Tuga u Denkendorfu - mjestu u kojem je prije 31 godinu prestalo kucati srce - Najvećeg!

Kada mu se obljetnica redovito spominje čak i kada nije niti neka okrugla brojka, znaš da je bio velik! A samo najveće među nama zovemo imenom... Dražen! Dovoljno je samo to pa da krenu uspomene, nostalgija i tuga.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Dok smo se vozili prema Berlinu, znali smo da je tu negdje taj nesretni komad puta. Kad krenete od Münchena prema Nürnbergu, pa malo iza Ingolstadta. Mjesto se zove Denkendorf. Uobičajeno selo u Bavarskoj u kojem je prije 31 godinu prestalo kucati srce Najvećeg. Bilo je vjerojatno i boljih i kompletnijih košarkaša kroz sve ove godine, ali niti jedan nije bio pokret, kako je Dražena nazvao kolega Ničota u emotivnoj objavi na društvenim mrežama.

Kažu da je većina Amera znala dozvati iz sjećanja trenutak u kojem su čuli da je ubijen Kennedy. Ne znamo, ali smo sigurni kako većina Hrvata zna gdje je bila i što je radila kada je ta prokleta vijest stigla iz tog nesretno Denkendorfa.

Mene je osobno zatekla u autobusu na liniji 202 Kozjak - Petrova. Išao sam u školu. Sedmi ili osmi razred, tko će ga više pamtiti. No, zato pamtim svaku od tri riječ koju su dva sredovječna gospodina razmijenila u autobusu, na sjedalu ispred mene...

“Dražen je otišao...”.

Otišao je čovjek koji je promijenio košarku. Koji je upisao Šibenku i Cibonu na europsku mapu. Koji je jedini vjerovao da možemo protiv Amerikanaca u tom čuvenom finalu u Barceloni 1992. Otišao je košarkaš koji je na silan talent, gotovo divljačkom upornošću nadogradio trud i postao Najveći.

U tom Denkendorfu ima malo spomen obilježje. Stotinjak metara od tog mjesta gdje je prestalo kucati srce Najvećeg. Križ s fotografijom nasmijanog Dražena. Na križu je šal i zastavica Dinama, kluba čiji je bio član! Pored je košarkaška lopta i kamen iz Šibenika, Draženova rodnog grada s utvrde Sv. Mihovila. I tri svijeće...

Trideset i jednu godinu kasnije njegova Šibenka još uvijek je na Baldekinu. Ne ide im baš najbolje... Ne ide niti Ciboni. Svako malo je tjeraju iz doma koji nosi njegovo ime i od dvostrukog prvaka Europe ostala je tek uspomena na Draženove dane.

Niti reprezentacija nam nije nešto. Stalno nešto čekamo, nikako da dođe. I tako već godinama. Kreću pripreme, hvata se posljednji vlak za Olimpijske igre, ali igrači su umorni, kažu, od sezone i ne znaju hoće li doći na okupljanje. Čudna vremena, čudni običaji! Život leti Kapetane...