Zašto Giannis nije dominantan na SP kao u NBA?

Svjetsko košarkaško prvenstvo u Kini ušlo je u svoj dvanaesti dan, te su poznata prva dva polufinalista. Argentina je, pomalo iznenađujuće, savladala Srbiju, te će u poluzavršnici odmjeriti snage sa pobjednikom sraza SAD-Francuska. Španjolska je očekivano savladala Poljsku te če ići na boljeg iz četvrtfinalnog para Australija-Češka.

Mnogi su u četvrtfinalu očekivali Grčku, no nje nema ni među najboljih osam. Reprezentacija koja je poprilično redovan sudionik završnica velikih košarkaških natjecanja, koja ima jednu od nekoliko najboljih liga u Europi, igrače najviše euroligaške klase poput Nicka Calathesa, Kostasa Sloukasa, Ioanisa Borousisa, Georgiosa Printezisa, Ioanisa Papaetroua, ali prije svih njih MVP-a NBA sezone 2019. Giannisa Antetokounmpa– ove godine je ostala u grupi druge runde, bez plasmana u nokaut fazu.

Zvuči potpuno intuitivno da bi najkorisniji igrač NBA lige okružen makar prosječnim igračima dohvatio barem jednu od mjesta u eliminacijskoj fazi. Giannis je ipak vlasnik priznanja koja je 2007. pripala Dirku Nowitzkom, legendi koja je sa neuglednim suigračima u njemačkoj reprezentaciji uzimala medalje. Pa kako onda to nije u stanju Giannis, sa suigračima koji su među najboljima u Europi?

Jednostavno, Giannis Antetokounmpo je utjelovljenje razlike NBA košarke od one po FIBA-inim pravilima. Kad bi htjeli prečicom nekome dočarati razliku između ta dva košarkaška svijeta, mogli bi to učiniti poprilično efikasno uspoređujući statistiku, kao i izvedbu na terenu The Greek Freaka.

Američki portal SB Nation donosi članak u kojem analizira zašto je to tako. Grk ima u pet utakmica prosjek od 14.8 koševa, i po tome je tek na diobi 26. mjesta na prvenstvu s Australcem Aaronom Baynesom. Štoviše, grčki izbornik Skourtopoulos ga je držao na klupi cijelu zadnju četvrtinu utakmice sa SAD, a kao razlog je naveo Giannisove probleme s nogama. No svakom sa zdravim parom očiju je vidio da su bez njega smanjili vodstvo Amerikanaca za osam razlike, a Aleksandar Petrović je nakon poraza Grka od Brazila slavodobitno konstatirao kako on već šest mjeseci zna kako ga zaustaviti.

Antetokounmpo jednostavno nije tip igrača za FIBA košarku, koja je po svojim obilježjima sporijeg ritma, više pozicijska, omogućuje branjenje kakvo u NBA ili nije moguće po pravilima, ili ta pravila čine europske obrane teškima za implementaciju. Giannisova NBA dominacija, koja se očituje u 27.7 koševa uz 57.8% šuta, 12.5 skokova i 60 pobjeda regularne sezone s Milwaukee Bucksima, svodi se uvelike na njegova vanserijska, endemski rijetka fizikalna obilježja. Razlika u pravilima i floor spacing kojeg ona omogućuju u NBA ligi su idealan ekosustav za maksimalno korištenje tih fizikalija.

Prije svega, i površniji NBA pratioci vjerojatno su, makar naletivši na highlightse prošlosezonskih utakmica, primijetili karakterističan Giannisov trk u kojem je praktički nezaustavljiv, te je uglavnom pitanje hoće li zabiti, iznuditi dva bacanja, ili zabiti uz bacanje. No da bi dobio taj trk treba mu zalet, a za zalet treba prostora i brzog ritma igre, a njega je puno manje u FIBA košarci. Neke utakmice su se na ovom prvenstvu i mogle okarakterizirati kao run'n'gun, no ipak neusporedivo sa tempom prosječnog NBA susreta.

Također, u FIBA-i ne postoji pravilo o obrambene tri sekunde tako da se najbolji protivnički čuvar obruča može ukopati ispod obruča sa toplim dočekom igračima poput Giannisa, dok je u NBA to neizvedivo. Uz to, linija za tri poena je bliže, te su te dvije varijacije u pravilima one koje u najvećoj mjeri omogućuju efikasnu primjenu zonske obrane – iznimno nepovoljne za igrača poput Giannisa.

Današnja NBA liga svojim pravilima sprječava prenapučenje reketa tijelima, a i trendovima u igri u kojoj se šutira (i pogađa) veliki broj trica, sve više i onih dalje od same linije. U FIBA košarci se koristi manje terena u tipičnom postavljenom napadu i veća je koncentracija tijela u prostoru.

Giannisov signature move je postao cik-cak dvokorak iliti eurostep, a samo 193 cm visoki Acin specijalac Alex Garcia pokazao je, uz pomoć suigrača, kako se on efikasno brani. Zbijenija obrana omogućuje joj da lakše uđe napadaču u putanju, a ta mogućnost predstavlja potpuni ''antibiotik'' za Giannisa. Koliko je on zapravo nesvjestan svega navedenog i koliko nije u stanju za prilagodbu, svjedoči podatak da je protiv Čeha napravio petu, isključujuću osobnu pogrešku faulom u napadu upravo svojim karakterističnim trkom prema obruču.

Ipak, nije da uz sebe u grčkoj reprezentaciji ima suigrače koji mu omogućuju da zasja punim sjajem kao što mu to omogućuju suigrači u Bucksima. Među svim grčkim reprezentativcima najbolji postotak šuta za tri od 28.6% u klupskoj sezoni 2018./2019. imao je centar Bourousis, dočim bek Milwaukeeja za kojeg se smatra da mu je šut slabija strana, Eric Bledsoe, ima 33% za tri poena. Podatak koji tjera na razmišljanje i prije nego smo krenuli navoditi sve dobre šutere prošlosezonskih Bucksa poput Middletona, Lopeza, Mirotića, Brogdona, Connaughtona ili Ilyasove. Naravno, donekle je neumjesno uspoređivati postotke šuta za tri kroz NBA u odnosu na europsku sezonu, ali podaci su ovo koji ipak nešto odaju.

Stoga su protivnici dosta puštali otvoren šut Grcima, koncentriravši se više na obranu reketa. To se pokazalo uglavnom efikasno. Giannis je zapravo učinio dosta dobrog posla i omogućio solidan broj otvorenih šuteva suigračima, no oni su u pet utakmica ''sazidali kuću''.

Što dovodi do zaključka: čak i da je momčad oko Giannisa satkana od igrača koji mu omogućuju da maksimalno iskoristi svoje prednosti, to radi specifičnosti FIBA košarke ne bi bilo izvedivo u mjeri koliko je u NBA. Ovako, sa šuterima koji nisu prevelika prijetnja s linije 6.75 problem je još izraženiji.

Osim suhog postotka koji odaje nekonzistentnost vanjskog šuta Grka, problem leži u tome što dosta igrača ima prilično spor izbačaj, poput Bourousisa i jednog od najboljih razigravača Europe, Calathesa. Svi su ti nedostaci razlog zbog koje Grčka na terenu nije dovoljno otvorila prostora Giannisu, a pošto je dosta igrao leđima prema košu, to je omogućilo debelo manjim čuvarima, poput Marcusa Smarta ili spomenutog Garcije, da ga efektivno zaustave.

Giannis je postao MVP NBA lige tek nakon što je ekipa Milwaukeeja optimizirana tako da maksimalno iskoristi njegove prednosti. Uveli su Bucksi neke veoma specifične manevre u napadačke rutine spacinga, za koje treba vremena da bi se implementirale, za što Skourtopoulos jednostavno nije imao vremena.

Zaključak je zapravo dosta rudimentaran – NBA košarka omogućuje Giannisu specifičnim karakteristikama naglašeno ''cijeđenje'' prednosti nad protivnikom, no on je daleko od kompletnog napadača. Zapravo, ne sjećamo se kada smo svjedočili sezoni toliko ofenzivno jednodimenzionalnog MVP-a lige, a prije svega se to odnosi na nešto bez čega egzistiranje na visokoj razini u NBA nije realnost, a to je šut izvana.

Uzevši sve u obzir, status Giannisa Antetokounmpa kao superstara kao i razvojni put ostalih superstarova u povijesti lige, ostaje zanimljivo vidjeti kako će se Grk igrački razvijati, te hoće li raditi na nedostacima u igri koji definitivno iziskuju puno napornog rada s obzirom na to koliko su izraženi kad je on u pitanju.

POVRATAK NA NASLOVNICU

(foto: Reuters)