ZORAN ČUTURA: Najmanje loša varijanta

Prošli sam tjedan obišao Mirogoj, zapalio svjećice na grobovima svoje obitelji, potom i prerano preminulih košarkaša s kojima sam igrao Krešimira Ćosića, Srebrenka Despota i Dražena Petrovića – uvijek imam isti ritual na Mirogoju – i na povratku krenuo kući zaobilazno, preko Šestina, da izbjegnem gužvu u gradu. I, na uglu Selske i Zagorske prođem kroz žuto svjetlo na semaforu, znate kako u autu u djeliću sekunde donosite odluke. Odmah iza semafora je ugibalište, frajer u uniformi mahne palicom, ja stanem sa strane – usput u sebi psujući svoju odluku donesenu u djeliću sekunde, a ne njega – otvorim prozor, i krenem vaditi dokumente. Krajičkom oka vidim i dvije mlade uniformirane curke u njegovom društvu, ali nije bio trenutak za temeljitije posvećivanje tim fetišima… Frajer priđe, iz sjedeće pozicije mi se činio visokim, crne cvike, lagan autoritativan hod, bradica od dva-tri dana, ne može se reći da nije cool i da nije faca.

Veli on 'dobar dan gospodine…', velim ja 'dobar dan', veli on gledajući nadolje '…Čutura'. O, tu smo, malo mi je laknulo, nastavlja on 'vi znate da se na semaforu treba zaustaviti?'. Velim ja 'bilo je žuto, sigurno, sto posto', malo osokoljen razvojem situacije, mobitel pospremljen, sva svjetla na autu rade, nisam vozio brzo. Veli on 'žuto…, hm…', velim ja 'ma vozim…samo da izračunam… barem trideset i pet godina, provjerite me u kompu, sigurno ga tu negdje imate, nije bilo nikakvih posebnih drama tijekom tog staža, ne bih ja, stoposto žuto…', veli on 'ajde, i pažljivije vozite', i istim onim laganim korakom vraća se prema curkama kolegicama, u hlad. Jbt, ovo je bilo bezbolno, pomislim ja, kad – frajer se vraća. Veli on 'hoće li Zula biti izabran?', to je bilo ujutro onog dana kad je izbor bio objavljen, velim ja 'koliko ja znam – najbliži je'. Zapravo je rekao 'zuuula', naglaskom drugačijim od zagrebačkog, bilo mi je to – onako – simpatično. I ode frajer svojim putem, a ja svojim.

Što želim reći? Osim toga da mi je novi izbornik – vjerojatno – uštedio koju kunu a da izbor još nije ni bio formalno objavljen, javnost je ipak, unatoč svemu, još uvijek senzibilizirana na događaje u košarci i oko nje. Barem što se tiče reprezentacije; sinoć je počelo doigravanje u ligi, ali… dvije zagrebačke utakmice gledalo je nategnutih dvjestopedeset ljudi, a završene su s ukupnih šezdeset i sedam poena razlike. Stvarno, koga to može zanimati? Možda mazohiste. Mene je, recimo, u odlasku na utakmicu spriječilo najavljeno nevrijeme – toliki mazohist ipak nisam da još i pokisnem idući na neki event kojem znam i tijek i ishod. I idućih nekoliko dana nastavilo se to zaustavljanje na cesti, komentiranje u cyberprostoru, bilo pozitivno, bilo negativno. Neka, neka se komentira.

Savez je ovom prilikom – a kad u posljednje vrijeme kažemo 'Savez', ta je institucija nekako postala personalizirana u likovima Stojka i Dina – nešto temeljitije ušao u proces biranja izbornika. Izbor Ivice Skelina – nažalost – bio je ishitren, odrađen manirima 'lako ćemo, ovo je pis of kejk', a i proces i sam izbor pokazao se potpuno promašenim. Žao mi je Skelina, možda je sticajem nesretnih okolnosti upropaštena jedna lijepa trenersko-izbornička karijera. I to u situaciji kad je naša košarka itekako deficitarna kvalitetnim kadrovima i svaki joj je čovjek prijeko potreban. A i dalje ne znamo zašto je tada bio biran Skelin, a ne Mršić, Lutz, Rimac, Nazor, Mulaomerović, Rudež.... Niti je itko post festum rekao 'sori, zajebali smo'. A to je trebalo biti izrečeno. Ovom je prilikom, dakle, pristup bio ozbiljniji. Tražio se profesionalac, i redom su otpadali svi prvotkategornici, svi oni koji i dalje imaju ozbiljnih trenerskih ambicija da vode ozbiljne klubove s ozbiljnim programima i ozbiljnim ugovorima, koji bi se prihvaćanjem izborničke uloge doveli u 'sukob interesa', a vezano uz kaotičnu situaciju u europskoj košarci. Novi je izbornik izabran dedukcijom, radi se o nekoj 'najmanje lošoj varijanti' prema procjeni vodstva Saveza. Zašto je profesionalac tražen baš sada, u vrlo lošoj rezultatskoj situaciji u kvalifikacijama – stvarno ne bih mogao ni umio procijeniti. Kao ni kretanje u shopping bez novaca. Idem kupiti janjetinu jer mi na ručak dolazi proširena obitelj, ali imam novaca za dvije kile jabuka. A možda uspijem još 'maznuti' i krušku i bananu dok prodavačica gleda na drugu stranu. Profesionalac će možda biti u situaciji da nema koga gdje voditi nakon dvije preostale utakmice kvalifikacija. Ono, tekica pod ruku, i putujmo svijetom kako bismo, kao, razgovarali s igračima.

I ponovno su kriteriji izbora, na kraju krajeva, ostali nejasni. Ako je Anzulović dobar sada, zašto nije bio dobar prije četiri utakmice? Ako je dobar sada, zašto je Dino onomad bio rekao 'mislite li da bi sa Zulom bilo bolje?', nakon jednog od Skelinovih poraza u kvalifikacijama. Ako je nekad bilo vrijeme da Anzulović postane izbornik, onda je to bila 09', nakon Eurobasketa u Poljskoj, kad je Repeša otišao, a Anzulović mu je bio pomoćnik u prethodne tri godine. Tu bi bilo neka zdrave logike… No, u tom se slučaju stvarno nema što za kazati DinoStojku, jer u ta vremena nisu bili ni u kombinaciji za preuzimanje Saveza. Bizarnost možemo naći u tome što je tada umjesto Anzulovića biran Josip Joke Vranković, sadašnji prvi operativac Saveza, u ulozi stručnog tajnika. Joke je odradio Svjetsko prvenstvo u Turskoj 10' i Eurobasket u Litvi 11', natjecanja na kojima se reprezentacija baš i nije proslavila. Ajd da ne elaboriram dalje, jer tko zna gdje bih završio…

Anzulović je, dakle, prije te 09' i nesuđene izborničke pozicije imao lijepu karijeru – uspon kroz Zagreb, pa Cibonu, pa lova u Ural Greatu, pa belgijski Charleroi. Nakon 09' najznačajnija je bila Cedevita i finale ABA lige protiv nepobjedivog Maccabija na Final Fouru u Tel Avivu. Ostalo baš i nije bilo neko ludilo, završavajući s kineskom avanturom. U Kini sigurno nitko nije postao boljim igračem ni boljim trenerom. I da ne glorificiramo angažman u (samo) solidnom poljskom ligašu Dabrowoj Gornitzi…. Jer je trener najbolje poljske momčadi Anwila, recimo, Igor Miličić, kojeg ne da nitko – sasvim sigurno – nije uzeo u obzir za izborničku ulogu, nitko ga se nitko ovdje nije ni sjetio posljednjih… ajmo reći petnaest godina.

No, tako je kako je… Izbornika imamo, i to izbornika u odličnoj situaciji, za razliku od reprezentacije. U slučaju neuspjeha u nastavku kvalifikacija, čovjek će imati stotinu alibija i objašnjenja, uključujući i ono najelementarnije i najtočnije 'naslijedio sam loš rezultat i loše okruženje', u slučaju uspjeha – a za prolaz u slijedeću rundu kvalifikacija vjerojatno će biti dovoljna pobjeda nad Rumunjskom vani, i to sa Šarićem i Bogdanovićem u momčadi – bit će proglašen čudotvorcem. A za tri godine, kad istekne ugovor izbornika sa Savezom, imat ću uredno pripremljene sve papire potrebne za mirovinu. Što je u ovoj priči možda i najvažnije.

(Foto: Pixsell)