"Da naš Dražen, postane i njihov Dražen"

Tamo, podno Ciboninog tornja, na zagrebačkom trgu koji nosi njegovo ime, stoji velebni spomenik u njegovu čast. Njemu, košarkaškom Mozartu. Draženu.

I nemali broj puta sam, prolazeći pored njega, a obično nakon teških i razočaravajućih poraza Cibone i hrvatske reprezentacije, pomislio:

„Eh, ti ovako nešto sigurno ne bi dozvolio”.

Prouči cjelokupnu ponudu za košarku na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Zapravo, teško je nekom „autsajderu”, čovjeku rođenom van ovih prostora, pojasniti što je značio za nas. Za košarku, hrvatski sport, ali i cjelokupno društvo. Iako su rijetki imali priliku stisnuti mu ruku, on je za sve nas jednostavno – Dražen. Iako ga je tek nekolicina upoznala, i dalje imamo osjećaj kako smo ga poznavali, da je bio naš. Dražen je bio puno više od četiri linije i dva koša. Bio je emocija, bio je pokret. Bio je genijalac nevjerojatne radne etike, ali i osoba koja je dublje promišljala život. Njegovi postulati su i danas itekako primjenjivi, iako je prohujalo već 30 godina od najtužnijeg dana hrvatskog sporta. Trideset godina od tog prokletog 7. lipnja, te njemačke autoceste i njemačkog šlepera.

I pitanja koja dolaze s tim. I koja smo u glavi svi mi izvrtjeli nebrojeno puta...

Iako je prošlo 30 godina od toga, na njegov spomen se i danas probudi se emocija. Njegov odlazak nismo, niti ćemo vjerojatno ikada preboljeti, ali dužnost je svih nas podsjetiti se tko je bio Dražen.

Real Madrid prigodnim videom odao počast Draženu Petroviću na 30. obljetnicu pogibije

Promocija knjige 'Dražen': "Bio je emocija, legenda, ali i čovjek"

Dražen Petrović dobio izložbu u centru Zagreba

Za početak, pričajmo o Draženu košarkašu.

Bio je onaj tip igrača za kojeg će se reći da se rađa jednom u sto godina. Generacijski talent. Imao je u sebi puno od one jordanovske nemilosrdne kompetitivnosti u sebi. Kompetitivnost i natjecateljski duh su bili njegovo pogonsko gorivo. A bio je i jedan od ponajboljih šutera koji su trčali europskim parketima. A i mnogi poznavatelji NBA prilika, osobito malo starije generacije, uvrstiti će ga među najbolje šutere koji su igrali „preko bare”.

No legenda o Draženu krenula je iz Šibenika. Vodio je Šibenku do titule prvaka u jednoj strašno jakoj ligi, vodio je i Cibonu do dva naslova prvaka Europe, pritom je zaradio i dvije nagrade za najboljeg europskog košarkaša. Izuzmite njega iz tih momčadi i dobit će te tek 'dobre' sastave, ne i sastave vrijedne osvajanja naslova.

Dražen je u karijeri imao i briljantnih individualnih partija, a onih 112 poena Olimpiji 1985. godine je jedna od prvih stvari koje padaju na pamet.

Zatim 36 poena za Cibonu protiv Reala u Kupu prvaka, pa okršaj protiv još jednog genijalca Oscara Schmidta i Caserte kojoj je u dresu Reala zabio 62, također i 45 poena i 25 asistencija na putu prema europskom naslovu 1986...

U Europi je Dražen pružao svoje najbolje partije, no niti NBA statistika nije ništa manje impresivna. A treba uzeti u obzir i kontekst vremena u kojemu Europljani u tadašnjoj ligi nisu baš bili na nekoj posebnoj cijeni. Njegove dvije najbolje sezone bile su one posljednje u Netsima. U obje sezone bilježio je preko 20 poena po utakmici uz 50% šuta i gotovo 45% šuta za tri poena. Radi se o brojkama kakvih se ne bi posramio niti Steph Curry...

Dražen je odlaskom iz Portlanda u Netse košarkaški prodisao i krenuo zatrpavati protivničke koševe.

Pričati o Draženu igraču je jako nezahvalna stvar. Zato što tu uvijek dolazi onaj „What if”. Što bi se dogodilo da nije prerano napustio ovozemaljski svijet?

„Bio je neponovljivi strijelac koji je bio fantastično ambiciozan u svakom pogledu i šteta što nikada nećemo saznati gdje mu je bio plafon”, jednom prilikom mi je rekao legendarni Mirko Novosel. Odgovore na ta pitanja nikada nećemo doznati.

Ono što, međutim, znamo je da je s Draženom u paketu stizao i vagon karizme. I da je u ovih 30 godina postao urbana legenda. Radna etika, odnos prema radu i taj pobjednički mentalitet – osobine koje su ga krasile i koje su ga činile Draženom. I kao da se danas pozitivne stvari mjere uspomenom na njega. I zbog toga sjećanje na Dražena treba čuvati, da ostane primjer i putokaz generacijama mladih i onima koje dolaze.

Da naš Dražen, postane i njihov Dražen.

Trideset dugih godina je prošlo, Kapetane. Sjećanje je i dalje živo, tuga je i dalje golema. I znamo da bi stvari bile bitno drugačije da si ovdje dolje... A tamo negdje gore, uvjereni smo, uzimaš „milijun” šuteva dnevno, dres je debelo natopljen znojem, i ne skidaš onaj osmijeh s lica.

„Samo da pogodim još ovaj, pa idem”...