KOMENTAR: Kako je hrvatska košarka propustila oplemeniti svjetsko srebro

Uz domaćinstvo Eurobasketa, na kojem realno imamo šansu za dobar rezultat, ovog ljeta je Hrvatska u pogonu imala ili će imati četiri mlade selekcije. Na Svjetskom prvenstvu je igrala  U19 reprezentacija, a europske smotre na rasporedu su imale U20, U18 i U16 selekcije.

Usprkos slučaju Bender te ozljedama Mazalina i Žižića, na prvom smo ovogodišnjem natjecanju ostvarili sjajan uspjeh osvojivši srebrnu medalju. Imali smo šansu i za zlato, ali je i drugo mjesto fantastičan rezultat. Momci su zasluženo dobili pažnju svih medija i izgledalo je dobro za hrvatsku košarku, ali su nas sljedeća dva natjecanja vratila korak unatrag.

Na U20 EP smo otišli bez velikih očekivanja. Dva najbolja playmakera generacije, Paolo Marinelli i Lovro Bašić, otkazali su i uoči priprema, Marko Arapović je povučen na pripreme seniorske reprezentacije, a možda i ključni igrač ove generacije, Karlo Žganec, se ozlijedio na pripremama. No, bez obzira na niska očekivanja, nismo očekivali da ćemo ispasti iz divizije A, a još smo manje očekivali da ćemo pružiti tako lošu igru na tom natjecanju. Izgledali smo prilično neuigrani, a činjenica da smo u prve dvije utakmice imali više izgubljenih lopti nego ubačaja iz igre sigurno je za neke sportske almanahe. Prilično teško bi bilo pronaći jednu momčad kojoj je to uspjelo u dvije uzastopne utakmice. Nama jeste.

U svemu tome se dogodilo i nešto gore. Ispadanjem u diviziju B srebrni juniori se neće moći boriti za europsko zlato. Umjesto toga, ta će generacija tražiti povratak u elitnu diviziju. Koja, da se razumijemo, broji nemalih 20 reprezentacija. Dakle, u najboljem slučaju, zahvaljujući i ovogodišnjem rezultatu ali i čudnom sistemu natjecanja FIBA-e, oni mogu biti 21. u Europi.

Nadamo se kako se U20 selekciji neće priključiti njihovi dvije godine mlađe kolege. Naša nadanja za dobrim rezultatom na U18 EP-u trajala su tri utakmice. Jedna pobjeda i dva poraza nisu bila dovoljna za prolazak u drugi krug pa ćemo se do kraja natjecanja u Grčkoj boriti za opstanak u diviziji A. Srećom je sistem natjecanja u ovom rangu drukčiji od onoga u U20 pa u niži rang ispadaju samo 3 reprezentacije za razliku od 7 koliko ih je tamo ispadalo.

S ovom generacijom stvarno nismo imali sreće. U Grčkoj su sada trebali biti Lovro Mazalin, Ante Žižić, Nik Slavica i Dragan Bender. S potonjim se nije riješio 'slučaj tenisice', a iz izjava koje su dolazile u javnost nismo sigurni da se taj slučaj i pokušao riješiti na pravi način. S jedne strane imamo HKS koji se u cijeloj priči postavio prilično ultimativno, a s druge menadžera koji sigurno goni vodu na svoj mlin te želi svoju pozornost. Negdje u sredini je sam Bender, koji svakako snosi dio krivce u cijeloj priči. No, ne treba zaboraviti da on ima tek 17 godina i da je upao u neku igru za koju očito nije bio spreman. Cijelu priču je mogao donekle riješiti sam Bender, ali ipak nije bilo to na njemu – 'stariji i odgovorniji' su ovo trebali riješiti. Ovako smo jednog od najvećih talenata na svijetu izgubili za ovu godinu, a u sljedećoj će mu na raspolaganju biti samo nastup i Diviziji B na U20 EP-u. Naravno da ne želimo ni razmišljati o opciji da se Bender odluči na promjenu državljanstva...

Ostali igrači ove generacije su EP propustili zbog ozljeda i to je ogroman gubitak. Od reprezentacije koja se trebala 'prošetati' do zlata, došli smo do toga da spašavamo status u Diviziji A.

Ali nisu ni sve ozljede – ozljede. Tako smo imali još ovoljetni slučaj, ovaj put vezan za Nika Slavicu. On je još nakon SP-a nagovijestio da bi mogao propustiti EP, ali ga je izbornik Darko Kunce čekao do zadnjeg dana. Kada se nije pojavio na pripremama, a da se pri tome nikome nije ni javio. Šteta je naknadno malo sanirana pomirljivim riječima, ali nije se samo Slavica ovog ljeta spominjao u kontekstu sumnjive ozljede. Na taj način se razgovaralo i o Marinelliju te Bašiću, a imali smo i seniorski primjer u vidu Leona Radoševića.

Zašto se to događa? Jesu li igračima kalendari pretrpani? Je li s njima netko početkom godine dogovarao na kojim će natjecanjima nastupiti i koja će im biti uloga na svakome od njih? Je li se moraju 'glumiti' ozljede?

A kada smo već kod pitanja, možda bi se mogli i zapitati zašto u mlađim selekcijama nemamo prepoznatljiv stil igre? Koji je hrvatski stil igre? Je li moguće da u dvije od tri selekcije nemamo nikakav odgovor na pritisak na playmakere od svih reprezentacija koje se na to odluče? Imamo li plan B u igri? Kako to da nemamo niti jednog pravog šutera, osim Luke Božića koji ima prilično nepravilan šut i teško će bez preinaka uspjeti u seniorima?

Jesmo li pokušali napraviti kamp reprezentacije u kojem bi od početka ljeta bili igrači iz svih selekcija? Jesu li naši treneri/izbornici spremni za zajednički rad kako bi sve momčadi izgledale bolje? Ili im je najvažnije gurnuti loptu najvećim zvijezdama pa neka oni odrade sve što treba? A kad se zvijezde ozljede, onda alternative nema...

Hrvatska ima sjajne mlade igrače na kojima počiva budućnost naše košarke. I koliko god je najvažnije da oni u seniorskoj konkurenciji ostvaruju rezultate, toliko nije nezanemarivo kako izgledamo u mlađim selekcijama. I ne treba sve podrediti, bjesomučnom lovu na odličja, jer to na kraju ne znači ništa osim crtice u biografiji. Baš suprotno, treba stvarati igru, stvoriti navike koje će kasnije biti lako prenijeti u seniore. Stvoriti sustav jer sustav uvijek bude nagrađen, a najbolji pojedinci kroz sustav dobiju priliku dati sve od sebe. No, sustav je strana riječ u hrvatskoj košarci ovih godina.

A imali smo priliku ovog ljeta. Osvojili smo to veliko srebro, ali je činjenica da je Hrvatska, od šest europskih reprezentacija koje su nastupile na SP-u, najgore prošla. Srbija, Španjolska i Turska su na U20 podijelili medalje, Italija bila 9., a Grčka s nama podijelila sudbinu ispadanja u Diviziju B, ali je svih pet reprezentacija još uvijek u borbi za medalje na EP U18.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!