P. ZobecRickey McGill: „Ovog ljeta mi je ubijen prijatelj, trebalo mi je vremena da dođem sebi. Moja košarka? Podsjeća na Johna Walla“
Vrijeme Čitanja: 5min | sri. 23.09.26. | 09:05
Cibonin američki razigravač o svojim počecima, dolasku u Zagreb, ali i velikoj ovoljetnoj traumi
Grčka, Engleska, Estonija, Mađarska, Novi Zeland, Poljska, Slovačka i sada – Hrvatska. Živopisni je to CV Rickeya McGilla, američkog playmakera koji je ovog ljeta sletio pod Toranj. Od 29-godišnjeg razigravača u Ciboni imaju prilično velika očekivanja, posebice kada se zna s kakvim pedigreom je Amerikanac stigao u Zagreb. Radi se o MVP-u slovačkog prvenstva – koje je protekle sezone osvojio s Patriotica iz Levica, a koji je zabijao 23,1 poen i dijelio 5,9 asista. Nije to jedina MVP titula u njegovom trofejnom kabinetu, McGill je prije toga bio i najkorisniji igrač ENBL-a.
Ukratko, poeni su kruh i putar ovog Amerikanca, od čega bi se u sezoni pred nama trebala 'najesti' i Cibona o kojoj je McGill, kaže nam u razgovoru, čuo samo dobre stvari.
„Znam da je ovo dobar klub, da je Cibona bila prvak prošle sezone i to je ono što sam želio - momčad s pobjedničkim mentalitetom. Igrat ćemo u Europi, u Ligu prvaka u kojoj sam nastupao i prošle godine s Levicama, a tu me čekaju ukupno tri natjecanja, radujem se i igranju ABA lige, dok mi je jedini cilj donijeti Ciboni što više pobjeda".
Postoji opravdana skepsa spram odluke čelništva kluba da Cibona u novoj sezoni igra u tri natjecanja, domaćem prvenstvu, ABA ligi i Ligi prvaka. Bit će to potpuno novo iskustvo i za McGilla.
„To ne mijenja stvari, ja ću u svakoj utakmici pokušati igrati svoju igru“.
A kakva je to igra?
„Želim raditi sve: kreirati za suigrače, zabijati i igrati obranu. Ukratko, želim biti ono što jesam, playmaker koji sposoban poentirati, ali i obraniti se“.
Kako gledate na ovu momčad Cibone?
„Definitivno vidim potencijal da igramo košarku u visokom ritmu, imamo igrače koji dobro trče i vjerujem da će to ići na bolje kako se budemo upoznavali na terenu, shvaćali navike igrača između sebe“.
McGill je jedan od američkih igrača koji su krenuli u Europu 'trbuhom za kruhom'.
„Ulazim u svoju osmu europsku sezonu, osjećam da starim, ali još uvijek sam mlad, 29 mi je godina. Za mene je blagoslov putovati svijetom, upoznati različite zemlje, kulture, zahvalan sam košarci na tome. Počeo sam igrati s pet, godina, ali košarka mi nije bila prvi sport, bio je to američki nogomet, tek kasnije sam počeo ozbiljnije trenirati košarku. Ali što se tiče početaka, otac mi je dao loptu i od toga je krenulo. Dolazim iz okruženja u kojem nema puno ljudi koji su uspjeli, otišli daleko kao što sam ja. Zato mi je važno pokazati mladima kod kuće da se može postati profesionalac i iz Spring Valleyja. To je u predgrađu New Yorka, gradić od tridesetak tisuća ljudi“.
Dakle, imali ste više razloga za slavlje prošle sezone, s obzirom na to da su Knicksi konačno osvojili NBA naslov.ž
„Hah da, navijač sam Knicksa. Moram reći da sam predvidio osvajanje naslova, bio je to blagoslov, čekalo se više od 50 godina. I nisu Knicksi sad vratili nadu, New York je uvijek imao nadu, naslov nam je donio dodatno samopouzdanje“.
Je li vam bilo nezgodno priviknuti se na život i košarku u Europi?
„Prva dva mjeseca u Ateni, gdje sam igrao za Panionios, bili su mi jako teški. Izašao sam s koledža, došao sam i morao se prilagoditi. Sjećam se da sam svaki dan zvao mamu i govorio joj: 'Ne znam je li ovo za mene'. Ali bilo je to korisno iskustvo, naučio sam se boriti. Život je bio puno teži od košarke, prvo radi jezika, svi su govorili samo grčki. Onda su drukčije hrana, kultura... Počeo sam šetati okolo, istraživati, isprobavati nove stvari, vidjeti što mi se sviđa, a što ne. I tako je krenulo. Upoznao sam neke prijatelje s kojima sam u kontaktu do danas i nakon toga je košarka postala lagana“.
Koja država je ostavila najveći dojam na vas?
„Ta godina u Mađarskoj (Sopron, nap.a.). Igrali smo dobro i onda sam se ozlijedio, otišli su mi ligamenti koljena, prvi put u karijeri sam zaradio ozbiljniju ozljedu. To me očvrsnulo, naučilo upornosti, mentalno sam postao jači. Ako ćemo o tome gdje sam najviše uživao, bilo je to u Ateni. Sjajan grad, razdoblje u Grčkoj mi je bilo najbolje. Imaju sjajnu hranu, plaže, otoke. I danas mi je bilo gdje najdraže jesti grčku salatu, to uvijek rado pojedem“.
Što se dogodilo u kolovozu, zašto je McGill kasnio na pripreme za novu sezonu?
„Potpisao sam u srpnju, ali nakon toga mi je u pucnjavi ubijen prijatelj iz djetinjstva i trebalo mi je vremena da to prebolim. Nisam htio dolaziti dok mi glava nije bila čista. Sad sam u redu, već neko vrijeme sam u redu, ali prošao sam kroz teške trenutke“.
Je li vaš stil košarke sličan nekom košarkašu, s kime biste se usporedili?
„Svi oduvijek naglašavaju moju brzinu. Što se tiče usporedbe, ne bih volio reći Derrick Rose jer je on puno eksplozivniji od mene, mislim da je John Wall igrač čijem sam stilu najbliže. Puno brzine, fizikalnost, prodor do koša, šut, sve su to stvari koje nas povezuju. No, puno više gledam europsku košarku od NBA lige, najviše volim gledati igrače kao što su Mike James i Kevin Punter. Draže mi je to zbog navijača, čvršćeg stila. Posljednjih godina sam pogledao jako puno euroligaških utakmica“.
A tko su najbolji igrači protiv kojih ste igrali?
„ Umirovljeni su igrači, to su Tyrese Rice i Keith Langford, koji su me dočekali u Grčkoj. Po njima dvojici sam vidio koliko moram napredovati da bih uspio u Europi na najvišoj razini“.
Za kraj, kako ste se snašli u Zagrebu, sviđa li vam se ovdje?
„Od prvog dana mi je super, grad je odličan, a jedva čekam da krenemo s gostovanjima, da upoznam nove gradove i dvorane. Prije potpisa ugovora jedini informator mi je bio Kamaka Hepa, koji je ovdje igrao i prošle sezone“.