KOMENTAR: Hrvatska je postigla veliki uspjeh, ali euforije ne smije biti - temelji ne smiju opet biti spaljeni

Uspjeli su! Hrvatska košarkaška reprezentacija igrat će na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, na svojem četvrtom najvećem košarkaškom reprezentativnom natjecanju. Bojan Bogdanović, Dario Šarić i ostali igrači uspjeli su to izboriti na kvalifikacijskom turniru u Torinu, još jednom natjecanju na kojem je FIBA demonstrirala kako uopće nema pojma što bi s košarkom i košarkašima jer igranje četiri utakmice u pet dana graniči sa zdravim razumom. No, to je ipak neka druga priča, sada je puno važnije to što smo uspjeli osigurati plasman među 12 najboljih na svijetu.

Utakmice protiv Grčke i Italije dovele su naciju u stanje euforije, ponovo se, barem nakratko, probudio nacionalni košarkaški gen, a iz svih izjava te snimki reakcija košarkaša na ovaj uspjeh jasno je koliko je njima značio ovaj uspjeh. Pokazali su da pripadaju vrhu, kako europskom, tako i svjetskom, pa makar igrali sa samo 7 ili 8 igrača, pa makar imali objektivnih problema na dvije pozicije u momčadi.

Aleksandar Petrović je tako uspio dobiti još jednu bitku u pohodu na status apsolutnog vladara hrvatske košarke. Čak i oni najzlonamjerniji među nama, koji će teško preći preko nekih njegovih izjava i poteza, ne mogu mu oduzeti činjenicu da su momci u Torinu uistinu ponudili dobru igru, pa makar na mahove. No, većina izrečenog nakon utakmice izborniku definitivno nije trebala, pogotovo jer je među riječima bila i poneka neistina. Aco je ostao Aco, kao i uvijek je iskoristio otvorenu pozornicu za ispaljivanje (ne)otrovnih strijela, ali već danas bi se trebao u potpunosti okrenuti onome što nas čeka, nastupu na Riu gdje ova generacija može dodatno pokazati svoj potencijal te ostvariti još jedan dobar rezultat. Ne govorimo o medaljama, to je nakon svega što smo doživjeli posljednjih godina i dalje samo sanak pusti, ali postavljanje daljnjih temelja za sljedeće godine u kojima bi de facto mogli imati 7-8 NBA igrača u rosteru, treba biti osnovni cilj.

> Acinih pet minuta: Nitko nije vjerovao u nas, ali nijedna hrvatska momčad u bilo kojem sportu nije igrala ovako (VIDEO)
> FOTO: Veliko slavlje hrvatskih košarkaša se nastavilo i u Zagrebu

Jer, ne trebamo se zavaravati ni pokleknuti pred euforijom. Hrvatska je ostvarila sjajan uspjeh, kao što rekosmo prikazala (barem povremeno) dobru igru, ali daleko je to od toga da se možemo hvaliti kako 'imamo košarku'. Petrovićeva Hrvatska je pokazala neke stvari koje nismo ranije vidjeli, ali je dobar dio problema i dalje prisutan.

Bilo bi nepravedno reći kako smo vizu za Brazil dobili samo zato što se Grčka pojavila u prilično oslabljenom sastavu, odnosno zato što je ova Italija vjerojatno taktički najnezrelija košarkaška momčad posljednjih nekoliko desetljeća. Naravno da i u tome ima istine, ali je ova Hrvatska pokazala tri stvari na kojima se itekako može dalje graditi – obranu, hijerarhiju i dobru pripremu utakmica.

S obranom smo došli ostvarili ovaj uspjeh, to bi svakome trebalo biti jasno. Bez obzira što smo šutem došli u veliku prednost na otvaranju utakmice protiv Grčke te što su dalekometni Simonovi projektili sinoć u trećoj četvrtini usmjerili utakmicu na našu stranu, u obje utakmice smo pokazali prilično dobru obranu protiv koje ni Grčka ni Italija nisu imale lijeka. Petrović je dobro iskoristio činjenicu da ima momčad koja može puno toga preuzimati što smo i radili, a ako bi neki naš igrač ostao u mismatchu, vrlo brzo bi došlo do pomaganja, odnosno udvajanja. 'Skupljali' smo reket, zatvarali vanjski šut najopasnijim protivničkim igračima, a iz obrane smo pokušavali doći do što brže tranzicije i lakih koševa. Naravno da tu ima još dosta dorade, ali je osnova tu.

Iako smo u Torinu, naravno, imali 12 igrača, Petrović je uglavnom koristio samo 8 igrača. Uz početnu petorku tu su bili Planinić, Hezonja i Babić, a ostala četvorica igrača su u rosteru bila 'zlu ne trebalo'. I to je dobra odluka. Realno, Hrvatska trenutno ima nekoliko igrača koji pripadaju samom europskom vrhu (Bogdanović, Šarić), par njih bi to trebali tek postati (Hezonja prije svih), a tu je i nekoliko igrača zadatka koji će dati sve od sebe (Simon kao pravi veteran, Planinić kao otkriće turnira i Babić koji može imati i veću ulogu). Od ozbiljne rotacije tu je ostao Ukić, naš i dalje objektivno najbolji playmaker koji je naša najslabija karija, ali bez kojeg ne možemo. Barem dok ne počnemo igrati duža razdoblja igre bez nominalnog playa jer imamo dobre organizatore igre na drugim pozicijama. Takva podjela uloga i žestoka podjela minutaže među stožernim igračima je dobra stvar i očigledno odgovara momčadi. Jasno je svima da neće odmah na klupu ako naprave poneku grešku, ali im je isto tako jasno da je ovo trenutno Bojanova i Dariova momčad, a oni su na to znali odgovoriti. Hijerarhija je uspostavljena i sada je treba dalje razvijati.

> VIDEO koji sve objašnjava: Muku muče da nas spriječe, spriječiti nas nitko neće...
> VIDEO: Hrvatski košarkaši znaju slaviti, ali znaju to i Rađa i Vranković

Ono što je u Torinu bilo vidljivije u odnosu na prethodne, poglavito Repešine godine, je činjenica da smo se dobro pripremili za protivnike, dobro ih skautirali. Bilo je prethodnih godina nekih čudnih izjava i reakcija o našim protivnicima, ali ovdje to nije bio slučaj. OK, lakše je skautirati Grčku i(li) Italiju nego Senegal, ali lijepo je bilo vidjeti kako smo znali koristiti slabosti naših protivnika. Poglavito je to bio slučaj u pravom koncepcijskom riziku gdje smo puštali slabije šutere (Antetokounmo, Hackett). Ako ćete izgubiti utakmicu zbog njihovih dalekometnih ubačaja, onda tu stvarno ne možete ništa.

No, uz sve to, treba istaknuti kako Hrvatska i dalje ima velikih problema s napadačkom igrom. Istaknuo je Petrović ono na što su igrači potiho upozoravali, da su nove lopte skliske i teške za kontrolirati, ali ovdje ne govorimo o (ne)ubačenim šutevima. Puno je veći problem što smo tek tu i tamo, u natruhama, ponudili neke organizirane akcije. Uglavnom su se naša rješenja svodila na jednostavnu računicu – baci loptu 'Babu' ili 'Šišiju', otvori im reket i ostavi u 'izolaciji'. Najavljivao je tijekom priprema Aco neke specijale, ali mi ih nismo previše vidjeli. Tu i tamo bi odigrali neku dobru akciju, ali to je bilo sporadično.

Bilo je zanimljivo i vidjeti kako će Hrvatska igrati s 'niskom postavom', odnosno petorkom u kojoj je Šarić centar. To bi u budućnosti mogla biti naše veliko oružje, pogotovo kad i ako Dragan Bender razvije svoj potencijal zbog kojeg je izabran četvrtim pickom, no torinska izvedba ove taktičke verzije nije bila onakva kakvu smo željeli vidjeti. Svelo se to na 'svi van' postavku, odnosno izvlačenje svih protivničkih igrača van reketa, ulazak i očekivanje pomaganja te slanje lopte slobodnom igraču čiji je 'čuvar' otišao na pomaganje. Niska postava nudi puno više opcija i bilo bi lijepo da ih počnemo razvijati, posebno stoga što stvarno imamo igrače koji to mogu dobro igrati, a u budućnosti bi mogli složiti postavu bez playa i bez centra. Zar mislite da Hezonja, Simon, Bogdanović, Babić (Bender) i Šarić ne mogu odigrati dobre zajedničke minute.

Sve u svemu, puno je posla pred nama. Temelji su tu, ne smijemo dozvoliti da ih opet spalimo kao što smo to napravili nakon dobrog nastupa u Sloveniji. Tada nas je ponijela euforija, počelo se pričati i o medaljama, a doživjeli smo prave šamare na sljedećim natjecanjima. Sada su, nadam se, greške naučene. U euforiju ne smijemo upasti jer momčadski trenutno ne pripadamo europskoj i svjetskoj eliti. Tu smo, blizu, imamo igrače koji mogu puno toga napraviti, ali ništa ne ide preko noći. Treba graditi. I raditi. I po mogućnosti ne davati u najmanju ruku kontroverzne izjave poput nekih Petrovićevih sinoć nakon utakmice. Ali to je neka druga priča. Puno dublja.

I da, samo na kraju da 'riješimo' još jednu Petrovićevu dvojbu. Koga zvati na pripreme za Rio? Mijenjati ili ne momčad? Po meni je odgovor jednostavan – u prednosti je ovih 12 igrača, na pripreme treba zvati ove koji su posljednji otpali (Delaš, Pilepić, pa i Kraljević) te mladiće koji su išli na draft (Bender, Zubac, možda i Žižić bez obzira na njegov nestašluk i nastup u Trevisu). Ako njih 6 može istisnuti nekoga tko je bio u Torinu – super. Ako ne, nikom ništa, ovih 12 je zaslužilo vidjeti Olimpijske igre. A ovi koji su tražili ljetni odmor, neka ga i dobiju. Bez imalo zlobe, već sljedeće godine treba razmisliti i možda ih ponovo zvati.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!