Rozić: Kažu za napete završnice da ih je lakše igrati, nego gledati, ovakve nije...

„Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo drugi put u karijeri. Najprije ona trica Kecmana protiv Partizana, a sad ovo,“ započeo je za Germanijak Cibonin kapetan Marin Rozić.

Cibonin trener Ivan Velić dao je igračima slobodan dan nakon utakmice, to je inače uobičajena praksa, ali nakon ovakvog poraza bio je baš nužan:

„Tako je valjda trebalo biti. Sve je to za ljude, valjda će se negdje vratiti,“ priča čovjek sa specifičnim iskustvom.

„Nije lako tako izgubiti jedanput, a kamoli drugi put, vrtite film i pomislite što smo napravili krivo. Okej, promašili smo ta slobodna bacanja, ali imali smo loptu u našem posjedu, vodili smo i uspijemo izgubiti,“ priča Rozić pa se prisjeća svoje prve „traume“.

„Utakmicu s Partizanom sam bio ozlijeđen, nisam igrao, ali sam bio već tad član momčadi, sjedio sam iza klupe i imao najbolji pogled u dvorani na taj Kecmanov šut,“ smije se Roza.

Ta dva šokantna poraza proživjeo je kao igrač, a kao navijač svjedočio je kako Doron Jamchi para mrežicu šutom sa svoje polovice igrališta sredinom devedesetih.

„Sjećam se i toga, kako ne, kažu ljudi da je te šokantne utakmice lakše igrati, nego ih gledati, ali vjerujte čovjeku koji ima iskustvo i s jedne i s druge strane medalje, lakše je gledati kao navijač ovakve poraze, nego ih proživljavati s momčadi," podvukao je

Sezone 1995./1996. Cibona je bila relativno ugledan, stabilan euroligaš. Sezonu prije osvojila je treće mjesto u grupi iza Limogesa, Olympiakosa, te ispred moćnog Bucklera, Barcelone i Juventuta. Preko Reala sa Joeom Arlauckasom i Arvydasom Sabonisom do Final Foura se ipak nije moglo, uostalom Real je na posljetku postao prvakom Europe.

Sezonu kasnije Cibona je ipak vidjela popriličan pad izvedbi. Neki od, slobodno možemo reći legendi hrvatske košarke u samostalno vrijeme nosili su tada plavi dres: Slaven Rimac, današnji izbornik Veljko Mršić, njegov pomoćnik, tada golobradi Damir Mulaomerović, korisni rutiner Davor Marcelić, obrambeni specijalist Vladan Alanović, šibenski virtuoz Ivica Žurić, miljenik zagrebačke publike Dževdo Alihodžić…

U odnosu na prošlu sezonu klub je napustio trener Aco Petrović koji je otišao u Sevillu, a klub preuzeo Jasmin Repeša. Roster je ostao bez prvog značajnog Amerikanca u svojoj povijesti, Gerroda Abrama, na kaljenju u Doni su bili Gordan Giriček i Dubravko Zemljić, a Repeša je veće ovlasti na terenu dao Rimcu, s kojim je uostalom nekoliko godina kasnije u tandemu ispisao povijest turskog Tofasa. 

Tog 14. prosinca 1995. na 21 sekundu prije kraja legendardni Oded Kattash kod rezultata 73:74, odnosno vodstva od jednog poena za Cibonu, u Maccabijevom bonusu radi taktički prekršaj na Mulaomeroviću. Tuzlak promašuje prvo, pogađa drugo, i rezultat je sad 73:75.

Kattash sam uzima loptu, odrađuje simultanku u akciji i poluhorogom preko Marcelića i Davora Pejčinovića postavlja 75:75. Ostalo je tek nešto manje od šest sekundi. Lopta je došla do Mule, on je izveo coast-to-coast, no njegovo polaganje nije pronašlo dno mrežice. Lopta se odbila do Dorona Jamchija koji je uzeo zalet sa svoje crte za slobodna bacanja, uputio dugu parabolu prema Ciboninom košu te pogodio ''suzu'' za konačnih 78:75.

„Provodio sam sate i sate trenirajući šut na vanjskom igralištu, a nije mi bio problem ni ako pada kiša ili nema svjetla. No, došlo je vrijeme kada je to već postalo dosadno pa smo počeli šutirati iz raznih pozicija i udaljenosti, tako da je koš na utakmici s Cibonom, koji se može nazvati i sretnim, ipak rezultat i nekog vježbanja. Jer za takav šut morate imati jaka ramena i ruke, ali i procijeniti daljinu i pogoditi smjer,“ rekao je Jamchi prošle godine u intervjuu za VL.

Maccabi je imao prilično zvučnu momčad sa spomenutim Jamchijem, bivšim NBA superstarom i četverostrukim All-Star igračem Tomom Chambersom, Kattashem, prvakom svijeta s Jugoslavijom iz Argentine Radislavom Ćurčićem… No ipak je završio euroligašku avanturu te sezone u grupnoj fazi s istim omjerom kao i Cibona u donjoj polovici ljestvice.

Godine su prošle, stigla je sezona 2009./2010. Relativno uspješna za Cibose, pogotovo gledano iz današnje perspektive. Nositelji igre bili su Jamont Gordon (Amerikanac koji si je ovom sezonom priskrbio lukrativni ugovor u CSKA), Marko Tomas, u kojem je još itekako bilo ''vatre'' u to vrijeme, mladi Bojan Bogdanović koji je tada još bio u debelom razvoju i nije bio niti blizu onoga što će tek postati, pouzdani Lukša Andrić, brat Bene Udriha, manje poznatiji Samo… Trener je bio tada novak među istima, Velimir Perasović, koji je tom sezonom davao naznake velike trenerske karijere, te iz te Cibone izvlačio maksimum.

Na proljeće su Vukovi osvojili naslov prvaka Hrvatske u jednoj od najboljih finalnih serija domaćeg prvenstva, nabijenoj tenzijama (a padali su i šamari među igračima), u kojoj su stigli deficit od 0:2 u seriji protiv zahuktalog Zadra prije odlaska u dupke puni Višnjik na kojem je također tek nedavno prije prerezana vrpca. Perasović je poveo Zagrepčane do pobjede, i do konačnog naslova ukupnim rezultatom 3:2 u seriji.

Došao je taj 25. travanj i finale NLB lige. Cibona je nadjačala u polufinalu Olimpiju. S druge strane našala se, možemo slobodno reći, jedna od povijesnih generacija Partizana. Beograđani su, naime, te sezone osigurali Final Four Eurolige u Parizu, što je za ovdašnje košarkaške klubove u tom vremenu nevjerojatan uspjeh kojem su se rijetki nadali.

Utakmica je bila nevjerojatno nervozna, tvrda, prava šampionska, a prvo poluvrijeme završava izjednačeno. U trećoj četvrtini je došlo do incidenta na tribinama, te su organi reda morali reagirati kako bi se utakmica nakon pet minuta neometano nastavila. Do kraja se igra koš za koš bez prevelikih odvajanja, a krajem zadnje četvrtine su Gordonova ukradena lopta, iznuđeni prekršaj i pogođena oba slobodna bacanja osigurali izjednačenje 56:56. Tomas je čak imao šut za pobjedu, no nije pogodio.

U produžetku je Andrić, tradicionalno poznat po problemima sa prekršajima, morao napustiti igru, a Cibona je imala velikih problema sa skokom. Kod rezultata 68:71 Gordon promašuje šut s poludistance, Lawrence Roberts uzima skok te odmah biva fauliran. Pogađa samo jedno bacanje za 68:72. Marko Tomas odmah uzima loptu i zabija tešku tricu na nešto manje od devet sekundi do kraja za 71:72.

Duško Vujošević zove timeout, Cibona dobro pokriva najopasnije šutere gostiju, te lopta biva dodana u ruke Robertsu, na kojem Bogdanović radi instantan prekršaj. Amerikanac ponovno ide na crtu za slobodna bacanja. Za Cibonu, Perasovića, Marka Šapita i Acu Petroviću u komentatorskoj kabini, preko 16 tisuća i tko zna još koliko navijača pred ekranima – ono što je neposredno uslijedilo je bio najbolji mogući scenarij.

Partizanov krilni centar promašuje oba bacanja, skok uzima Gordon, daje ju do Tomasa, on nalazi na u samom kutu Bojana Bogdanovića koji pogađa tricu sa 0.6 sekundi do kraja. Ono što je uslijedilo u dvorani nije se mjerilo decibelima već stupnjevima po Richteru, no na kratko ćemo se podsjetiti reakcija Šapita u HRT-ovom prijenosu:

„BOGDANOVIIIIĆ!! Nije još gotovo!“

Dok je ona Edina Avdića na Arenasportu bila:

„BOGDANOVIĆ ZA TITULU!!“

Tko je od njih dvojice na koncu bio u pravu, vjerujemo da nema potrebe podsjećati. Poslovično prizemljeni, euforiji nesklon (kad za to nije vrijeme) Šapit upozoravao je da se igrači koji su u terenu moraju maknuti van.

Djelić sekunde poslije cijelu je dvoranu obuzela nevjerica slike igrača u crnim dresovima s rukama u zraku. Na semaforu je pisalo 74:75 u trenutku koji je postao korica knjige o inače nesiromašnoj karijeri Dušana Kecmana, no ne vjerujemo da mu je krivo.

„Sa svima smo imali pozitivan skor, osim s njima. Izgubili smo obje. Imali su dobru ekipu, i dva dominantna igrača u Tomasu i Gordonu“, prisjetio se Kecman u nedavnom intervjuu za Mozzarsport. „Sjećam se da smo Jan i ja pokušali kao udvojiti Gordona koji je uhvatio loptu, on je dodao do Tomasa, ovaj Bogdanoviću, Bogdanović šutira onako visoko se pružio i odjedanput - nevjerica u sekundi. Ti dobivenu utakmicu tako, sad, izgubiš...“, priča Srbin pa nastavlja o onom trenutku: „Kako je prebacio ovaj mene i Veselog, mi sada trčimo u obranu. Kako je Bogdanović šutnuo, ja sam bio tu negdje između centra i linije za tri poena. Kreće već euforija, ludnica. Vidiš klupa naša, Dule oblači sako, sprema se. Igrači svi glava dolje. Vidiš govor tijela, gotovo, to je kraj“.

Ali sirena, nažalost, još nije bila označila kraj...

„U trenutku ja pogledam na sat gore, ostalo 0,6 sekundi do kraja utakmice. Sudac pokazuje da se treba izvesti lopta, vidim one ljude iz Cibone koji su utrčali na teren, doslovno slave na parketu. Oni kao, ajde, ostalo je vremena, vraćaju se nešto i onda kreće to. Vidim Rašić stoji iza aut-linije da izvede loptu, sudac drži loptu onako misleći kao ´gotovo je, ajde samo izvedi i da bude kraj utakmice´. Ja u tom nekom trenutku vidim svoju šansu za šutnuti na koš, tražim loptu i ništa. Sreća pa me je vidio i dodao mi loptu. Odmah po prijemu šutiram i eto… pogađam“, zaključio je nonšalantno Dušan Kecman.

(Foto: Reuters)