Umjesto mobilizacije, dobili smo još jednu šamarčinu

Hrvatska košarkaška reprezentacija sinoć se de facto oprostila od Svjetskog prvenstva sljedeće godine. Teorija za odlazak u Kinu, doduše, još postoji, ali sada nam ne trebaju samo obje pobjede u preostale dvije utakmice, već i dva poraza Poljske koja je jučer bila uvjerljiva protiv Italije. Poljaci moraju odraditi gostovanje u Hrvatskoj te domaću utakmicu protiv Nizozemske. Koliko god Nizozemci bili simpatična i borbena momčad, toliko nemaju što tražiti protiv dobrih Poljaka. A činjenica da hrvatska košarka traži spas u nizozemskoj dovoljno govori o cijelom kvalifikacijskom ciklusu i stanju u našoj košarci.

Uistinu je mazohistički od akcije do akcije pisati o hrvatskoj reprezentaciji. Gotovo je nevjerojatno gledati kako apsolutno niti jedan čimbenik ne razumije kretanja u modernoj košarci i kako iz akcije u akciju radimo velike greške i donosimo neshvatljive odluke. Ovom prilikom se nećemo osvrtati na ono što je prethodilo posljednje dvije utakmice, već samo onome što smo vidjeli protiv Mađarske i Litve. Nažalost, bili smo u pravu kada smo rekli da smo ove utakmice izgubili i prije nego su one počele, samom objavom popisa. Sada ćemo odgovoriti na pitanja postavljena u tom tekstu.

> Anzulović je objavom popisa izgubio i prije nego su utakmice počele

TKO JE PRVI PLAYMAKER?

Izbornik Dražen Anzulović je za ovu akciju pozvao Matu Kalajžića, Martina Junakovića i Tonija Katića, a od tri playmakera na kraju smo Litvu dočekali s jednim. Kalajžić se protiv Mađarske nije proslavio a onda se razbolio dok je priča oko Katića još jedna klasična priča o Savezu. Mladić je otkazao zbog zdravstvenog stanja, Anzulović je potegnuo pitanje oko svega, a očito nije s igračem i klubom razgovarao prije slanja poziva pa je Cedevita sve morala obrazlagati priopćenjem. Katić definitivno nije jedan od onih koji bi 'lažirali' ozljedu, pogotovo jer bi njemu reprezentacija trebala biti, a i jeste, čast.

Sve je tako ostalo na Junakoviću, mladiću koji igra u Šibeniku i koji je izgledao solidno protiv Mađarske samo da bi jučer upadao iz greške u grešku. Protiv Litve mu je pomagao Mustapić koji nema playmakerske sposobnosti, a koji je i sam do prije 20-ak dana bio bez ozbiljnog kluba. Na realno najvažnijoj poziciji tako smo se krpali, a iako je izbornik najavljivao da će Babić preuzeti dio kreacije, to nismo vidjeli, a to i inače nije baš najbolje rješenje.

U situaciji gdje su nam pobjede bile nužne, mi smo improvizirali i to jako loše. Priču s Amerikancima znamo, kao i mantru da nam oni ne trebaju, a Roko Leni Ukić je bio spreman pomoći. No, izbornik ga nije zvao jer se „okrenuo novim snagama“. Između ostalih Marinu Roziću.

GDJE SU ŠUTERI?

Protiv Mađarske 5/18, protiv Litve 2/20. Ovo nije šut za tri poena, ovo je katastrofa. Da nije bilo raspoloženog Domagoja Bošnjaka u prvoj utakmici, bilo bi to i gore. U današnjoj košarci trica je najvažnije oružje, a Anzulović je to prepustio stihiji, ishitrenim i teškim šutevima. Akcija za šutere, blokova ili sličnoga, nije bilo ni u pokušaju. Jasno nam je da vremena za pripreme nije bilo puno, ali nikakvih pretpostavki za smislene vanjske šuteve nije bilo.

ŠTO DONOSI MARIN ROZIĆ?

Drugi dio ovog pitanja u prvom tekstu je bio „…a Ivan Ramljak nema“, ali igrač Cedevite sada nije toliko važan. Važno je da je Anzulović pozvao 35-godišnjeg Rozića koji je očigledno trebao biti novi 'spasitelj' naše košarke koji, da se razumijemo, nije kriv što mu je izbornik posvetio toliku pažnju. Oni koji prate košarku u 2018., a nismo sigurni da Anzulović to radi, su znali da Rozić ne može pomoći. U napadu nije opasan, a davno su prošla vremena kada je bio važan faktor u obrani. Možda je Rozić mogao donijeti neki impuls kao veteran s klupe, ali izbornik mu je namijenio startnu ulogu pa smo tako zajedno na parketu vidjeli njega, Babića i Perića koji su jednostavno gušili jedan drugoga. Babić i Perić imaju dobre sezone u Turskoj i Italiji i trebali su biti nositelji naše igre, ali od njih nismo dobili ništa. Isto tako je i Luka Božić trenutno najbolji igrač ABA lige i igrač koji svojom energijom može promijeniti tijek utakmice, ali je u prvoj utakmici bio osuđen na mrvice dok protiv Litve de facto nije ni ulazio dok utakmica nije bila riješena. Ne kažemo da bi se sve riješilo nepozivanjem Rozića, ali njegov angažman pokazuje kako Anzulović jednostavno nije imao nikakvu ideju za ove susrete.

GDJE SU CENTRI?

U stvari, imao je izbornik jednu ideju – gurati sve na Miru Bilana koji je bio naš najbolji igrač u ove dvije utakmice. Protiv Mađarske je prvo poluvrijeme dominirao, u drugom nije dobio loptu, a Litva ga je dobro zaustavila. Iako u teoriji imamo centara koji bi nam mogli pomoći, Bilan je de facto bio jedini pravi centar. Zamjena mu je bio Karlo Žganec koji može odraditi solidne minute u obrani, ali ništa više. U isto vrijeme Ivan Buva 'rastura' u Turskoj, ali on se nakon lanjskog Eurobasketa nije odazivao reprezentaciji. Očigledno postoje neke nesuglasice koje se nisu riješile, a Savez bi morao reći i zašto. Jer, morali smo se mobilizirati da bi uspjeli ostvariti ono što smo željeli.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Dobili smo jednu utakmicu, drugu nismo. To smo nekako i očekivali, ali Litva se jučer itekako nudila. No, nismo imali snage, ali prije svega znanja da ih pobijedimo. Sve što je izbornik pozivao na, ionako zakašnjelim, time-outima bila je opjevana „dubina“, prethistorijska taktika ako se to taktikom uopće može zvati. Pokušao je Anzulović zbuniti Litavce iskakanjem Bilana na Kaleitisa, ali smo time zbunili samo sebe i primali puno previše koševa u reketu. Imali smo solidnih obrambenih trenutaka, ali su to ostali samo trenuci. Sve ostalo je bilo samo stihija – od Mađara smo objektivno dosta bolji i s ovom momčadi i ovim izbornikom, ali smo se svejedno mučili. Litva nam se itekako nudila jer im pobjeda nije trebala, ali jučer smo se potpuno pogubili u najvažnijim minutama. Time-outa nije bilo, baš kao i drugih reakcija s klupe, ali teško je to bilo i očekivati.

I što sada? Odigrati ove dvije utakmice, a onda čekati Europsko prvenstvo 2021. godine. Do tada imamo vremena obećati razne promjene i gledati kako sve ostaje isto. Jer mi ne znamo drukčije, ne znamo što bi s košarkom. Uostalom, dovoljno je reći kako smo najvažniju utakmicu, gostovanje u Poljskoj, izgubili s 4 NBA igrača. Nakon toga smo najavljivali apsolutnu mobilizaciju, ali ona je potpuno izostala. A izbornik vjerojatno ne osjeća odgovornost.

Piše: Emir Fulurija

(Foto: FIBA)