Zakucavanje koje se nije smjelo dogoditi
Vrijeme Čitanja: 6min | ned. 19.08.18. | 18:57
Koliko ste ovakvih akcija vidjeli u svojem životu?
Kolege u redakciji su skočile i zavikale u znak oduševljenja, a ja sam ostao sjediti, potpuno šokiran. Što se ovo dogodilo? U finalu Europskog prvenstva, u rezultatskom egalu, u situaciji kada je protivnik ipak nešto bolje izgledao, uzeti loptu u ruke, drsko krenuti u dribling i bez imalo respekta žestoko zakucati preko svojeg čuvara koji je, onako usput, bio ponajbolji igrač protivničke momčadi u posljednjoj četvrtini? I to sve napraviti, a da nemaš još 16 godina? To se jednostavno nije smjelo dogoditi!
Zakucavanje Roka Prkačina promptno je obišlo cijelu Hrvatsku, a vjerujemo da su ga pogledali i divili mu se košarkaški zaljubljenici diljem svijeta. Društvene mreže su brujale o ovom potezu, o potezu koji se, da ponovimo još jednom, nije smio dogoditi. Jer ovakve poteze ne viđamo često, ovakvi potezi se sportašu dogode jednom u karijeri, i to ako imaju sreće, a Prkačin ga je napravio dok praktično nije ni krenuo u tu karijeru. I to bez imalo straha. Ili srama.
Silovitost i odlučnost kojom je MVP sinoć završenog U16 Europskog prvenstva krenuo u ovu akciju na najbolji način demonstrira ono što smo vidjeli od hrvatskih kadeta na ovoj kontinentalnoj smotri. Iako nas nisu vidjeli među glavnim favoritima, talent Prkačina, Ivana Perasovića i Borisa Tišme nije mogao proći ispod radara. Svi su pratili hoćemo li uspjeti složiti igru oko tri swingmana koji imaju praktično istu visinu i svi mogu igrati na više pozicija. Zanimalo je mnoge i kako mislimo složiti momčad za medalju u situaciji kada nam je rotacija nakon ova tri igrača ipak skromna. Ali izbornik Milan Karakaš uspio je sve to posložiti te je odlično iskoristio sve prednosti momčadi koju ima.
> Stiglo zlato! Hrvatska je osvojila Europsko prvenstvo do 16 godina
Nekoliko se stvari moglo vidjeti u igri Hrvatske u Novom Sadu. Prva je maksimalno smanjenje rotacije – Karakaš je odlučio svu igru prebaciti na udarnu petorku, uz spomenutu trojicu tu su bili i Matej Bošnjak te Filip Paponja. Svoju minutažu su imali i Dominik Rašić, Lukša Buljević, Tomislav Ivišić i Hrvoje Majcenić, ali oni su bili tu samo da povremeno skinu teret naših glavnih igrača. Nastupili su i Ante Perkušić, Mario Krešić i Duje Brala, ali sa skromnom minutažom.
Karakaš je odlično iskoristio činjenicu da u petorci ima četiri igrača praktično iste visine pa je to iskoristio za maksimalne rotacije u obrani. Istina, Bošnjak je uglavnom bio zadužen za protivničke centre, ali Prkačin, Tišma i Perasović su bili spremni preuzeti i najviše protivnike, a usput su mogli čuvati praktično sve pozicije. Uz takvu mogućnost u obrani Karakaš je dodatno zatvarao reket često koristeći 'koncepcijski rizik' i ostavljao jednog od protivničkih igrača na vanjskom šutu. Tako je dobio mogućnost da Bošnjak na vrijeme dobije pomoć od svojih suigrača kada je to bilo potrebno, a posebno je to dobro izgledalo sinoć u prvoj četvrtini kada se tako igralo protiv sjajnog Španjolca Garube.
Imali smo problema s organizacijom napada, posebno jer je Paponja imao problema s prevođenjem lopte preko centra. Ovaj Cibonin playmaker ima jako dobar pregled igre te je bio treći asistent prvenstva, ali svoje kvalitete najbolje pokazuje u tranziciji i na postavljene napade gdje dobro koristi talent svojih suigrača. Paponja u pojedinim trenucima nije dobro reagirao na presing, ali Hrvatska je to lako rješavala jer naš udarni trojac bez problema može prenijeti loptu pa je u nekim trenucima izgledalo kao da su Perasović ili Tišma naši playmakeri, a ni Prkačin se nije libio preuzeti organiziranje napada kada je to bilo potrebno.
> MVP Prkačin o košu za europsko zlato: Rekao sam treneru da mi pripremi akciju
U napadu smo dosta često igrali preko Bošnjaka, odnosno preko visokog posta s kojeg je on dobro razigravao suigrače, ali znao i krenuti u završavanje akcije. Općenito je Bošnjak ostavio dojam sjajnog glue guya, igrača koji povezuje cijelu momčad. Igrao je zrelo, tehnički i taktički zadovoljavajuće, a njegovo tijelo već sada izgleda dovoljno razvijeno i za nešto jaču košarku od ove kadetske.
Osim činjenice da Prkačin, Tišma i Perasović imaju talenta i snage sami rješavati napade, odnosno ići u realizaciju praktično 'jedan na pet', Hrvatska je njihovo odlično nadopunjavanje koristila i za organizacije napada gdje bi jedan od njih ostajao na nižem igraču pod košem. S ponekim blokom i križanjem, prepoznala bi se situacija gdje netko od našeg terceta ima povoljnu situaciju, 'očistila' bi mu se strana, a uistinu je fascinirala činjenica da sva trojica imaju jako dobru leđnu tehniku te su ove situacije pod košem često rješavali u svoju korist.
> Hrvatska je ovog ljeta najbolja europska košarkaška država
Ako smo pod košem dobro radili, problema smo imali s vanjskim šutem. Nominalno u cijeloj momčadi imamo samo jednog tricaša, Tišmu, koji je spreman povezati nekoliko odličnih šuteva kada je to najpotrebnije. I Paponja je prvenstvo zaključio s odličnim postotkom za tri poena, 53%, ali on do finala nije imao neku važniju šutersku ulogu, a njegovi ubačaji više su plod spleta događaja. Dapače, u nekim utakmicama Paponja je loptu umjesto prema košu, iako je imao dobre situacije, slao svojim suigračima pa je to dio igre na kojoj će ovaj mladić morati obratiti pažnju. Perasović ostavlja dojam kako može biti opasniji za tricu, ali postotak mu je bio samo 28%, a Prkačin će morati raditi na vanjskom šutu te bolje prepoznavati situacije kada treba uzeti šut za tricu, a kada ne. Isto vrijedi i za Bošnjaka koji nije pogodio niti jednu tricu na turniru, ali to ga nije spriječilo da u finalu ne potegne dvije u jako važnim trenucima.
Svi ovi detalji lijepo su pripremljeni od strane Karakaša i jako dobro realizirani, ali jedna stvar se ne može naučiti – hrabrost koju su ovi mladići, praktično dječaci pokazali na ovom prvenstvu. Uistinu su nas znale iznenaditi situacije u kojoj Tišma poveže neke vanjske šuteve kada momčadi ne ide, kada Perasović uzme loptu i krene u prodor kada to od njega najmanje očekuješ, kada Paponja ukrade važne lopte i zabije tri trice u finalu, kada Bošnjak samouvjereno zaustavlja s jedne i zabija s druge strane, kada Prkačin…
…kada Prkačin zakuca preko čovjeka 18 sekundi prije kraja finala, pri neriješenom rezultatu. Da ponovimo još jednom, to se zakucavanje nije smjelo dogoditi. Koliko ste takvih zakucavanja u tako važnim situacijama vidjeli u životu? Stanite, razmislite, probajte se prisjetiti. Nećemo spominjati imena, ali prođite u glavi sve one najveće igrače i njihove najvažnije koševe u karijeri. Koliko od njih je bilo zakucavanje? Ako i jeste, je li bila ovakva situacija? Egal, najvažnija utakmica karijere? Je li vam sad jasno zbog čega se ovo zakucavanje nije smjelo dogoditi, zbog čega je ono van svake matrice košarkaškog razmišljanja? U stvari, zašto je ono prava esencija košarke? Jer, kako bi Corey Johnson u legendarnoj knjizi The Lost Shot rekao: „Znaš li zašto je košarka tako sjajna? Zato što u njoj nema nikakvog limita u tome što sve možeš napraviti. Sve može proći.“
I zato je Prkačin sjajan igrač, odnosno trebao bi postati sjajnim igračem. Uz neosporno znanje, on zna da može sve napraviti. Zakucati u jednom trenutku, u drugom reći treneru da pozove zadnju akciju za njega i onda je mirno realizirati, u trećem naglasiti kako ga sada samo čeka rad, da je talent pokazao i sada svi znaju za njega. A na svima ostalima je da mu omoguće da se taj rad oplemeni. Ali nećemo sada o tome. Neka nas malo u lijepim tonovima. Odavno nismo tako razmišljali o domaćoj košarci.
Piše: Emir Fulurija
(Screenshot: Video)