Najbolji potez Cedevite u posljednjih deset godina

Loš ulazak Cedevite u sezonu odnio je prve žrtve – očekivano su 'glavom platili' igrači pa će tako iz Zagreba uskoro otići Josh Magette i Elgin Cook, ali puno važnije je da su na Velesajmu odlučili 'pročistiti' i urede pa će tako s funkcije sportskog direktora otići Matej Mamić. Sinoć se spominjao i odlazak predsjednika Mladena Webera, ali danas su te glasine ipak utihnule. No, sam odlazak Mamića je nešto što svakako treba pozdraviti iako je to potez koji je povučen nekoliko godina prekasno.

> Cedevita ekspresno pronašla zamjenu za Mateja Mamića

Dolazak Mateja Mamića prije 10 godina u redove Cedevite dosta je značio za imidž kluba koji se te 2008. tek počeo pozicionirati u hrvatskoj košarci. Ne treba ni podsjećati kako su Cedeviti tada bila prilično zatvorena sva vrata u učmaloj košarkaškoj zbilji Lijepe naše kada je i sada, kada je klub postao višestruki nacionalni prvak, slična situacija. Dolazak Mamića pokazao je da Emil Tedeschi u klub nije investirao samo kako bi ga imao kao svoju igračku već da je odlučio stvoriti ozbiljan klub. Mamiću je to praktično bio prvi posao nakon što je naprasno prekinuo karijeru zbog teške ozljede kralježnice zadobivene u dresu berlinske Albe. Kako je Mamić prije toga bio na glasu kao jedan od miljenika navijača, tako je i njegov dolazak u Cedevitu bio veliki plus za klub.

Međutim, to je praktično bio i jedini plus kojeg je Mamić donio klubu. U prvim godinama njegove 'vladavine' njegov posao nije bio previše zahtjevan. Cedevita se do 2010. probijala prema vrhu hrvatske košarke, sljedeće godine po prvi put igrali u finalu domaćeg prvenstva, a od 2014. preuzeli dominaciju te trenutno imaju pet uzastopnih naslova prvaka Hrvatske. No, koliko god to lijepo izgledalo na papiru, toliko do tih naslova ipak nije bio problem doći s obzirom da su Cibona, Zadar i Split, nominalno glavni konkurenti Cedeviti, u teškoj krizi i ne mogu parirati klubu s Velesajma u niti jednom pogledu. Osim onom navijačkom, ali to je predmet neke druge priče.

Zbog toga se rad Mamića treba vrednovati rezultatima u ABA ligi i Europi, a tu rezultati nikako ne idu na ruku Cedeviti. Regionalnog naslova nema iako je klub financijski najstabilniji u ovoj konkurenciji. Cedevita je najbliža naslovu bila 2012., ali tada je u ligi igrao i Maccabi koji je ipak bio prejak. Favoriti su bili i 2014., ali tada je Cibona predvođena Darijem Šarićem napravila čudo. Nakon toga – dva finala u četiri godine u kojima nisu bili ni blizu naslovu. Malo za klub koji silno želi do prvenstva. U Europi slična situacija. Nakon trećeg mjesta kojeg je Cedevita osvojila 2011. u Eurokupu pod vodstvom Aleksandra Petrovića, slijedile su redom razočaravajuće sezone u kojima Cedevita nikako nije uspjela upisati pravu pobjedu protiv jačih momčadi, a uredno je gubila one protiv lošijih.

Još gore od rezultata je činjenica da Cedevita nije uspjela posložiti momčad, a broj promašenih igračkih i trenerskih investicija je teško i pobrojati. Tako smo na Velesajmu vidjeli i islužene trenere poput Božidara Maljkovića, neki su 'micani' nakon što su imali jako dobre sezone, a bilo je i ludih situacija da je klub pregovarao s jednim trenerom (Sito Alonso) dok je na klupi još uvijek bio prethodni (Jure Zdovc). Niti jedan trener nije uspio dobiti priliku na dugoročan rad, a koliko se ni oni nisu proslavili na klupi zagrebačke momčadi, toliko je za to kriv onaj koji ih je postavljao.

A tek igrači. Jasno je da je u europskoj košarci teško momčad slagati za nekoliko sezona, ali Mamić je u stvari imao idealnu poziciju – malo je klubova u regiji, pa i na cijelom kontinentu ovakvog ranga da su toliko financijski stabilni. Tako se moglo, uz pametno vođene pregovore, dovesti igrače kojima je stabilnost važnija od možda većih (obećanih, ne nužno i isplaćenih) primanja u nekim drugim sredinama. No, Mamić nikada nije ni pokušao napraviti nešto takvo.

Umjesto toga, u Cedeviti smo vidjeli cijeli ešalon isluženih igrača koji su na Velesajam došli uzeti posljednje pristojne novce (Matjaž Smodiš), preplaćivali su se hrvatski košarkaši (Roko Leni Ukić, Lukša Andrić, Luka Žorić), a što se stranaca tiče, tu je bio pravi kolodvor. Kada bi mi netko stavio nož pod grlo i rekao da ga neće potegnuti ako se sjetim barem 80% stranaca koji su igrali u klubu, vjerojatno bih mu rekao da me ne muči nego da potegne odmah. Promašaji klupske politike posebno su bili vidljivi prije dvije godine i ove. Sličan početak sezone dogodio se i 2016., a tada su nakon samo par utakmica iz momčadi izbačeni svi igrači koji su tog ljeta dovedeni u klub. Slično se prijeti dogoditi i sada s time da je ova, aktualna momčad imala veći potencijal od te. No, očigledno je to solidno izgledalo samo na papiru i očigledno je još jednom sve promašeno, a posebno što se tiče Sita Alonsa i njegovog (ne)snalaženja na klupi Cedevite.

Hoćete li još? Cedevita u cijeloj ovoj dugogodišnjoj priči nije uspjela izbaciti niti jednog svojeg igrača iako imaju uvjerljivo najbolje uvjete za treninge i time privlače sve najbolje igrače iz Hrvatske, pa i regije. Jedini igrači za koje Cedevita može dobiti plus su Jusuf Nurkić i Džanan Musa koji su došli iz Bosne i Hercegovine, ali i to se očigledno dogodilo slučajno, ne planski. Jer da je bilo plana, onda bi Cedevita privlačila najbolje mlade igrače iz cijele regije s izuzetkom Srbije jer tamo ipak vlada Miško Ražnatović. Ne bi se smjelo dogoditi ovako stabilnom klubu da mimo njega prođe neki veliki talent iz BiH, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Rumunjske ili Mađarske. Kažete da nema košarkaša u Mađarskoj? Jesmo li ono sigurni da ćemo Mađare dobiti u reprezentativnom okršaju koji nam se približava.

I nakon svega napisanog, a mogao bi se o neuspješnom Mamićevom radu napisati i doktorski rad, jasno je kako je ovaj njegov odlazak jedan od najboljih poteza kluba u zadnjih, usudili bi se reći, i deset godina. Samo je pitanje zbog čega se ovoliko čekalo.

Mamićev nasljednik bit će Veljko Mršić. Čeka se tek službena potvrda toga, ali sve je jasno. Hoće li Veljko biti bolji sportski direktor nego što je bio trener? Teško je to reći prije nego vidimo neke njegove prve poteze. Startnu poziciju ima – bio je uspješan trener, a o košarci uistinu zna sve. A ono što mu ide u korist je da teško može biti gori od svojeg prethodnika.

Piše: Emir Fulurija

POVRATAK NA NASLOVNICU

(Foto: Pixsell)