Srebrni juniori osvojili svijet - što od njih možemo očekivati u budućnosti?

Iako će Luka Božić vjerojatno dugo pamtiti promašeno slobodno bacanje kojom je mogao donijeti zlato, a neki će košarkaški zaljubljenici reći kako 'Hrvatskoj uvijek nedostaje ta jedna lopta', istina je potpuno drukčija. Ono što su napravili mladi košarkaši zaslužuje naklon do poda i istinsko uvažavanje. Bez trojice ponajboljih igrača u sastavu doći do lopte kojom SAD-u možeš uzeti programirano zlato, a uz to pokazati nevjerojatnu zrelost u igri, to se ne događa često. Barem se do sada nije često događalo hrvatskim košarkaškim selekcijama.

Pisati o tome što se događalo na Kreti od 'slučaja Bender' preko ozljede Žižića, pa i Vraneša, gotovo nema smisla. Sve se moglo vidjeti u tri posljednje utakmice koje je Hrvatska odigrala. Protiv jako dobre Kanade smo odigrali 'veteranski', koristili svaku priliku da kaznimo protivnike te došli do polufinala u kojem su nas čekali stari znanci. Turska je Hrvatsku pobijedila prošle godine na EP-u, a naši su reprezentativci zapamtili navlačenje sudaca za tadašnje domaćine i batine koje smo dobili pa su se osvetili na impresivan način. Turci su na SP došli u identičnom sastavu kao i kada su osvojili europsko zlato, a nisu imali nikakve šanse protiv naših košarkaša. 'Plus 36' je bila potvrda da smo ipak bolja reprezentacija od njih i kao nagrada je došlo finale protiv SAD-a.

A sinoć smo bili blizu, jako blizu. I nije to samo zbog činjenice da su Amerikanci pobijedili tek u produžetku, nego je ova njihova reprezentacija talentom ispod hrvatske selekcije. Amerikanci su tijekom cijelog turnira pokazali da im je najveći forte iznimna fizička snaga te dobra rotacija zbog koje mogu 40 minuta igrati agresivno. No, kada ih se uspije usporiti, probiti im neke zamisli, onda na vidjelo izlazi činjenica kako se ipak radi o selekciji iz koje je malo tko zaintrigirao NBA skaute.

Naši su igrači, s druge strane, pokazali za što su spremni, pokazali da nam talenti posljednjih godina 'rastu na grani'. A sve to uz činjenicu da smo nominalno igrali samo sa šest-sedam igrača, a praktično s četiri. Iako njih četvorica imaju potpuno različite 'plafone' u karijeri, svih trebamo čuvati kao kap vode na dlanu. A neke nismo baš tretirali na takav način.

Recimo, Marko Arapović. Kapetan koji je napravio prilično nepotreban peti faul 6 i pol minuta prije kraja finala, bio je najveći navijač s klupe, ali je i digao momčad kada je utakmica završila. Održao je govor svojim suigračima, dao im do znanja da je ovo nevjerojatan uspjeh i poveo ih da se zahvale navijačima koji su u finalu odabrali Hrvatsku umjesto SAD-a. Kapetan je odigrao kapetanski cijelo prvenstvo. Postizao je 15,1 koševa u prosjeku, što ga stavlja na 8. mjesto najboljih strijelaca. Po skokovima je treći, imao ih je 10,3 po utakmici, a među top 10 je i u asistencijama s 3,9 po utakmici. Taj isti Arapović je praktično imao sezonu za zaborav. Jasmin Repeša mu u Cedeviti nije uspio pronaći nikakvu rolu u kojoj bi Franjin sin pokazao kako ima nevjerojatni košarkaški IQ. No, očigledno da je njegove vještine prepoznao Velimir Perasović pa će Arapović umjesto na U20 Europsko prvenstvo na seniorske pripreme, a ne bi nas čudilo ni da se uspije izboriti za mjesto na Eurobasketu.

Koji je njegov domet? Arapović ima problem nedefinirane uloge u seniorskoj košarci. Doduše, tek mu je 18 godina pa još nije kasno da se profilira, a to i očekujemo da se dogodi, ali smo sigurni da bi Arapović već sljedeće godine trebao imati važn(ij)u ulogu u Cedeviti. Bio bi veliki neuspjeh njegovih sadašnjih i budućih trenera da on ne postane važan euroligaški igrač, a tko zna – možda mu se otvori i prilika u NBA-u.

A u najjačoj ligi svijeta bi se morao okušati Ivica Zubac. Treći strijelac prvenstva (17,6 koševa po utakmici) i sedmi skakač (7,9 skokova) je pokazao da je rasni centar. S nevjerojatnim postotkom ubačaja (72,4% na turniru) je plijenio pozornost skauta, pokazao je da mu u ovoj konkurenciji nitko ne može ništa kada primi loptu leđima prema košu. Dobro Zubac igra akcije i s visokog posta, a može pogoditi i šut s poludistance, pogotovo uz aut liniju. Kako je turnir odmicao tako je postao sve bolji u branjenju svojeg reketa (3 banane Amerikancima), a može preuzimati i niže igrače u pick'n'roll akcijama. S 214 centimetara i 18 godina svakako je zanimljiv svim skautima, a u NBA ligi smo vidjeli svakakve centre koji su dobivali priliku. Rekli bismo 'drva'. Zubac to svakako nije i svakako bi se mogao okušati u najjačoj ligi na svijetu. Prošla sezona u Ciboni, gdje je dobio svoju priliku, svakako mu je pomogla, a očekujemo da će mu Slaven Rimac u sljedećoj sezoni dati još veću minutažu. Bio bi grijeh da ne bude tako.

Nik Slavica je još jedan Cibonaš koji je profitirao od lanjske sezone. Ona banana Tatumu će se još dugo vrtjeti na različitim košarkaškim stranicama, a Slavica je odigrao najbolje kada je bilo najpotrebnije – u finalu. Prvenstvo je završio s 13,7 koševa, 5,6 skokova i 4,1 asistencije u prosjeku što su sjajne brojke za igrača koji bi se trebao profilirati kao nisko krilo. Slavica ima sjajne atletske predispozicije, jučer je u nekoliko navrata doslovno pretrčao Amerikance, ne boji se nikoga što pokazuje u suludim ulazima na koš (protiv Kanade je imao jedan pokušaj zakucavanja koji je bio atraktivan kao i jučerašnja blokada, ali je lopta ostala na obruču). Slavica solidno kontrolira loptu, što je Nazoru bilo jako važno jer smo objektivno na poziciji playmakera najslabiji, a igra i dobru obranu. Ono u čemu je podbacio na ovom turniru je šut za tricu. Samo 26,9% je malo za igrača koji bi se trebao profilirati kao moderna 'trojka'. On je u sezoni imao dosta uspona i padova, a sljedeće dvije bi morale biti ključne, one kojom će se potvrditi kao igrač za Cibonu. Njegov jučerašnji nastup su svakako zabilježili skauti. Ako uspije postati konstantan u vanjskom šutu, onda bi mogao imati veliku karijeru, a i bez toga je riječ o igraču koji bi trebao biti dominantan u regionalnoj ligi, odnosno pokazati se i na euroligaškoj sceni.

Kakva bi bila priča da je Luka Božić zabio ono drugo bacanje. Momak je u sezoni 2013./14. igrao u A2 ligi, tamo zabijao gotovo 40 u prosjeku, a jučer je imao priliku Hrvatskoj donijeti povijesno zlato. No, nije uspio i ne treba ga kriviti za to. Odigrao je odlično prvenstvu, završio ga s prosjekom od 13,6 koševa, 6,9 skokova i 2,6 asistencije. I Božić je, kao i Slavica, pomagao playmakerima u organizaciji napada. Iako je pogađao trice s 35,7%, možda je mogao pucati i koju više, u zadnje dvije utakmice pogodio je tek jednu od 9 pokušaja. Taj njegov čudni, pomalo iskrivljeni šut sigurno nije po volji košarkaškim čistuncima, ali važno je da ulazi. Ima Božić i odličan ulaz, sigurno napada obruč, a zna igrati i obranu. U Zagrebu bi se sljedeće sezone morao nametnuti kao glavni igrač, a nismo sigurni koliki mi je plafon u karijeri. Voljeli bi da griješimo, ali mislimo da je njegov doseg ABA liga, odnosno da bude stabilan član petorke nekog od naših vodećih klubova.

Ostali? Goran Filipović (5,3 koša, 2,4 skoka, 3 asistencije) i Borna Kapusta (3,4 koša, 1,9 skoka i 4,9 asistencije) su hrabro odigrali turnir, ali još jednom pokazali da imamo veliki problem na poziciji playmakera. Obojica su neustrašivi, dobro su odolijevali svim pritiscima protivnika jer su sve reprezentacije napadale upravo poziciju playmakera, ali niti jedan od njih ne obećava neku sjajnu karijeru. Problem obojice je i visina – Filipović je narastao do 181 centimetra, a Kapusta dva centimetra više. Nedovoljno ni za ozbiljniju rolu u ABA ligi.

S ovom šestoricom je Nazor praktično zatvorio rotaciju nakon ozljede Ante Žižića. Ivan Karačić iz Širokog je dobio nešto minuta (4,3 koša i 1,3 skok), ali nije pokazao previše, a ozlijeđen je bio i Zadrov Ivan Vraneš (3 koša, 2,2 skoka) koji je bio na dispoziciji Nazoru, ali ga on nakon uvodne dvije utakmice nije previše koristio. Roko Badžim (3,2 koša, 1,2 skoka, 1 asistencija) i Ivan Majcunić (3,7 koša, 0,8 skoka, 0,7 asistencija) završne utakmice praktično nisu ni igrali.

Nikako ne treba zaboraviti istaknuti veliku ulogu Ante Nazora. Odlično je Nazor vodio ovu momčad i lani u Turskoj i sada u Grčkoj. Prepoznao je što može izvući od kojih košarkaša, znao dobro sakriti naše slabosti te napasti protivnike najboljim oružjem. Mijenjao je obranu kada je trebao, u svim utakmicama, osim one sa SAD-om u skupini, nametnuo ritam koji nam odgovara i tako potvrdio da se radi o jednom od najboljih trenera mlađe generacije. Dobio je priliku u Zadru i sada očekujemo da ovaj reprezentativni potencijal potvrdi i u klupskoj košarci.

Obećava li ova generacija bolju budućnost hrvatske košarke? Svakako, samo ne treba ovim momcima staviti preveliki uteg i sve treba gledati kroz širi kontekst, s distance. Imamo već Šarića i Hezonju, Bendera nikako ne smijemo izgubiti, a uz Žižića (13 koševa i 7 skokova u tri utakmice koje je igrao), koji je imao odličnu sezonu u Ciboni, u budućnosti bi trebali moći računati na Zubca, Arapovića i Slavicu te eventualno Božića. Tu je i Mazalin, koji također nije previše napredovao pod Repešom, a dolaze i mlađe snage u kategorijama čija nas natjecanja tek očekuju ovog ljeta.

Hrvatska košarka ima budućnost, to je sigurno. Talenti su tu, lošim potezima saveza usprkos. Nadamo se samo da će nam se prestati događati 'slučajevi Bender' i da će ovi mladići dobiti sve što je potrebno da bi nam u budućnosti donosili radost i u seniorskoj košarci. Došlo je vrijeme da Hrvatska bude u borbi za medalje na svim natjecanjima. Seniorskim i onim u mlađim kategorijama.

(Foto: Fiba.com)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!