ZORAN ČUTURA: Vjeverica i žir

Uoči finala Eurobasketa Kokoškov je rekao 'bolji sam trener nakon ovog ljeta', iako je već 17 godina u NBA, Đorđević je poručio 'vjerujemo i imamo muda, uživamo zajedno'. Zanimljivo. Zanimljivo zato što su i Slovenija i Srbija veliki dobitnici i pobjednici ovog Eurobasketa, i njihovi izbornici jako dobro to znaju. Bez obzira na to što je u finalu jedna od tih reprezentacija morala biti poražena. Cinici će reći da je s obzirom na sastave finale bilo Srbija 2 protiv Srbije C, ali to će se brzo zaboraviti, a u ljetopisima će ostati evidentirano da je Slovenija osvojila zlato na Eurobasketu 17', a Srbija srebro. Finale je bila krasna završnica izjednačenog i nepredvidivog turnira, i i imalo je sve samo ne očekivan tijek. Cijela priča se, na određeni način svelo na golo preživljavanje… Nije ni čudno nakon sedamnaest dana. Srbija je još prije ostala bez Lazića, Jovića su pokrpali, ali samo je počeo, i ništa više, dok je Slovencima zbog ozljede prvo otpao Dončić (gležanj u 26.), pa potom i Dragić (list, bez učinka i minuta u četvrtoj dionici). Da, dobro ste pročitali – Slovenija je osvojila zlato bez dva najbolja igrača na parketu.

> Ostale kolumne Zorana Čuture pročitajte ovdje

Otvaranje je bilo obostrano nervozno i izjednačeno, uz puno priče sa sucima, prvi su do prednosti došli Srbi, koji su uspjeli zaustaviti trku suparnika. No, negdje je u tom konceptu nastao 'kuršlus', i najednom je Dragić počeo pretrčavati kompletnu petorku Srbije i poentirati, a Dončić je jednom i zakucao na taj način. Čak ih ni prekršajima nisu uspjeli zaustavljati, toliko su brzi bili… Rezultat svega – petnaest razlike za Sloveniju, 26 poena Dragića za poluvrijeme, i 54 poena suparniku koji prima 72 u prosjeku za cijelu utakmicu. Đorđević je kemijao, kemijao, pokušavao mijenjanjima petorki (Slovenci su gorostasnog Marjanovića odgurali od koša), uspio je usporiti igru, našao je na kraju klupe Štimca, Dončić i Dragić su bili odsutni. Činilo se da će Srbija slomiti i ovog suparnika načinom na koji ih i inače lomi – agresivnošću, upornošću, obranom. Ušli su u domenu jedne lopte, pa na 3 i 30 do kraja ponovo poveli. No, neki drugi junaci su se ukazali na suprotnoj strani, Prepelič i Randolph poentiranjem, Vidmar blokadom na Bogdanoviću. Kad su vidjeli da Slovenija ne odustaje, Srbi su postali nervozni, donijeli su nekoliko krivih odluka i doviđenja. U konačnici je najbolji igrač turnira Dragić ubacio 33 poena za 28 minuta, 'joker' Prepelič 21 uz 4 trice. Čudo od djeteta Dončić je puno htio pokazati, malo mu je od toga uspjelo – 8 poena uz šut 3-10. Kod Srbije Bogdanović 22, centri – koji su im trebali donijeti prednost – skromni. Dobra, dobra utakmica, mogao bi se o njoj roman napisati… Jednog dana možda i hoće, povijest je to. Moj izbor bi bio Goran Vojnović, imam 'feeling' da frajer voli košarku.

Španjolci su ipak uzeli medalju, bronca je njihova, generacija Pau Gasola se oprostila odličjem… Ma, bit će oni i nadalje dobri, ali ne toliko dobri. I moram priznati da mi je više dosta tih Španjolaca, imam osjećaj da su neke reprezentacije na ovom Eurobasketu – i Rusi i Latvija – više od njih zaslužile medalju, da su uložile puno više truda, a imale dovoljno kvalitete, ali da im okolnosti nisu išle u prilog. Rusi su u utakmicu ušli prazni, umorni, dekoncentrirani nakon dvije teške, iscrpljujuće tekme s Grcima i Srbima. Odmah su zaostali, bili su i na minus 18, pa su se vraćali s pet malih, i to bez Šveda, došli i na minus 2 u završnici, ali više nisu mogli. Braća Gasol su zajedno upisala 51 poen, momčad je uzela 13 lopti u napadačkom skoku, a Rusi su izgubili 17 lopti, ali i pogodili 14 trica prema 3 španjolske

Evo, moram još odjaviti i našu reprezentaciju, kroz odjavljivanje izbornika Ace. Jer ni službeno više nije izbornik. Tjedan dana nakon ispadanja naše reprezentacije – žao mi ga je. U međuvremenu je postao pljuvaonica, otirač za noge… Znanima i neznanima, poznatima i nepoznatima… Cijeloj naciji… Prokletstvo sporta (prokletstvo iz naše perspektive, iz aktualne slovenske i srpske perspektive to je blagoslov) je u tome što moraš biti najbolji u pravo vrijeme na pravom mjestu. Još iz antičkih vremena – 'hic Rhodus, hic salta', ovdje je Rodos, ovdje skači. A on nije bio najbolji kad je najviše trebalo – na što se sam fokusirao – onog desetog rujna. Akcija, reakcija. Poraz, odlazak. Kratko, jasno. No, nitko mu ne može oduzeti ljeto '16, ljeto tijekom kojeg je ponovo zainteresirao naciju za košarku, kad je prošao unaprijed prežaljeni i otpisani predolimpijski turnir, i vrlo dobro odigrao olimpijski turnir. Kako smo mi nacija kratke pameti, malo se tko toga više sjeća. Kad smo se nakon toga prvi puta sreli, iskreno sam mu čestitao i prišapnuo 'nemoj sad samo pomisliti da si veličanstveni trener'. Pomislio je baš to, i pogriješio je. Tko mu to može zamjeriti? Takva je ljudska priroda.

I takav je Aco. Oduvijek je bio čovjek kojeg mrziš ponedjeljkom, srijedom i petkom, a obožavaš utorkom, četvrtkom i subotom. Čovjek kojem su pogonsko gorivo taština, neprijatelji i problemi. Ako ih ne bi bilo – sam bi ih izmislio. Na ovom Eurobasketu čak i nije bio takav, bio je miran, premiran. Presiguran u sebe i momčad? Možda. Možda je baš u tome bio problem. Nije ni prvi ni jedini kojem se dogodilo iskliznuće iz tračnica u ulozi izbornika naše reprezentacije, duga je to lista. Doduše, Aco je imao dva iskliznuća, oba turska… Gledajte, da je Ivica Skelin, ili neki drugi 'skelin', preuzeo reprezentaciju još prije onog – sada se čini davnog – Torina i olimpijskih kvalifikacija, i dobio vrijeme za miran rad, vjerojatno bi Hrvatska ostala bez Rija, bez prolaska u nokaut fazu Eurobasketa, ali bi sad imala formiranu mladu, novu reprezentativnu selekciju. Možda. Makar bih teško mogao nabrojati dvanaest imena za novu, još uvijek hipotetičku, reprezentaciju kompetitivnu na europskoj i svjetskoj razini. I o tome sam pisao proteklog ljeta, i tijekom postolimpijskog perioda. Ipak, Aco je tada – uoči Torina - bio jedini mogući izbor a nakon toga je bio i najlogičniji izbor za nastavak rada s reprezentacijom. Najlogičniji izbor, ali i krivi izbor. No, katastrofa bi bila da se svi problemi naše košarke svale na Acina leđa, i lome upravo preko ovog Eurobasketa. Niti je to korektno, niti točno, niti konstruktivno.

Pravi je problem ovo: toliko se krivih procjena, nerada i nepotizma akumuliralo u našoj košarci tijekom posljednja dva desetljeća da bi upravo ovaj Eurobasket mogao biti  posljednje košarkaško natjecanje koje ste vi, dragi čitatelji, nestrpljivo čekali, zasjeli pred televizore odjeveni u dres na kockice s natpisom Modrić, Rakitić ili Perišić na leđima – zato što takvih košarkaških dresova nema – izbacili žene/djevojke/djecu iz stana i krenuli navijati grizući nokte, jer ste očekivali neko čudo. Jer ste mislili da je medalja tu, nadohvat ruke, jer ste mislili da neće vječito izmicati, kao što vjeverici iz 'Ledenog doba' vječito izmiče onaj žir. Posljednje natjecanje tijekom kojeg ste uspjeli proizvesti neke emocije vezane uz našu reprezentaciju. Sjetite se ovih mojih riječi za dvije ili četiri godine… E, tu je prava tragedija… U tome što je naša košarka, ne samo reprezentacija, postala crna rupa – poput onih u svemiru - koja usisava ljude, emocije, novac, intelekt, sve što joj se previše približi, sve što joj se nađe na putu. Usisala je, eto, i malog Šarića, za kojeg sam mislio da mu se to nikako i nikada ne može dogoditi. Crtići oponašaju život koji oponaša crtiće – možda su vjeverica i žir napravljeni baš prema odnosu  hrvatske košarkaške reprezentacije i  medalje. I zato nemam pravo na kraju reći ono standardno, uobičajeno, i bedasto 'vidimo se tamo-i-tamo', na slijedećem Eurobasketu, ili na Svjetskom prvenstvu, ili na Olimpijskim igrama, jer nisam siguran hoćemo li se svi skupa (s vama, čitateljima) vidjeti u doglednoj budućnosti. Prije je to 'zbogom, košarko', i 'vidimo se u Amadeusu, Aco'.

(Foto: Fiba)