ZORAN ČUTURA: Za jednu loptu…

Znate, mogao bih sad ja tu nešto – kao – relativizirati. Cedevita nije imala prednost domaćeg terena u polufinalu regionalne lige zbog jednog poena – zbog neiskorištenog posljednjeg napada utakmice protiv Budućnosti igrane u Draženovoj dvorani. Cherry je 'zaglavinjao' i predao je loptu gostima bez pokušaja šuta, pa je Cedevita pobijedila s pet razlike, a na prethodnom gostovanju u Podgorici izgubila je sa šest razlike. Eto, to je taj jedan poen… Ili, izgubili su kod Olimpije u Ljubljani klasičnom otimačinom – dok se bivši direktor lige, a sad direktor Olimpije, Roman Lisac sasvim sigurno smijuljio gledajući u pod – nakon što su stigli i prestigli zaostatak od osamnaest poena iz treće dionice. Ili, još tamo na početku lige izgubili su dvije zaredom – od Igokee kući i od Cibone vani – dvije koje su po svim parametrima 'morali' pobijediti. Ali, to je bio sami početak sezone, još nije bilo Johnsona (eh, taj Johnson…), još nije bilo Markote, još se nisu bili 'našli'. Eto, s bilo kojom pobjedom iz te tri utakmice uzeli bi drugo mjesto, i imali bi prednost domaćeg terena u seriji protiv Budućnosti.

Kvragu, i u prvoj polufinalnoj utakmici imali su dobivenu situaciju – Cherry je promašio dva slobodna za sigurnu pobjedu. Baš on, koji je kroz cijelu ligu imao osamdeset posto s linije… Pa stvarno, mislim, san svakog trenera je da ti takav igrač stane na liniju u završnici utakmice… Možda se treća, da je nekim slučajem pogodio, ne bi ni igrala. Najbolji igrač Budućnosti u ovoj seriji bio je, kvragu, bivši igrač Cedevite Nemanja Gordić. Baš on. Bi li za Cedevitu bilo bolje da je igrao za njih? Umjesto Ukića, umjesto Cherryja? Tko će ga znati… Ili, možemo i ovako postaviti stvari – pokušajmo složiti neku reprezentaciju hrvatskih klubova. Bi li ta reprezentacija došla do finala regionalne lige? Ili čak do Eurolige? Koga da dodamo momčadi Cedevite u toj hipotezi, a koga da izbacimo? Tomasa, Žorića, Bašića, Širka, Kedžu, Uljarevića, Filipovića…? I – ima li tu ikakvog jamstva? Naravno da nema.

Kako god, dakle, okrenuli, koliko god se igrali podacima, imenima i koliko god relativizirali – Cedevita ima neuspješnu sezonu. Nisu mijenjali trenera i glavne igrače da bi ispali u polufinalu regionalne lige i u drugoj fazi Eurocupa, bez pobjede. I – što je najgore – sezona će ostati neuspješna bez obzira na rasplet domaćeg prvenstva. Ako osvoje naslov – ostat će zapisana kao neuspješna. Ako ga ne osvoje – bit će jako jako jako neuspješna i sramit će je se. Sori, ali jednostavno je tako.

Slika i prilika naše klupske košarke je taj protekli produženi vikend. Jedini naš klub koji na nešto sliči, jedini naš predstavnik u Europi, ogledalo kvalitete, izlog nacionalne košarke, nije uspio ući u regionalno finale, Euroliga ostaje samo sanak pusti. Makar ne znam što bi radili u Euroligi da su tamo i ušli… Gostovali bi svaku utakmicu, one domaće bi gostovali u Draženovom domu, i nakon deset kola bi imali 1-9, već razmišljajući 'što smo zajebali, što smo trebali i mogli bolje napraviti?'. Isti taj vikend u NBA kuću slavnih ušao je Dino Rađa, nekada veliki i veličanstveni igrač, onda kad Cedevita još nije ni postojala,   u međuvremenu neuspješni predsjednik Splita i neuspješni predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. Sori, ali je tako – ne kažem to kurvinski se naslađujući, nego zato što za sada doista tako stoje stvari. Možda s vremenom bude i uspješni predsjednik Stručnog savjeta, još uvijek ima vremena i mogućnosti za to.  I od srca mu to i želim. To je esencija priče o nekadašnjoj slavi naše košarke, i aktualnoj mizeriji naše košarke. Tu je poanta.

„Mogu ti reći da smo se kroz sezonu osjećali… samima… Pazi, naši su suparnici klubovi – kad govorimo o Budućnosti ili Zvezdi – koji imaju pune dvorane, iza kojih stoji država. A u našem slučaju? Ljudi se uključe tek onda kad se nešto odlučuje, kao što se odlučivalo sada, i onda nalaze za shodno kritizirati, nalaziti greške, tražiti neke velike istine koje zapravo ne postoje. 'Eto, pet godina bez Eurolige…'. Makar svaka sezona ima svoju priču. Usput postavljaju pitanje 'što Cedevita radi za hrvatsku košarku?' Pa idemo zamijeniti teze i postaviti pitanje 'što hrvatska košarka radi za Cedevitu?' Kome bi, uostalom, odgovaralo da Cedevita uđe u Euroligu, tko bi se tome veselio? U tom slučaju klub ne bi, recimo, mogao davati igrače za reprezentativne kvalifikacije“, kaže iskusni Roko Ukić, uvijek, ali uvijek zahvalan sugovornik u ovakvim situacijama.

„Ne želim pametovati i mijenjati činjenično stanje, ovo jest neuspjeh, ali kao igrač osjećam odgovornost jedino i isključivo prema ljudima koji vode klub, jer znam kako žive za košarku i koliko im je stalo. I, ako se mene išta pita, mi možemo razgovarati isključivo i tome je li koji stranac pogođen ili nije, kako je potrebno unaprijediti momčad deset ili dvadeset posto – dakle o detaljima - a ne diskutirati o nekim radikalnim rezovima i generalnoj promjeni kursa u klupskoj politici. Mislim da će finale biti zanimljivo i neizvjesno, a isto bi tako bilo i da smo mi ušli – kvalitetom su i Cedevita i Budućnost i Zvezda vrlo blizu, dijele nas nijanse. Što se i vidjelo kroz sezonu, a i u ovom polufinalu. I, na kraju, pokušajmo zamisliti našu košarku bez Cedevite – na što bi to sličilo?“

I trener Jure Zdovc je zahvalan sugovornik, ne samo zbog toga što smo kao igrači bili dobri, a i ostali smo dobri, nego stoga što ima dovoljno košarkaškog i životnog samopouzdanja da govori otvoreno.

„Znao sam kuda i zbog čega dolazim, ovo nije samo neuspjeh kluba, ovo je i moj osobni neuspjeh. U ovakvim situacijama malo koga je briga što trener govori, jer je trener u pravilu svima neprijatelj. Razumiješ?“

Mislim da razumijem.

„S dvadesetak utakmica više u dosadašnjem dijelu sezone mi smo u startu u podređenom položaju u odnosu na suparnike. Da nije bilo takvog rasporeda, lako smo mogli biti u prvi u regularnom dijelu lige. Ne drugi nego prvi. Ja veći dio sezone nisam mogao biti trener, bio sam neki… vodič momčadi. Nisam normalno mogao obavljati svoj trenerski posao u takvim uvjetima, to nitko ne bi mogao. I kao trener sam u tim uvjetima dao maksimum. Ali konačnu ocjenu mog rada dat će netko drugi, naravno. Na određeni sam način sretan što sam 'preživio' dosadašnji dio sezone, u kriznim situacijama trener uvijek prvi ispašta, nema tko drugi. A bilo je kriza kroz koje smo prolazili.“

Uvažavajući činjenicu da si samo 'najamna radna snaga' u Cedeviti, ipak moram postaviti pitanje – što bi u organizacijskom smislu klub trebao učiniti da napravi korak više?

„Prema iskustvima iz ove sezone mislim da bi Cedevita trebala napraviti dvije sasvim odvojene momčadi, jednu koja bi igrala nacionalnu ligu, i drugu koja bi igrala regionalnu ligu i Europu. Ako se sustav natjecanja ne bude bitno mijenjao. Jer, ponavljam, mi smo bili jako blizu prvog mjesta u ABA ligi bez obzira na sve. Igračima je već sada – nakon otprilike sedamdeset utakmica - svega preko glave, i normalno je da je tako. Bio sam igrač, bio si igrač…“

Ništa, hvala sugovornicima, ja sam svoje rekao u uvodu. Do iduće regionalne sezone. Uz bojazan da će Atlantic grupa jednostavno odustati nezadovoljna razvojem situacije, jer – kako reče Roko, a mislim da sam to i ja svojedobno napisao – na što će nam tek onda sličiti košarka?!

(Foto: Pixsell)