Otišao je tiho i ušao u legendu (VIDEO)

Došao je tiho i ušao u legendu. Niti jednom drugom košarkašu ne bi bolje pristajala ova rečenica koja je pratila dogodovštine Doca Holidaya po Divljem Zapadu s jednom jedinom razlikom – Tim Duncan nije samo došao tiho. On je tiho u najjačoj košarkaškoj ligi proveo svih ovih 19 godina, a isto tako tiho iz nje i izašao. Bez presica, bez oproštajnih turneja, bez ičega. Tek par šturih rečenica koje su objavili Spursi na svojoj internetskoj stranici. I to je to. Košarka je ostala bez jednog od najvećih koji su igrali ovu igru.

Teško je pobrojati sve ono što je Duncan u karijeri osvojio, odnosno ostvario. Jučer smo pokušali uhvatiti barem djelić toga, ali ionako je tu važna samo jedna brojka – onih 5 naslova koje je ovaj, sada već 40-godišnjak osvojio sa Spursima, uvijek s istim trenerom na klupi – Greggom Popovichem.

A taj dvojac je obilježio posljednja dva desetljeća svjetske košarke. Zajedno su od Spursa stvorili ne klub već instituciju koja je postavila standarde koje mnogi pokušavaju 'kopirati', ako nikako drukčije onda uzimanjem 'dijelova' San Antonija i građenja svoje franšize oko njih. Popovich je, uz neizostavnog R.C. Buforda stvorio sistem koji maestralno funkcionira, koji maksimalizira sve resurse koje jedan košarkaški klub može imati – od drafta igrača, preko razvoja igrača do sustava igre. S druge strane Tim Duncan je svojim igrama, ali i ponašanjem sve to prenio na parket. Jer bez toga ništa od onoga što je uprava gradila ne bi bila moguća. A Duncan je bio idealan za sve ono što je Popovich zamislio.

Tim Duncan je oduvijek bio prava antizvijezda. U ligu je došao kada je lagano završavala era Michaela Jordana, ispratio je odlazak u mirovinu svih velikana koji su igrali početkom devedesetih, preživio onu 'gangstersku' NBA fazu kada su glavne zvijezde bili prilično sumnjivi likovi, ali i ovu novu, viralnu u kojoj su društvene mreže postale najvažnije oruđe košarkaša nakon lopte, a ponekad i prije nje. U svemu tome je on ostao isti. Kao da ga se ništa nije ticalo, s onim svojim mirnim izrazom lica i samo jedinom stvari na pameti – košarkom. I pobjedama.

Ne može se pobjeći od činjenice da je Duncan imao sreću pa je došao u Spurse pa nije morao nositi teret stvaranja pobjedničke momčadi. David Robinson je sezonu uoči njegovog dolaska uglavnom proveo na klupi, ozlijeđen pa je San Antonio došao do prvog picka na draftu 1997. Dvojbe nije bilo – David Stern je na otvaranju draft večeri pročitao njegovo ime i počelo je građenje kluba koji je obilježio sljedeća dva desetljeća.

'Twin Towersima' su se kasnije priključili Manu Ginobili pa Tony Parker i to su igrači s kojima je Duncan proveo većinu svoje karijere. Osim što su se odlično igrački uklapali, dobro su i 'mentalno' funkcionirali. Manu i Tony su se uklopili u Timovo shvaćanje košarke i života oko nje – nije važno promoviranje sebe van parketa, već na njemu. Nema statusnih simbola, nema velikih riječi, tek igra.

A igru je Duncan doveo do savršenstva. One mlađe generacije, koje su ga gledale posljednjih godina, možda nisu ni svjesne kako je on igrao i zbog čega se smatra ponajboljom 'četvorkom' svih vremena. Da, 'četvorkom', a ne centrom jer je Duncan tek u svoje pozne godine, a igrao je, eto, do 40. rođendana, prešao na 'peticu' jer noge više nisu slušale, nisu mogle pratiti sve ova atletska visoka krila koja igraju u NBA ligi posljednjih godina.

Duncanova igra bi se mogla opisati njegovim nadimkom – 'The Big Fundamental'. On je jednostavno one osnovne košarkaške stvari doveo do savršenstva. Uostalom, njegov zaštitni znak nisu zakucavanja, blokade ili neki drugi spektakularni potezi. To je onaj šut 'od tablu', s 4-5 metara, malo sa strane. To je doveo do savršenstva, praktično nije mogao promašiti to kada bi mu protivnik ostavio barem malo prostora da taj šut uzme.

Nazivali su ga dosadnim, bez spektakla, bez emocija, a on je uvijek uzvraćao kako je tu radi pobjeda, a na radi spektakla te kako pokazivanje emocija zna biti kontraproduktivno u utakmici. Rijetko ga je netko mogao iznervirati, osim možda još jedne legende, suca Joeyja Crawforda koji ga je isključio zbog smijanja na klupi. Jedna od najlegendarnijih scena u NBA ligi, zasigurno, a oba aktera su se ovog ljeta umirovila.

No, s ili bez emocija, Duncan je bio ključni faktor Spursa koji su igrali najljepšu košarku. Kako je sam odbio biti superstar, onda ni momčad nije bila opterećena njegovim statusom te su igrali predivnu košarku, s puno dodavanja, kruženjem lopte, ali i igrača te sigurnom egzekucijom svake protivničke greške. Igrali su tako cijelo vrijeme, u tri različita desetljeća, a Duncan je uvijek bio taj na kojeg se Popovich mogao osloniti. I prvi kojeg će trener kritizirati, čak se i derati na njega ako treba. Malo bi koja zvijezda dopustila takvo ponašanje, zapravo ne bi niti jedna, ali Duncan je šutke slušao što se događa. Ako je bio kriv, kriv je i trener zna najbolje. To je bila njegova mantra jer je uvijek bio spreman dati sve kako bi pomogao klubu.

Dao je sve i što se ugovora tiče, barem posljednjih sezona. Kada je postalo jasno da Spursi ne mogu dovesti nova pojačanja, ni zadržati mlade igrače koji su postali zvijezde poput Kawhia Leonarda, Duncan je spremno prihvatio igranje za puno manje novca nego to zaslužuje kako bi momčad bila što bolja. Zahvaljujući tome su uspjeli doći do onog naslova prije dvije godine, zahvaljujući tome su uspjeli lani dovesti LaMarcusa Aldridgea te krenuli u još jedan pohod na naslov. Koji nije ostvaren možda baš zbog Duncana.

Jasno je bilo da Duncan u svojoj 40. godini nije više u stanju nositi momčad, ali je u ovom doigravanju bio jako slab, doslovno najslabija karika petorke Spursa, a u takvoj situaciji ga je Popovich u važnim trenucima znao ostaviti na klupi. Nije se on ljutio, ali je očigledno postao svjestan da je njegovo vrijeme prošlo. Tjednima se najavljivao njegov odlazak u mirovinu, a jučer je to i potvrđeno. Otišao je najveći igrač nakon Jordana, Bryantu i LeBronu usprkos. O drugima da ne govorimo. Navijači Spursa mu nikada neće moći dovoljno zahvaliti za sve što je napravio za njih i za klub, svi ostali su ga rado gledali i usudio bih se, reći, navijali za njega kada god je to bilo moguće. Nekako mislim da su jučer tužni bili svi košarkaški zaljubljenici. Osim možda navijača Sunsa, njima je Duncan često znao zagorčati život. Dovoljno se sjetiti ovoga:

Otišao je tiho i ušao u legendu. Teško je reći da nitko nikad nije igrao kao Duncan jer je, kao što rekosmo, bio 'dosadan', ali nitko nikad nije bio takav košarkaš. Sve je znao, sve je mogao, sve je osvojio, sve je napravio za klub, za suigrače, za trenera. Heroj, igrač i osoba koji bi trebao biti uzor mnogima. I jeste.

Zbogom Time, bilo je lijepo družiti se s tobom svih ovih godina. Košarka više neće biti ista. Nikako.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!