ZORAN ČUTURA Svašta se sanja u noćima punog mjeseca

Potpuno mi je jasno da je nacija opsjednuta nogometom, ali moram(o) ispratiti i završetak prvog kvalifikacijskog ciklusa za Svjetsko prvenstvo u košarci. Puno je to bolje no što je bilo, naravno - selekcija koja je odigrala utakmice u Italiji i Rumunjskoj nikakve veze nema s onom selekcijom koja je odigrala prethodne četiri utakmice. Ovo je bila reprezentacija kvalitetom na razini one Acine koja je prošla olimpijske kvalifikacije i ušla u četvrtfinale olimpijskog turnira... Najvažniji je prolaz u slijedeći kvalifikacijski ciklus, a nikad nećemo saznati je li stvar u genijalnosti čelnih ljudi Saveza koji su promijenili izbornika, ili je stvar u Talijanima koji su bili bez najboljih igrača, one kategorije koja se našoj selekciji odazvala jer se sad mogla i smjela odazvati, ili je stvar u totalnom Fibinom ludilu oko kalendara, ili jednostavno valja prihvatiti ono na što ne možemo uticati takvim kakvo jest i uopće se ne treba zamarati oko takvih pitanja. Lijepo je bilo, u svakom slučaju, vidjeti kako u Trstu Dino i Toni sjede skupa, lijepo je bilo vidjeti kako dobijamo centra - Zubca - za veliku scenu (samo do te velike scene prvo treba doći...), lijepo je bilo vidjeti i navijače u dresovima na crveno-bijele kockice, kojima je Trst došao kao nekakva utješna nagrada zbog neodlaska u daleku i skupu Rusiju. I instant zaboravismo kako se Zubac nije odazvao na Eurobasket prošlog ljeta.

Nisam siguran što je još bilo lijepo vidjeti, jer sam na poluvremenu te tršćanske utakmice sretno zaspao pun povjerenja u Bogdanovića i Šarića i konačni ishod, i u noći punog mjeseca nesretno sam sanjao kako mi država cijedi porez i doprinose do stote godine života donoseći nove i nove zakone koji mi odgađaju odlazak u penziju kako bi se isfinancirali nižepozicionirani stranački kadrovi  i djelatnici u javnoj administraciji koji puštaju nokat na malom prstu lijeve ruke kako bi imali čime čačkati nos i uši dok očajno gledaju u sat koji tako užasno, užasno sporo otkucava sekunde dok čekaju kraj radnog vremena. Bila je to noć punog mjeseca, svašta se sanja u takvim noćima... Eto, sjetio sam se što je još bilo lijepo - lijepo je bilo probuditi se rano ujutro, shvatiti da se san neće obistini i da trebam plaćati poreze samo do šezdeset i druge jer sam prijelazno godište, ma što to 'prijelazno' značilo, a moglo bi značiti i da svi prelaze preko mene kako god žele gazeći me nemilo, nakon čega me čekaju još barem tri mirne godine u penziji - poslije četrdeset godina plaćanja svih mogućih doprinosa - prije no što riknem, nahraniti mačku i potom izguglati rezultat.

Nakon kave sam se užasnut sjetio: a što kad opet ovog društva iz NBA ne bude u reprezentaciji? Jer, termini će i u idućem ciklusu biti isti... A o utakmici protiv Rumunjske mi je nekako ispod časti uopće i pisati (doduše, istu sam misao trebao/mogao plasirati i nakon one domaće utakmice s istim suparnikom), nisam je ni gledao, samo sam provjerio rezultat i statistiku, preferirajući te večeri - podrazumijeva se - nogomet.

Nekako se svime ovime potvrđuje teza - nije moja, čuo sam je i preuzeo jer je jako zgodna - da je naša košarkaška reprezentacija u pet-na-pet za medalju na bilo kojem velikom natjecanju, u deset-na-deset za neko četvrtfinale ili osminu finala (ovisi o suparniku), a u trideset-na-trideset, a takva je selekcija igrala one prethodne četiri utakmice, bolje da i ne izlazi na teren. Ono 'pet', 'deset' i 'trideset' odnosi se na najbolji mogući izbor košarkaša iz nacionalnog genetskog bazena, jasno.

Još jednom - najvažnije je bilo proći u slijedeći krug kvalifikacija, što i jest realizirano. Nije bitno kako, na kraju nije bitan niti dojam. I, na kraju, suludi termini utakmica nisu imali nikakve dramatične posljedice. Niti na našu reprezentaciju, niti općenito. Nekako mi je posebno drago da je Vujošević s reprezentacijom BiH prošao dalje; za njih su posao odradili Rusi koji su pobijedili Belgiju vani, jer selekcija BiH koja se uspjela okupiti u ovom terminu ne može pobijediti - nikoga. Nažalost, Fiba će tu činjenicu sigurno upotrijebiti kako bi nas sve i dalje uvjeravala kako se ipak može glavom kroz zid.

I sad na nogomet... Nešto dosadnije od naše tekme s Danskom dugo nisam vidio, nešto uzbudljivije od penala na kraju također. To je takav sport! Na stranu pokušaji skeniranja raspoloženja onog dijela nacije koji se najčešće potcjenjivački naziva 'pukom', a u praksi  se svodi na mlađe tinejdžere bez roditeljskog nadzora 'pod uticajem' (ispod takvih slika trebalo bi ići napisano 'djeca bez nadzora bit će prodana cirkusu!!!') - barem prema izvještajima nacionalne dalekovidnice s javnih gledanja, koji su više degutantni a manje impresivni -  dovoljan mi je bio samo jedan jedini 'pučanin'da shvatim  sve što se shvatiti treba. Sutradan (tj danas) ujutro na pazariću mi tikvice prodaje mladić mutnih i krvavih očiju, pitam 'teška noć?', on odvraća 'je, i dajnambože još takvih teških noći!'. Dovoljno.

Za koga li su - usput - navijali svi oni ljudi koji su se iselili iz Hrvatske idući trbuhom za kruhom? Jesu li se okupljali po kafićima u Dublinu da bi zajedno gledali tekmu? U Hamburgu? Berlinu? Šteta što tamo naša dalekovidnica nije uspjela poslati kamere... Možda će se toga dosjetiti za iduću utakmicu.

Nogomet -naravno - nije moj sport. Ali neke stvari ipak mogu prepoznati. Luku Modrića sam kod onog penala nakon dva sata jurnjave gore - dolje po travnjaku, upali obrazi, umorne oči, vidio kao najusamljenijeg čovjeka na svijetu. Iako je na tom mjestu, u to vrijeme, bio u društvu nekih 45 tisuća ljudi, iako je sigurno pomislio na sve nas, na milijune nas, koji smo bili uz ekrane. Predugo traju pripreme za izvođenje penala da ne bi pomislio... Kakva zajebana situacija, užas! Ne mogu se zamisliti u toj situaciji, a da se ne naježim! Od užasa, ne od zadovoljstva...

(Foto: Fiba.com)