Zanimljiv intervju Marija Hezonje: Nikad neću igrati za Real i znam što ću raditi nakon karijere!

Mariju Hezonji, 26-godišnjem hrvatskom košarkašu napokon cvatu ruže na klupskom planu. Ovog ljeta pridružio se ruskom UNICS Kazanu, a s momčadi kojom rukovodi hrvatski trener Velimir Perasović trenutno kao njen najbolji igrač i strijelac drži vrh domaćeg prvenstva. Kazan je prošle sezone poražen u finalu lige od strane moskovskog CSKA, ali ove sezone pod Hezonjinjim vodstvom nadaju se otići korak dalje. Sada je intervjuu za ruski Vid Sverhu TV otkrio kako prolazi njegova adaptacija na Rusiju, zašto je Pao njegov omiljeni klub, koje probleme mu stvaraju carinici i što planira raditi kada okonča igračku karijeru.

U jednom prošlom intervjuu rekao si da je odlučujući faktor u tvom dolasku u Kazan taj što je trener momčadi Velimir Perasović. Zašto?

Poznajemo se dugo. Trenirao me u hrvatskoj reprezentaciji. A bio je i nevjerojatan igrač. Nisam siguran da drugi ljudi razumiju koliko je Perasović bio dobar kao igrač. Primjerice, nekoliko je puta postao najbolji strijelac španjolskog prvenstva - najbolje lige Europe. Mislim da mi savršeno odgovara. Imamo sličan stil igre. Perasović je izvrstan trener i psiholog. To što smo sunarodnjaci je također odigralo ulogu, jer ovdje, u Rusiji, nemam nikoga. Tako da je to bila vrlo laka odluka. Jedva da sam razmišljao. Naravno, situacija s Panathinaikosom nije bila laka. Pao je moj najdraži klub, nakon povratka u Europu igrao sam za njih. Ali nismo uspjeli produžiti našu suradnju. Dakle, UNICS je bio najbolje rješenje.

Komuniciraš li s trenerom van kluba?

- Ne, jednostavno nisam baš društvena osoba: viđanje nekoga, zajedničko druženje uopće nije moj đir. Ali govorimo istim jezikom, to je više nego dovoljno. S trenerom se ponekad viđamo i po 10 sati dnevno: treninzi, utakmice, letovi.

Rekao si da ti je Pao najdraži klub, otkud to?

- Klupska boja Panathinaikosa je zelena. Ovo je moja omiljena boja. Bilo je to davno, čini mi se 2011. godine kada je Barcelona bila domaćin Final Foura, tamo su igrali Montepaschi, Real Madrid, Maccabi i Panathinaikos. Naravno, cijela gomila navijača došla je podržati Pao. Tada sam ih prvi put vidio uživo. Ne samo navijače iz Grčke, nego i ostale, bilo ih je nerealno puno. Bio sam prožet atmosferom “Final Foura”, shvatio sam koliki je to događaj. tada sam bio igrač Zagreba i osvojili smo juniorsku Euroligu. U pauzi finala između Panathinaikosa i Real Madrida uručen nam je pehar. Nakon toga su se svi moji suigrači vratili na svoja mjesta, a ja sam samo otišao u sektor s Paovim navijačima i tamo ostao. Najvatreniji navijači koji posvuda prate momčad čak su me se sjetili kada sam prešao u Barcelonu, ali nisu me uzeli na pik. U Grčkoj su svi bili gađani svakakvim predmetima, ali ja nisam. Dobio sam samo zagrljaje. Iz godine u godinu naša je veza jačala. Pratio sam i pratim nogometni i košarkaški Panathinaikos. Čak sam i u NBA-u stalno pričao o navijačima u intervjuima, komunicirao s njima na društvenim mrežama. Kad sam se našao u Grčkoj, bio sam u epicentru njihove podrške. To mi je velika čast.

U Rusiji si nekoliko mjeseci, kako ide adaptacija?

- Adaptacija ide dobro. Sve mi se sviđa, osim jedne stvari…Vaše carine. To jednostavno ne mogu podnijeti. Htio bih otići na Šeremetjevo (najprometniji ruski aerodrom) i svašta im reći. Ovdje je nemoguće naručiti nešto iz inozemstva. Ne naručujem bombe, nego odjeću npr. Nisam kriminalac, igram košarku. Zašto onda stalno imam takve probleme?

Da sam ruski carinik, vjerojatno bih i ja tako revno čuvao svoju zemlju. Ne vidim ovu situaciju samo iz svoje pozicije. Ali s njima je teško nositi se. Sve je samo na ruskom. Znam malo čitati, znam slova, ali ipak... Ne stvarajte probleme ljudima koji vam ih ne pokušavaju stvoriti.

Zapravo, sve ostalo je jako dobro! (smijeh) Sve mi se sviđa. Pogotovo hrana - to je ono što nisam očekivao od Kazana. Nisam probao ni čak-čak ni boršč. Nisam jeo ništa od tradicionalnih jela. Nije da se ičega bojim – jednostavno nisam imao vremena i prilike probati. Idem i jedem gdje god mi se sviđa, nema vremena za eksperimente.

U Kazan si stigao u majici s natpisom "Give me the ball and get out of the way" a na njoj je bila i vulgarna riječ. Je li bilo kakvih posljedica? 

Zbog ove majice trener je bio jako ljut na mene. Mislio je da šaljem poruku momčadi. Ali zapravo je to bila jedina majica moje veličine koju sam imao u kući u Hrvatskoj. Nisam tamo živio, pa nije bilo odjeće! Dakle, ništa posebno, bez skrivenog značenja. Ali sviđa mi se ta majica.

Kako izgleda tipičan dan Marija Hezonje?

Ustajem, razmaknem zavjese, pustim svjetlo u stan. Zatim radim meditaciju i jogu. Daljnji trening. Provodim dosta vremena ovdje u dvorani. Onda idem na ručak. Ili ga naručim. Potom se idem odmoriti u stanu. Čekam sljedeći trening ili utakmicu. Vodim računa da uredno spavam. Treba mi puno sna.

Što radiš u slobodno vrijeme, ideš li u kino?

Ne idem u kino. Ne radim ništa takvo. Sve što je tebi normalno, meni nije (smijeh). Kada ste profesionalni sportaš, morate biti sebični. Moram se pobrinuti za svoje tijelo, dati mu odmora, pripremiti se fizički i psihički. Za sve to treba vremena. Ovo je profesionalnost, rutina, moglo bi se reći. Shvaćam da puno gubim. Da, tvoj je život sada deset puta zanimljiviji od mog, nema sumnje. Ali da biste nešto postigli, morate nešto žrtvovati. Tako da nemam vremena družiti se s ljudima, ići u šetnje, ići u kino, bilo što.

Što ti je glavni cilj?

- Moj glavni cilj je pobjeda. U svakoj utakmici. S individualnog gledišta, sve je vrlo jednostavno – želim biti najbolja verzija sebe. Dominirati. A s ekipom - pobijediti. Ovo je Europa, ovdje su važne samo pobjede i porazi. Da, i oni vole sjajne igrače i atraktivne poteze, ali u europskoj košarci je bitan samo rezultat. Pojedinačne igrače nitko neće pamtiti, možda samo one najveće. Dakle, općenito se ovdje situacija jako razlikuje od NBA – sve je vezano uz rezultat.

Vjerojatno si jedini sportaš s verificiranim profilom koji ne prati ikoga na Instagramu, zašto?

 “Ne zanimaju me drugi. Na dobar način, razumiješ? Ne zanima me tvoj osobni život. Nije zanimljivo što objavljujete na profilu. Kako živiš, tko ti se sviđa - ništa od ovoga mi nije bitno. Želim vidjeti prazan ekran kada otvorim aplikaciju. Na Instagramu ponekad pogledam automobile i pse.

Što se mene tiče, bilo bi lijepo da uopće nemam društvenih mreža. Iskreno govoreći. Društvene mreže su zlo, apsolutno zlo, instrument kontrole. Ljudi se tamo čudno ponašaju. Izgleda kao javni WC. Da li razumiješ? Malo neugodno. Većina korisnika društvenih mreža skriva se iza maski, a zapravo su ljudi često ljuti, pa čak i agresivni prema drugima. Stoga sam što dalje od društvenih mreža. One nemaju nikakve veze sa stvarnošću.

Na svom Instagramu imaš postove u čast Kobeja i Dražena petrovića, tko je veća legenda?

- Tko je veća legenda? Kompleksno pitanje. Kobe Bryant! Bože...Zaista teško. Težak izbor. Nama Hrvatima Petrović znači koliko i Kobe ostatku svijeta. Zapravo su na istoj razini. Nažalost, veličinu drugih počinjemo cijeniti tek nakon što umru.

U jednom intervjuu rekao si da kao bivši igrač Barce nikad ne bi potpisao za Real Madrid, što još nikada ne bi učinio?

- Nikad neću biti faker...Hoću li ikada postati bloger? Nema šanse! To nećete vidjeti. Bože! Bio bi to najdosadniji blog ikad! Ne, ne i opet ne! Ništa od tih modernih s*anja.

Jesi li razmišljao što ćeš raditi nakon karijere?

Da, razmišljao sam. Živjet ću negdje u šumi sa svojim psima. Nitko neće znati gdje me pronaći…Gledat ću samo svoja posla. Pokušat ću živjet u maksimalnoj izolaciji.

Nećeš biti usamljen?

Ja sam sam, ali nisam usamljen. Treba dostići takvo duševno stanje