KOMENTAR: Sramotnih 0:218 je poraz svih onih koji se sportom bave, ali i većine koji o sportu pišu

Sigurno ste pročitali, ako ste posljednjih 24 sata na domaćim i regionalnim portalima pratili košarkaške vijesti, da se u Hrvatskoj dogodilo „čudo“, odnosno da je „ispisana povijest“. U Gospiću se 1. travnja održao regionalni turnir mlađih kadetkinja na kojem su košarkašice KK Flumen Sancti Viti s „nevjerojatnih“ 218:0 pobijedile svoje protivnice iz KK Kvarner.

Vrištali su naslovi, spominjao se Guinness, postali smo svjetski hit, upotrebljavali se izrazi „antiderbiji“ i slično, a ubrzo se počelo pisati o pozadini cijele priče. Pa smo saznali da je Kvarner navodno nastupio s dvije godine mlađim košarkašicama koje su tek počele trenirati, a navodno i nisu iz njihove škole košarke. Jedni su objašnjavali kako je sramotno da je Hrvatski košarkaški savez dopustio Kvarneru da nastupi na ovoj vrsti turnira jer navodno ne zadovoljavaju propise, drugi su spominjali kako HKS ima loše propise, a treći su u cijelu priču uvukli i osvetu jer seniorke Kvarnera navodno „rasturaju“ FS Viti sličnim rezultatima.

Vjerojatno ste primijetili kako u prethodnom odjeljku previše puta piše „navodno“, a to je zato što ništa od toga nije bitno u cijeloj ovoj priči pa me nije ni zanimalo da provjerim istinitost tvrdnji jedne i(li) druge strane u svim onim objavama na društvenim mrežama i drugim klupskim kanalima. Očekivao sam da se pojavi neki glas, netko tko bi ukazao da su svi u krivu – i jedan i drugi klub, pa i HKS, ali sam se prevario. Nitko nigdje, barem u onim medijima i klupskim izjava koje sam čitao, nije pogledao na najvažniju stvar u cijeloj priči – nedopustivo je da jedna ekipa drugu pobijedi s 218:0. Pogotovo ne u mlađim uzrastima.

Ima od toga nešto više od četiri mjeseca kada se nešto slično dogodilo u vaterpolu na seniorskom nivou. Mladost je Kupu Hrvatske s 45:0 pobijedila Marsoniju, a tada smo prenijeli sjajan tekst s portala Danče.hr koji je počinjao s ovim pasusom:

„Pohvalno je dati svoj maksimum, pobijediti protivnika što se više može. Ali kada igraš protiv sebi ravnoga. Kad recimo otac u naponu snage igra „petnaeske“ (vaterpolska igra, op.ur.) protiv sina koji je možda napunio 10 godina i pobjedi ga 15:0 uz 15 golova u nizu, šutirajući punom snagom, to je već na granici, a možda i preko, normalnoga. Tako i Mladost u ovoj utakmici protiv Marsonije. Igrati protiv djeteta od 13, dvojice od 14, pa niza 15 i 16-godišnjaka koji igraju u klubu koje te praktički tek osnovao i u začecima je ozbiljnijeg rada, na način da u 32 minute zabiješ 45 golova je liječenje kompleksa i nepoštivanje sporta i protivnika. Kad su tako dobri, pa čak nisu dozvolili ni počasni pogodak, što nisu zabili barem 60?!“

Ni tada, kao ni sada, većina medija nije pokušala ukazati da je ovakva pobjeda potpuno nesportska, ponižavajuća. I tada se pisalo o rekordima i sličnom, ali nikoga nije bilo briga što su možda neki klinci izgubili volju za igranjem vaterpola. Isto kao i ove djevojčice koje su, sudbina je tako valjda htjela, svojih 0:218 doživjele upravo na Prvi travnja. Nitko se nije mogao više našaliti na njihov račun od onih koji su odgovorni za ovakav rezultat.

I da se razumijemo, dok u vaterpolskom slučaju dio krivnje pada i na igrače koji su ipak došli do seniora pa bi trebali biti dovoljno zreli da znaju da se takve stvari ne rade, u slučaju košarkašica niti promil krivnje ne ide na igračice FS Vitija. Jer što 14-godišnjakinje mogu kada im trener da igraju presing po cijelom terenu, da, kako kažu izvještaji s utakmice, ne dopuste svojim nedoraslim protivnicama da pređu centar, a kamoli da im „puste“ koš ili dva? Ne mogu se curice kriviti za poteze očigledno isfrustriranih osoba koje bi trebali biti pedagozi, a čiji je najveći pedagoški doseg, očigledno, da nauči djevojčice kako je dobro „zgaziti“ slabijeg od sebe. Ne može se kriviti samo ni trener jer sam prilično siguran da su i ljudi iznad njega u klubu glasali za to da se Kvarneru „očita lekcija“. Jer, da nisu, vjerojatno bi dobili neke reakcije o svemu osim onih da se za sva pitanja zainteresirani obrate HKS-u i njegovoj županijskoj inačici.

A kada se još jednom prisjetimo vaterpola i tko zna koliko sličnih slučajeva koji se događaju u Hrvatskoj, ali za njih nismo čuli, očigledno je da je ovo modus operandi koji je prilično učestao u našem sportu. To, doduše, nije toliko čudno kada se zna u kakvom društvu živimo, ali zar ne bi baš sport trebao biti nešto više, nešto plemenitije, nešto iznad tmurne svakodnevice? Ne zavaravam se da puno onih koji se bave sportom promišljaju i žive one Coubertinove riječi, ali negdje bi valjda trebale postojati granice. Recimo, u sportu za mlađe uzraste u koje se uvijek rado kunemo, ali kojima isto tako rado dajemo loše primjere.

0:218 tako nije poraz 10-ak djevojčica koje su igrom slučaja dospjele na ovu utakmicu, 0:218 je poraz svih onih koji se sportom bave, ali i većeg dijela onih koji o sportu pišu. Jer ako je jasno da će uvijek postojati oni „treneri“ koji će svojim djevojčicama i dječacima narediti da naprave ovakvo nešto, nije mi jasno da baš ne postoji nitko tko će napisati da je ovakvo nešto sramotno. Svima nama trebaju klikovi, nemojmo se zavaravati, ali granice negdje trebaju postojati. Zar djeca ne bi trebala biti ta granica?

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!