KOMENTAR: Bi li Cibona prednjačila u napadu na ABA ligu da prije dvije godine nije spasila Zvezdu i srpsku košarku?

27. travnja 2014. Beogradska Arena, finale ABA lige. Taj dan je trebao biti jedan od najvažnijih za hrvatsku košarku jer su Cibona i Cedevita igrali finale regionalnog natjecanja. 'Vukovi' su, predvođeni Dariom Šarićem, osvojili naslov, ali slavila je i Cedevita jer su oba zagrebačka kluba izborila nastup u Euroligi. S druge strane, u Srbiji je zavladala panika jer je i Crvenoj Zvezdi i Partizanu prijetio nestanak iz naslovnih uloga u regiji. Kriza se već nagovještavala među 'crno-belima', a tek nešto bolje, i to zbog političke naklonosti u Srbiji, bilo je kod 'zvezdaša'. No, i njima bi sezona bez Eurolige bila veliki udarac.

I baš kada su se srpski košarkaški djelatnici vjerojatno spremali krenuti u diplomatsko-košarkašku ofenzivu na ULEB kako bi Srbija nekako dobila jedno mjesto koje im po rezultatima nije pripadalo, stigao je spas za Zvezdu iz Zagreba. Cibona je odustala od Eurolige, gradonačelnik Milan Bandić je digao ruke od tog projekta, pa je Zvezda preuzela njihovo mjesto i spasila se. Ostatak priče znamo – uz pomoć odličnog trenera Radonjića, dobrih igrača, sjajne publike i već spomenute političke podrške, Zvezda se nametnula kao lider regionalne košarke. Cedevita je odmah uz njih, a svi ostali, izuzev donekle Budućnosti, kaskaju za njima, a među njima su i Cibona te Partizan.

Zbog čega ovakav uvod? Pa jednostavno, nemoguće je slušati sve optužbe na račun ABA i Eurolige koje dolaze iz Ciboninog tornja te HKS-a, a da se ne sagleda priča u širem kontekstu. Aleksandar Petrović, koji je odlično vodio reprezentaciju u Torinu i zasluženo dobio pohvale za odlazak na Olimpijske igre, posljednjih se godinu dana 'uživio' u ulogu apsolutnog vladara hrvatske košarke, a u HKS-u i oko njega, što uključuje i mnoge novinare, samo mu povlađuju, tapšu po ramenima i ponavljaju njegove riječi. Jasno je da Petrović Cibonu želi barem donekle vratiti na staze stare slave, ali takve stvari se trebaju dogoditi na parketu, a ne u zakulisnim igrama i igricama.

Cibona je dotaknula dno, a među hrvatskim košarkaškim zaljubljenicima ima puno onih koji bi voljeli da su još jače 'tresnuli'. Jer, nitko ne može zaboraviti kako je funkcionirao klub dok ga je vodio Bože Miličević. Na svako eventualno jačanje nekog od protivnika, Cibona bi odgovarala nemoralnim ponudama koje nisu odgovarale tržištu. No, važnije od stabilnosti svojeg kluba bilo je destablizirati protivnike i u tome su u Ciboni uspjeli što i nije bilo teško jer drugi nisu mogli računati na političku podršku kakvu su imali 'Cibosi'…

Grad Zagreb je uvijek bio tu kada je Ciboni trebalo, ali i kada je trebalo uništiti Cibonu pa su Bandićevi ljudi oduzeli i ono malo nade zagrebačkim navijačima. Sve je kulminiralo u toj sezoni prije dvije godine kada je kriza temeljito drmala klubom, a samo je inat Daria Šarića, kojeg je, sjetimo se, u Cibonu u sumnjivom poslu doveo Josip Klemm, donijela naslov pobjednika ABA lige. I Euroligu, što je još važnije. I umjesto da se ta prilika iskoristi za novi početak, ali i trenutak za udarac srpskoj košarci te nametanje hrvatskih klubova kao dominantnih u regionalnim okvirima, Cibona se predala bez ispaljenog metka.

I nakon svega toga, u Ciboni ne vide ništa sporno u tome da se (opet) postavljaju kao spasitelji hrvatske košarke. Jasno je da Aco, koji je spasio klub tako da je, između ostalog, dio novca dala Zaklada Dražena Petrovića što je nenamjensko trošenje tih sredstava a što nije sporno nikome u hrvatskom medijskom prostoru, želi Ciboni sve najbolje, ali ovo preskakanje stepenica nije pravi način. Pogotovo kada se pri tome svim snagama, đonom ide na trenutno najjači hrvatski klub, Cedevitu.

Pomalo su apsurdne stvari koje se odašilju iz HKS-a oko domaće, regionalne i europske košarke. Tako su jučer, na Saboru HKS-a, još jednom ispaljene strelice prema ABA ligi, a sve pod agendom razvoja hrvatske košarke, odnosno hrvatskih klubova. Kako na čelnom mjestu hrvatske košarke sjedi političar, onda nas ne bi ni trebale čuditi populističke rečenice koje, realno, nemaju veze s istinom. Pa se tu priča, o tome kako je hrvatska liga jezgra naše reprezentacije, prijeti kako bez jake domaće lige nema ni budućih olimpijskih nastupa, a tu je i izjava kako 'HKS neće biti potrčko Crvene Zvezde i Nebojše Čovića'. Istog onog kluba i njegovog čelnika kojem je Cibona, jedini klub iz ABA lige koji se priklonio FIBA-i, a ne ULEB-u, omogućila da bude ovdje gdje se trenutno nalazi. Jer se nakon 27. travnja 2014. nije iskoristila prilika…

Kako živimo u državi gdje 'običan narod' lako zaboravlja i često izgleda kao da ne razmišlja o ničemu mimo onoga što mu 'glavešine' kažu, tako valjda i Ivan Šuker misli kako će se ove izjave lako primiti među ljudima. Pa bi se, valjda, trebalo zaboraviti kako će okosnicu reprezentacije sljedećih 10-ak godina nositi naši NBA igrači te da vrijednost nacionalne selekcije neće ovisiti o tome hoćemo li imati, karikiramo, 4 od 10 najboljih klubova u Europi ili će nam liga postati potpuno amaterska.

A tezu o hrvatskoj košarci kao 'potrčku' Crvene zvezde, ABA lige, pa i Cedevite, koju je HKS suspendirao a da u niti jednom trenutku nije išao u borbu za zaštitu interesa našeg najboljeg kluba, mogu izreći samo oni kojima nije jasno što se događa na globalnom polju razvoja košarke. FIBA je pokušala dobiti rat s klubovima, a oni odgovorili na jedini mogući način za spas kakve-takva kvalitete europske košarke. (Polu)zatvorena Euroliga sa 16 klubova jedino je rješenje koje garantira održavanje postojeće kvalitete. Europa nikada nije mogla financijski parirati Amerikancima, a od ovog ljeta i 'brutalnog' rasta salary capa u NBA ligi, to je poprimilo dodatne razmjere. Novce koji se dijele u SAD-u, na 'Starom kontinentu' mogu samo sanjati pa će biti sve više i prosječnih europskih igrača koji će radije izabrati klupu u NBA-u, nego parket u Europi. Novčana razlika je prevelika, a sljedećih godina iz NBA dolaze novi udari. Čekajte samo da vlasnici klubova odluče povećati plaće igračima u D-ligi, a već sljedeće sezone bi se rosteri NBA momčadi mogli povećati s 15 na 17 igrača. To je novih 60 igrača koji neće igrati u Europi.

Dakle, Euroliga sa 16 momčadi je jedini spas za europsku košarku, a svaki imalo sređeniji klub, kao što je kod nas Cedevita, u njoj vidi jedinu priliku za daljnji rast. Jedino Euroliga obećava bilo što osim stagniranja, a to je shvatila i FIBA pa je rat okrenula protiv ULEB-ovog Eurokupa. Tu joj se, bez pogovora, priključio HKS, predvođen Cibonom koja bi, da nije prepustila mjesto Zvezdi prije dvije godine, sada vjerojatno pričala drugu priču. No, sada je Aco Petrović 'dalekovidan' i jedini je u regiji prepoznao 'budućeg pobjednika' jer, navodno, FIBA ne može u tome izgubiti. Kao da smo zaboravili kako je FIBA već jednom poražena od klubova, a sve vijesti govore o tome kako će i ovaj rat napustiti pognutih glava. Bacit će im ULEB neke 'mrvice' i sve će biti u redu.

I sigurni smo kako će Petrović, Cibona i HKS i tada pronaći način da se predstave pobjednicima. Među košarkaškim djelatnicima neće biti problema jer su ionako svi na njihovoj strani jer većina klubova ionako vodi brigu samo o svojem opstanku, a Cedevitinih čelnika nema nigdje među rukovodstvom. Ne znam je li znate, ali u Upravom odboru HKS-a nema niti jednog predstavnika našeg najboljeg kluba. Zašto bi i bio tamo kada ionako samo gledaju svoje interese, vjerojatno misle u HKS-u? A kako bi sve drukčije bilo da je Cibona onomad prihvatila ponudu Emila Tedeschija…

…ili da je barem Cibona imala snage odigrati Euroligu nakon što su postali regionalni prvaci…

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!