ZORAN ČUTURA: Bože Miličević i Nebojša Ćorić kao Mato i Haris

Ponekad zurim u ovaj kursor na ekranu, kursor koji izdajnički treperi kazujući 'svakim mojim treptajem imaš sve manje šanse da uobličiš suvisli tekst jer ti nedostaje ideja, pa ulaziš u histeriju', a ponekad ne znam otkud bih krenuo sveudilj se veseleći mnogim sadržajima koje sam u prilici obraditi. Tako je (i) ovom prilikom, s tim da sam svjestan kako ću u konačnici možda napisati teško probavljiv čušpajz u želji da dotaknem sve čega se mislim dotaknuti.

> Pročitajte sve kolumne Zorana Čuture

Najzabavnije - ne najzanimljivije, ali svakako najzabavnije - što sam pročitao u posljednje vrijeme vjerojatno i nema previše veze sa sportom, a to je javna prepiska umirovljenika Bože Miličevića i prvog čovjeka regionalne košarkaške lige gospodina Nebojše Čovića. Gle, ruka mi je sama napisala 'gospodin' kod Čovića, a shvatio sam da sam to preskočio kod poštovanog umirovljenika... Dakle, javna prepiska umirovljenog gospodina, ili gospodina umirovljenika, kako god želite, Bože Miličevića i gospodina Nebojše Čovića, tako je to trebalo izgledati. Nekadašnji prvi čovjek Zadra i Cibone, pa još jedan od pokretača privatne regionalne lige kao da je jedva dočekao da ga netko nešto pita, pa da javno progovori - dok je bio 'u sedlu', nije baš rado pričao, ali sad mu se 'otvorilo'. Možda ga muči reputacija koja ga je ispratila u mirovinu, pa s prostorno-vremenske distance želi objasniti ono što više nikoga ne zanima. Pun pogodak kolege Puljića! Gol u rašlje! Pa je uslijedila replika, pa replika na repliku (Božinim kartaškim rječnikom: kontra, pa rekontra), i sve bi moglo završiti i na sudu. Eh, da mi je biti muha na zidu u toj sudnici... Nemam namjeru prepričavati sadržaj te prepiske. Čudi me samo to što bi sa svojim statusom Božo mogao kartati u parkiću s drugim umirovljenicima, ili se baviti priobalnim ribolovom - šparovi, salpe, možda poneki cipal, ta ekipa - što su u današnjem svijetu rijetke privilegije, a očito mu vrag ne da mira i priča o onome što je odavno ad acta. Čudi me i to što se predstavio savjetnikom predsjednika Saveza Stojka Vrankovića - pa sad baš nekako i nije situacija da se time hvali. Ni on, a bogami ni Stojko. Ionako svi znamo da je to veza koja se nikada neće raskinuti. Čudi me i to što - kad se već raspričao - nije spomenuo i mene i napomenuo kako se 'ne mogu probuditi prije deset sati', što mu je nekada bila omiljena uvreda na moj račun. Priopćena svima koji su ga pohodili, ne meni osobno. Tja, tako se to radilo... I još se radi... Ma, još sam dobro i prolazio, mogao mi je prišiti i gore stvari. Pa bi me ljudi koji su to čuli nazvali, smijući se ili se zgražajući, već prema karakteru. A ja bih rekao 'jbg, ja sam gradsko dijete, nisam odrastao tamo gdje sam se morao buditi u pet kako bih izveo blago na ispašu, i lijegati s mrakom - imam pravo duže spavati kad hoću i mogu'.

Ma, kad sam kod toga, jedan me drugi veliki čovjek iz Cibone iza leđa ogovarao kako 'na putovanja stalno nosim istu knjigu ispod ruke'. Smijao sam se kao blesav kad sam ga - puno kasnije - vidio kako iz knjižare izlazi s istim onim knjigama, istim autorima, koje sam ja pročitao dvadeset godina prije, dok smo zajedno išli na duga i dosadna putovanja. Valjda mu ih je tih davnih dana bilo teško nosati naokolo. Joooj, s kojim sam ja psihopatološkim tipovima imao posla dobar dio svog života, dobro je da sam ispao i ovakav kakav jesam, moglo je to biti i puno gore...

Vraćam se Boži -  možda ipak nije ad acta ono što želi kazati, možda sve tako izgleda samo na prvi, površni, pogled?  Zaobilazno, kako on to već zna i umije, ponovno je skrenuo pozornost na (dis)funkcionanost ove današnje Cibone, iz koje se nitko nije javio, ali se javio moćni čovjek iz Beograda koji - možda svjesno, a možda i nesvjesno - napadom na Božu, i to vrlo brutalnim, i to ulazeći na teritorij koji ne poznaje dovoljno dobro, tu današnju Cibonu zapravo brani. A, šta kažete na malu teoriju zavjere? Netko odavde mu je prišapnuo 'provjerene činjenice' o Božinom liku i djelu, znajući da će izaći u javnost, kako bi skrenuo pozornost s vlastitog lika i djela? Špijunaža i konrtašpijunaža, sve Mata Hari do Mate Hari. U balkanskoj verziji - Mato i Haris se bave špijunažom. A Božo na svoj umirovljenički način ponovo provocira da se otvori Pandorina kutija. Stvarno se tom današnjom Cibonom nitko ozbiljno ne bavi, ne na pravi način... Ali, nikada neće dočekati da ga se okarakterizira nekim Ciboninim Mesijom, sigurno. Ma koliko se trudio.

Dobro, imam sad jedno pitanje za 'Potjeru': koliko je olimpijaca imao maleni Omišalj na otoku Krku? Znate valjda Omišalj - plutajući terminal, prosvjedi, politički igrokazi.... Naravno da ne znate koliko je olimpijaca dao, nisam znao ni ja, a ni dobar dio lokalnih ljudi s kojima sam se zatekao u isto vrijeme na istom mjestu - u konobi u koju sam bio došao pogledati utakmicu Cedevite i Budućnosti. Odgovor: četvoro. Boks, veslanje, jedrenje dvoje. Jednim sam okom pratio utakmicu, ostali su bili fascinantno nezainteresirani, na kraju je to ispala rutinska pobjeda Cedevite pred očima predsjednika HOO-a Zlatka Mateše. Neka je frajer bio tamo - dao je kredibilitet i Cedeviti, kojoj baš takva vrsta kredibiliteta u ovoj bolesnoj sredini fali, i regionalnoj ligi, koja je - ne zaboravljajmo - sada jedini prozor naše klupske košarke prema Europi. E, da Cherry nije promašio ona dva slobodna u Podgorici, sad bi Cedevita bila u finalu... Neslana šala - ne treba razmišljati na taj način ; da ih nije promašio, ova tekma bi vjerojatno bila potpuno drugačija, tko zna kakva.

I na kraju balade - NCAA. Iako traje istraga FBI oko financijskih malverzacija u strogo amaterskom okruženju, kojoj su začudo i naši mediji dali popriličnu pozornost, makar u pravilu ignoriraju američki studentski sport, završni turnir nije ništa manje praćen i zanimljiv. Neće tu ni biti nikakvih bitnih promjena, možda s vremenom kakva velika faca ispadne žrtveno janje, ali sve će ostati po starom. Predragocjena je to institucija za američki sport, ima predugu povijest, a akademsko-sportski sustav je preblizu savršenstvu da bi bilo ozbiljnih promjena. FBI-u unatoč. Bilo bi iznenađenje da tijekom turnira nije bilo nikakvih iznenađenja, jer je upravo to ono što turnir i čini 'march madnessom'. Mi imamo tri marćane bure, treću sam doživio i preživio upravo na Krku, a oni 'march madness' koji je do Final Foura... Malo više ću kad sve završi, valjda će biti prilike. Za sada mogu konstatirati da je sin predsjednika Saveza Antonio ispao s Dukeom za jednu loptu - a da ga nije bilo za vidjeti (treća godina, ukupno 47 poena za tri godine; nisam primijetio ime ni jednog drugog domaćeg igrača u tom elitnom društvu) - i da smo imamo pravu priču o Pepeljugi, kakva se uvijek priželjkuje, u Loyoli Chicago. Jezuitska škola iz koje tamnoputi momci bježe s nastave kako bi igrali uličnu košarku - barem tako izgledaju i igraju. Dobra priča, iako su bili prvaci pradavne 63', 32 godine ih nije bilo na završnom turniru. A bila bi još bolja da su otišli do samog kraja. No, Michigan je ipak bio bolji.

(Foto: Pixsell)