Kako Bojan lovi Dražena

Za početak, da razjasnimo jednu stvar... Zbog cijele njegove priče, zbog načina na koji je rastao i izrastao, zbog lakoće kojom je prvo donio "showtime" u Zagreb pa koju godinu poslije rušio barijere u američkim glavama, zbog utjecaja kojeg je imao, zbog načina na koji je otišao i zbog mita u koji se pretvorio, od Dražena Petrovića nitko u svijetu hrvatske košarke nije veći. I složit će se s tim mnogi, iako će, naravno, biti i onih koji će u ovim trenucima sveznajući kimati glavom lijevo-desno i spomenuti Krešu Ćosića i/li Tonija Kukoča. I imat će argumente, to je sigurno, ali ovdje se ne broji isključivo statistika, brojke i trofeji, ovdje su ključne one male stvari, sitni detalji koji od čovjeka stvaraju legendu.

Kao što su, eto, od Dražena stvorili legendu. Onaj detalj, recimo, kad već prije nego što je krenuo u školu trči za narančastom loptom po Baldekinu, ili onaj kad odrađuje trening u šest ujutro, dok čistačice odrađuju svoje na rastanku sa zorom, ili onaj kad kroz noge dodaje u kontri, u prepunom Domu sportova, koji gori od košarkaškog ludila. Ili, recimo, onaj kad u dalekom Oregonu, u gradu zvanom Portland, nakon paklenog treninga dođe u stan, sjedne na sobni bicikl i - nastavi trenirati. Eto, zato je Dražen, ako ni zbog čega drugoga, najveći.

I zato ovo nije tekst u kojem će se uspoređivati tko je bolji i veći, Petrović ili naš košarkaški junak novog doba, Bojan Bogdanović. Međutim, ovo je ipak priča o jednoj košarkaškoj utrci u kojoj su protagonisti upravo njih dvojica.

Uspoređujući jednoga s drugim, dodirnih točaka je... ha, i malo i puno. Obojica pakleni šuteri, obojica bekovi, pri čemu je Bojan pet centimetara viši (203-198) i čak 13 kilograma teži (104-91). Obojica u jednoj fazi karijere s brojem 44 na dresu, Bojan duže i uspješnije, Dražen kratko i traumatično, u onoj godini kad ga je Rick Adelman zalijepio za klupu. Obojica s dubokim tragom u Netsima, Dražen iz vremena New Jerseya, Bojan iz faze kad je klub prešao rijeku i otišao u Brooklyn.

Razlika je, s druge strane, koliko hoćeš. Jedan Šibenčanin, drugi dijete Mostara, jedan je u Real Madrid otišao nakon Cibone, drugi je u Cibonu došao nakon Real Madrida. Jedan je bio potpuno lud za košarkom, gotovo opsjednut, svjedoci će reći da je to ponekad izgledalo kao da "čovjek ne zna pričati ni o čemu osim o košarci". I kad su drugi odmarali mozak od lopte i terena, on je u glavi vrtio akcije. Košarka, košarka i samo košarka. Ovaj drugi, također kažu svjedoci, nije taj đir. Bojan se, priča se, zna opustiti kad za to dođe vrijeme, nije tip koji će se ograničiti samo i isključivo na sport, iako uspjesi i postignuća nedvojbeno potvrđuju da je čovjek koji zna mjeru. I kad je vrijeme za paranje mrežice, a kad za odmak od svega.

Međutim, najvažnije u svemu ovome jedna zajednička karakteristika - obojica su pakleni košarkaši! Igrači koji su prerasli lokalne, regionalne, pa čak i europske okvire, frajeri koji su otišli s druge strane "velike bare" i dokazali koliko su dobri. Dražen je tako, poznata je to priča, svoju najbolju sezonu u NBA ligi imao u jesen 1992. i proljeće 1993. Okončao ju je s 22,3 koša u prosjeku, svojim fenomenalnim partijama gotovo se narugao treneru iz Portlanda, koji nije prepoznao vrijednosti igrača kojeg je imao pa olako odbacio, a nakon te i takve sezone otišao je igrati za reprezentaciju. U Poljsku, iz koje je za Hrvatsku krenuo automobilom preko Njemačke. Kući je, nažalost, došao u lijesu. Sudbina je prekinula jednu senzacionalnu sportsku karijeru prije nego što je Dražen proslavio 30. rođendan i danas nam ostaje samo pretpostavljati kako bi sve to izgledalo u godinama koje bi slijedile. I bi li se Dražen doista vratio u Europu, kao što kaže legenda. Ili bi nastavio tabati put svim Europljanima koji su nakon njega dolazili u najjaču ligu svijeta. S još boljim brojkama, s još većim autoritetom.

Bojan Bogdanović, s druge strane, 30. rođendan proslavio je u travnju. Promijenilo se u međuvremenu puno toga, u košarci i u svijetu, promijenila se i NBA liga i status Europljana u njoj (hvala još jednom, Dražene, u ime svih parkera, nowitzkih, gasola, bogdanovića, šarića...), a konstanta ostaju brojke. I mjerenja kroz njih. A u tome je Bojan ove sezone, u jesen 2019., točno 27 godina nakon što je Dražen procvjetao, posebno dobar. Sasvim konkretno, nakon 28 utakmica, uključujući i sinoćnjih 26 koševa u pobjedi kod Charlotte Hornetsa (114-107), Babo je na prosjeku od 21,2 koševa!

"Dražen je moj idol, idol cijele moje generacije, nema smisla uspoređivati me s takvim igračem", ponavljao je Babo uvijek kad bi netko odlučio u istu rečenicu staviti njega i Njega.

A opet, ima ga se zašto uspoređivati. Nikad niti jedan hrvatski košarkaš nije bio ni blizu takvom prosjeku kao što ga je imao Dražen. Tih 22,3 brojka je rezervirana za zvijezde NBA lige, za igrače koji ima opaku težinu čak i među najboljima na svijetu. A ovih 21,2 nije daleko od toga. Taj je prosjek konačna potvrda da je Bojanu trebalo samo pravo mjesto i vrijeme, pa da se ugura u samu elitu.

I da, između ostaloga, dođe na korak do Dražena.

"Uh, nisam ni znao za taj podatak, sad sam baš ponosan", govorio je Bojan one večeri kad je Philadelphiji u dresu Netsa ubacio rekordna 44, u poen jednako kao što iznosi Draženov rekord.

Tu su se izjednačili, u broju koševa ukupno Bojan je prešišao Dražena još u siječnju, a sad mu preostaje pokušati ga "skinuti" i u kategoriji koja pokazuje puno više. Sve su češće večeri kad Bojan ode preko 30, kad izgleda kao da može sve što poželi, kad trice upadaju i iz svlačionice, kad Hrvat s brojem 44 velikim koracima osvaja srca navijača u Salt Lake Cityju.

"Nevjerojatan je! Zapanjujuća je njegova hladnokrvnost u ključnim trenucima, u završnicama utakmica. Kad je važno, Bogie ne promašuje. Upravo takav igrač nam je prošle sezone nedostajao", prosipao je komplimente Donovan Mitchell, prva zvijezda Utah Jazza.

Navijači, kažu najstrastveniji u cijeloj ligi, obožavaju Bojana Bogdanovića. Kako i ne bi kad im donosi toliko toga dobroga, kad povlači ključne poteze, kad se saživio sa sredinom kao da je u domu mormona već godinama. U sredini u kojoj je, kad je već sve tako isprepleteno, svoje američke dane proživljavao veliki Krešo Ćosić, kasnije najpoznatiji hrvatski mormon... Sve skupa djeluje kao školski primjer sinergije našeg najboljeg košarkaša sa svlačionicom i tribinama, kao idealna pozornica da se naprave velike stvari.

A što bi, realno, bilo veće nego dostići Dražena? Neće, naravno, Bojan ni na trenutak pomisli doista loviti Petrovićev prosjek, otprilike milijun važnijih stvari prolazi mu kroz glavu pri svakom šutu ili driblingu, ali izazov je tu. Ne zato što bi to značilo da je bolji igrač od Dražena, o tome i dalje nema smisla razgovarati, već zato što bi to značilo da će u nastavku sezone biti još bolji. Da će dodatno podići razinu svoje igre, da će još ažurnije parati mrežice, da će još češće odlaziti u društvo 30+...

Zasad igra briljantnu sezonu, bez dvojbe najbolju u karijeri, a pritom ne izgleda kao da namjerava stati. I ujedno izrađuje još jedan košarkaši hommage svome idolu. Jer, kad se sve brojke stave na stranu, kad se zaboravi da je Bojan zabio više koševa, ubacio više trica, i tako dalje, i tako dalje, ostat će jedan zaključak - ako je Bojan u ovakvoj sezoni, u ovom ritmu NBA lige, s ovakvim načinom igre, nakon trećine sezone i dalje 1,1 poen iza Dražena, kako je tek taj "luđak" igrao u svoje vrijeme! U doba kad se Europljane držalo nesposobnima da se prilagode sportu kojeg Ameri smatraju svojim, kad je košarka bila puno više fizička, kad se igralo sporije i s puno manje šuteva, Dražen je uspio otići na tih ogromnih 22,3. Čudesno.

(Foto: Reuters)