ZORAN ČUTURA: Pomlađivanje, povlađivanje i postaravanje

Mislio sam da sam prošlim tekstom zatvorio poglavlje 'košarkaške kvalifikacije', napisao sam ga rano ujutro dan nakon poraza od Italije i krenuo dalje u život. Dobro, krenuo sam na plac, ne baš u neki buran život, ali se nisam namjeravao više ni osvrnuti na to što se dogodilo. No, kako život piše romane, u omiljenom kafiću na placu – dakle u 'Mrkvici', gdje pijuckaju i prodavači(ce) sa štandova, pa osluškujem bilo puka – sam napravio kapitalnu pogrešku i prelistao sam dnevni tisak. Ostao sam šokiran osvrtima kolega novinara na tekmu. Šo-ki-ran! Nisam očekivao revolt koji je isijavao iz napisanog, nisam očekivao ni teze koje su plasirane. A svi su plasirali iste ili slične teze – znači da su se mišljenja razmjenjivala i/ili nametala još tijekom utakmice. Istina, bilo je dovoljno vremena za suvisle razgovore zbog izvjesnosti u ishodu, dok su igrači natjeravali loptu. I dok smo Nik i ja u loži, pod krovom, pričali o djeci i zdravlju… Bit ću slobodan pojednostavljeno interpretirati glavne teze, to bi išlo otprilike ovako:

* Vratimo u reprezentaciju veterane, jer bez njih nemamo šanse za prolazak kroz kvalifikacije

* Eventualni neodlazak na SP u Kini automatski znači i propuštanje OI u Tokiju, što bi bila nacionalna tragedija

* Nemamo pravo uskratiti Šariću i Bogdanoviću mogućnost igranja na velikim natjecanjima

* Ako izbornik Skelin ne želi promijeniti mišljenje o statusu veterana (a prema prvim reakcijama ne želi), treba ga mijenjati, i naći nekoga tko želi

Ima u tim tezama nekih problematičnih konstrukcija, ali najproblematičnije je to što su plasirane sedam dana prekasno. Ili tri mjeseca prekasno. Ili čak godinu dana prekasno. Novi je list u sastavu reprezentacije mogao biti okrenut još prije onih predolimpijskih kvalifikacija – nije se dogodilo. Mogao je biti okrenut i prije Eurobasketa – nije se dogodilo. I nisam primijetio da se itko u tim prilikama drznuo napisati išta o prilično realnoj varijanti – a prema zadanom okviru 'iscijedimo Ukića i društvo na Eurobasketu, a onda im dajmo nogom u guzicu' - u kojoj naša promijenjena reprezentacija starta u kvalifikacije s 0-2. Osobno, recimo, ne bih postavljao pitanje 'zašto 35-godišnji Marko Popović ne igra ove kvalifikacije umjesto Luke Božića?', pitao bih 'zašto Luka Božić nije igrao Eurobasket umjesto 35-godišnjeg Marka Popovića?' Kad je bilo tako jasno da reprezentacija ništa bitno na Eurobasketu učiniti neće… Bilo s Božićem, bilo s Popovićem u rosteru. Kao što ništa nije učinila ni četvrt stoljeća – ej, stoljeća! – prije toga. Tako bi taj Božić, i drugi 'božići' naše košarke bili i iskusniji i kvalitetniji, možda dovoljno kvalitetni da dobiju Nizozemce i nose se s Talijanima. I da izbore Kinu, čisto zbog Šarića i Bogdanovića. Pa da ih onda gledaju na televiziji. Jbg, nedostatak strategije nije ništa novo, nije u ovoj državi isključivo košarka u toj priči.

> Ostale kolumne Zorana Čuture pročitajte ovdje

Gledajte, ovo se doista ne može nazvati 'pomlađivanjem reprezentacije', to je točno. A stisnuti i prdnuti se ne može. Ne igra Žorić s 33 godine, ali igra Bilan s 28. Ne igra Tomas s 32 godine, ali igra Krušlin s 28. I, gdje je tu onda pomlađivanje? Jedini mladi igrač koji će vjerojatno imati reprezentativni kontinuitet je spomenuti Božić. Uporno zaboravljamo napomenuti specifičnosti oko naših igrača… Dominik Mavra je – stojim iza toga – u juniorskim danima bio perspektivan koliko i Hezonja ili Šarić. No, zalutao je negdje u međuvremenu. Pa je otpušten u Joventutu početkom sezone. Dok Nizozemac Kloof u Murciji, isti razred kvalitete kao i Joventut, uredno igra. Tko je onda bolji igrač? Treba li Mavri i dalje davati priliku da se razigra upravo u reprezentaciji? Ne znam, nisam siguran; srećom, nije na meni da to procjenjujem. Nezgodno. Iza te neugodne i nezgodne procjene stoje Ivica Skelin i Dino Rađa.

Ajmo dalje – osobno ne bih vraćao veterane u reprezentaciju. Možda jednog, dvojicu kao neke osigurače, više kao osobe koje mlađe igrače mogu podučiti više toga no što ih može podučiti bilo koji trener, nego kao jamstvo rezultata. Niti s – recimo – Žorićem i Tomasom u rosteru ova selekcija ne bi bila bitno kvalitetnija, i ne bi davala nikakva jamstva za pobjeđivanje. Prije bih išao na daljnje pomlađivanje, ozbiljno pomlađivanje. Kalajžić, Filipović, Žganec, Bašić… Ima tu imena koja bi se trebala istestirati. Luka Babić će, recimo, biti spreman za veljaču. Kad to već nije učinjeno prije, trebalo bi biti učinjeno na bolan način – kroz natjecateljske utakmice, pod cijenu neodlaska na SP i OI. I to je, mislim, legitimna varijanta, da vodstvo Saveza izađe pred javnost s tezom 'spremni smo preskočiti SP i OI imajući na umu formiranje reprezentativne selekcije koja će dugoročno biti kompetitivna na planetarnoj razini'. Ja bih prvi pristao na takvo što, prije nego na ova lutanja.

Izbornik Skelin? Neiskusan je, i to je – mislim – najveći problem. Neiskusan u komunikaciji, neiskusan u pripremi i izvedbi. Ako ova selekcija nema ni kvalitete ni talenta, na koji način može pobjeđivati? Isključivo na taj način da četiri igrača završe utakmicu ranije, sa po pet faulova. Da, znam da je fraza i stereotip, ali 'krv, znoj i suze' u veljači je jedini put do pobjeda za njih. A ne da kod minus petnaest u posljednjoj četvrtini naši nemaju ni jedan faul, a Talijani ih imaju četiri. Na terenu nema ni jednog igrača koji bi to prepoznao, nažalost ni klupa to nije bila u stanju učiniti. S tri zajednička treninga malo se toga može pripremiti, ali bi to bolje učinio neki iskusniji frajer. Aco, recimo. Aco Petrović bi bio idealan izbornik za ove kvalifikacije. Ne za Eurobasket, ali za kvalifikacije – sigurno. Njemu je u Brazilu 18-godišnji Yago dos Santos uredno igrao 40 minuta u dvije pobjede. Kao i 22-godišnji Lucas Dias. Aco bi vukao neke 'četiri mala, pet velikih, bez bekova, bez centara, matchup zona' poteze i izvukao bi barem jednu tekmu. Eno vam Repeše bez posla, došao je iz Dubrovnika u Zagreb neki dan, ima li nekog boljeg na dispoziciji? Osim aktualnog izbornika, aktualni je uvijek i najbolji… I treba mu dati kredita. Koliko-toliko kredita.

Promjena izbornika? Ako ode 'tvrdoglavi' izbornik, skupa s njim bi trebao otići i predsjednik Stručnog savjeta Dino Rađa. To bi bilo priznavanje pogrešaka. A to nitko, gle, nije napisao… Bolje se ne zamjerati, nikad se ne zna. Dino je prvi čovjek košarkaške struke u Hrvatskoj, na njemu je veća odgovornost nego na izborniku, nego na bilo kojem od igrača. I ne bih mu želio biti u koži, to je jedino što znam.

I na kraju balade evidentirajmo i slijedeće: Hrvatske nije bilo na svjetskim natjecanjima između 96' i 08', dvanaest dugih godina. Propustila je tri Svjetska prvenstva, 98', 02', 06'. Tih je godina naša reprezentacija bila jača no što je ova današnja, s veteranima ili bez njih, a baza je bila veća i B ili C selekcija se mogla formirati bez ovakvih trauma. Pa se vratila, i nije bilo nikakvih antičkih tragedija kakva je najavljena u slučaju propuštanja Kine i Japana. Kako se vratila? Malo izguglajte, malo se prisjećajte, malo pitajte upućenije, ne moram valjda baš sve ja napisati.

(Foto: Pixsell)