Vujčić je najbolji europski GM: S recesijskim budžetom stvorio kandidata za europski tron

Nikola Vujčić još od 2013. i igračke mirovine u slavnom Maccabiju iz Tel Aviva obavlja funkciju sportskog direktora ili, kako je to u košarci popularno reći po uzoru na NBA – generalnog manadžera. Uglavnom, čelnog operativca kluba zaduženog za sportsko (prije svega igračko) kadroviranje. Na toj je poziciji zamijenio još jednu klupsku legendu, svog bivšeg suigrača, ali i domaće lice, Gura Shelefa.

Potez je to na koji se klupski establišment odlučio povodom laganog jenjavanja dominacije ovog u Izraelu oduvijek dominantnog sastava. Od 1994. do 2007. Maccabi Tel Aviv nikome drugom nije prepustio državni naslov.

Na našeg nekadašnjeg centra pao je izbor kao nekog u nizu stožernih igrača jedne od zasigurno najboljih momčadi Eurolige ikada, Maccabija iz sredine 2000-ih. Sjećamo se finala 2004. kada je momčad pod vodstvom Pinija Gershona uništila tadašnji Skipper Jasmina Repeše 118:74, a utakmica je izgledala kao da je u Tel Aviv, gdje se Final Four te godine održao, došla neka NBA playoff momčad.

Malo manje od deset godina kasnije Maccabi više nije toliko dominantan, ali točno na obljetnicu tog naslova vidjeli su se rezultati Vujčićevog rada: 2014. ponos Izraela vratio je europski naslov na Bliski Istok, nakon samo godinu dana stolovanja naše košarkaške legende u klubu. Napredak je to ostvaren zahvaljujući igračkim prinovama, prije svega onih Tyresea Ricea (MVP-a tog F4-a, danas beka Panathinaikosa), Joea Inglesa (trenutno važnog kotačića Utah Jazza, pristiglog tada iz Barcelone) i Alexa Tyusa. Usporedbe radi, sezonu prije klub je ispao u četvrtfinalu uvjerljivo u seriji 0:3 od Real Madrida, istog onog koji je svladan u finalu te 2014.

Nećemo secirati sezonu po sezonu, mjesec po mjesec učinak vodstva Maccabija, već bi se htjeli osvrnuti na činjenicu da ova tekuća opasno podsjeća na tu šampionsku. Nikola Vujčić u prijelaznom je roku doveo sedam novih igrača, od čega trojicu izravno iz NBA lige. Rad je to koji je rezultirao podatkom da u ovom trenutku Makabejci drže odličan 7-4 omjer u nikad jačoj, bogatijoj i ekskluzivnijoj Euroligi, od koje su hrvatski klubvi, primjerice, danas udaljeni svjetlosnim godinama.

Po službenim podacima, Vujčić raspolaže s tek devetim godišnjim budžetom u euroligaškoj družini sa 24 milijuna eura na dispoziciji. Poprilično daleko od ove sezone silne Barcelone i njenog 41 milijuna, koja je u stanju ponuditi godišnju plaću od pet i pol milijuna samo jednom igraču.

U Maccabi je stiglo sedam igrača ljeta 2019. i, kako stvari stoje, udahnulo potpuno novi život igri ''telavivskih Žutih''. Pa da napravimo mali sažetak pojačanja najvećeg izraelskog košarkaškog kluba.

Nate Wolters pristigao je iz Žalgirisa. Veoma pouzdan bek, dobrog šuta izvana, kao i onog s poudistance, te flotera. Jednu je sezonu proveo u Crvenoj zvezdi, a skoro svakom sastavu u Europi može osigurati 10 do 15 poena. Odličan asistent, po tom je bio lider u Šarasovom sastavu – litavskoj momčadi, a zna se da Litvanci igraju s puno protoka lopte.

Othello Hunter iskusni je euroligaški vuk koji bi imao vjerojatno zapaženu NBA karijeru da je barem pet centimetara viši. U svojoj košarkaškoj Odiseji prošao je cijelu Europu, a klubovi za koje je igrao imaju ukupno 27 naslova prvaka Europe. On sâm je trenutni nositelj naslova s CSKA, a ovog je ljeta potpisao dvogodišnji ugovor s velikanom iz Tel Aviva. Bit će ovo drugi put da igra pod palicom trenera Sfairopooulosa nakon što ga je Grk već trenirao u Olympiakosu, koji ga je ovo ljeto htio vratiti, no njegov angažman bio im je preskup.

Elijah Bryant je bek šuter (iako igra više na poziciji niskog krila) pristigao iz domaće lige. Prije početka profesionalne karijere u Hapoel Eliatu, sveučilišnu je karijeru zaključio na Brigham Youngu. Pouzdan vanjski igrač za 15-ak minuta na ovom rosteru koji će odmoriti glavne vedete i neće negativno utjecati na rezultat nerezonskim šutevima, o čem svjedoči postotak od 55% iz igre, što je i na malom euroligaškom uzorku za beka veoma dobro.

Quincy Acy još je jedan undersized igrač reketa koji je, nakon nomadske NBA karijere koju je završio s 15-ak minuta u prosjeku, došao u Europu u nastojanju da postane značajan sastavni dio rostera koji će se boriti za sâm vrh. Za vikend je u derbiju domaće lige Maccabi Haifi utrpao 24 koša, a odlikuje ga dobra obrambena igra.   

Sandy Cohen je igrač sa kraja klupe koji je svojim fizikalijama u Euroligi najpodobnij za ulogu niskog krila, ali je isto tako tek na početku profesionalne karijere, nakon što nije izabran na zadnjem draftu. Prednost mu je što je završio sve četiri godine koledža što pretpostavlja neku višu razinu košarkaške zrelosti, no u natjecanju u kojem njegova momčad lovi najviše dosege i u svaku utakmicu ulazi sa sto posto, za njega je najbitnije da se oboruža strpljenjem.

Omri Casspi dobro je poznato ime koje se ovo ljeto vratilo doma u klub u kojem je s 13 godina počeo s košarkom, nakon deset godina ''pečalbe'' u NBA. Šteta je što novi kapetan Maccabija ove sezone ima problem s ozljedom jer bi ga bilo itekako zanimljivo po prvi put gledati u ozbiljnoj ulozi u europskoj košarci, a u sedam utakmica imao je nevjerojatno konzistentan učinak. Potpisao je ugovor na tri godine u vrijednosti od ukupno 3.2 milijuna dolara. Nekad ubojiti tricaš s klupe bio je članom sedam NBA momčadi, a primio je šampionski prsten Warriorsa 2018., iako je otpušten u travnju jer je bio potpuno neiskoristiv Kerru radi ozljede.

Tyler Dorsey je građom jedinica, igrom dvojka koja je ''desna ruka'' zasigurno vođi ove momčadi, Scottieju Wilbekinu. Igrač koji više gleda koš nego suigrače, ali to radi dobro. Ima grčko državljanstvo, ali je otkazao nastup na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Kini. Prošle je sezone startao u nekolicini utakmica Memphis Grizzliesa, a u sezoni je ukupno imao 6.7 poena, 2.3 skoka i 1.3 asistenciju, što je sasvim solidno za igrača njegovog profila i optimistično povodom evaluacije njegovog utjecaja u euroligaškoj košarci.

(foto: Pixsell)