baš zbog toga ili je rezmislio i o drugim opcijama gdje bi mu mjesto u momčadi bilo stoposto zagarantirano.

“Da se mene pita, ja bi najradije otišao u Real i ‘potukao’ se s njihovim veznjacima za mjesto u momčadi. Takav sam, mene konkurencija motivira, meni je godila momčad koja napada i koja će se boriti za vrh hrvatskog nogometa. Poštujem apsolutno sve svoje suigrače, ali kako bi to izgledalo da ja dođem u Osijek i kažem ‘momci vi ste jači od mene’? Nisam takav tip, sretan sam što je konkurencija jaka i mislim da ćemo jedan iz drugoga izvući maksimum”

Razgovor nije ovdje završio, ali vjerujemo da je za prvi put Josipu i više nego dosta Germanijaka. Istina je, prvi smo saznali za njegov transfer u Osijek, zanimalo je i njega odakle nam informacija, ipak se cijeli transfer dogovarao bez da je pratički itko za to znao, ali i sam zna da mu naše tajne ne smijemo otkriti. Na stranu s njegoim igračkim kvalitetama, karakter kakav ovaj 28-godišnjak sa sobom donosi u svlačionicu Osijeka, nešto je što će biti od ogromne važnosti za Nenada Bjelicu.

Nadamo se, nije posljedni put da smo razgovarali, nije posljednji put da smo se ovako ispričali i da smo naše čitatelje učinili zadovoljnima. Nemožemo predvidjeti što će se sve u budućnosti dogoditi, kako će se njegova karijera razvijati i kakve će rezultate s Osijekom ostvariti, ali jedno je sigurno – njegovo srce će ostati na travnjaku, kako onom Gradskog vrta, tako i (nadaju se navijači Osijeka) onom novog stadiona čija izgradnja iz dana u dan sve više napreduje.

Osijek je dobio veliko pojačanje, Bjelica je sigurno oduševljen odrađenim poslom, a navijači… Oni će tek vidjeti koliko mogu biti sretni da je Josip postao novi igrač omiljenog im kluba.

(foto: Igor Kralj, Dubravka Petric, Marko Prpic, Slavko Midzor – Pixsell, Screnshoot)