Iskreno, nikad nisam znao volim li više košarku ili nogomet...

Bio je petak, kišovit i tmuran, siv do bola, poslužio je kao savršen dekor za dan poslije Svih svetih, ali Josip Sesar je te večeri - blistao. U elegantnom odijelu, kose prošarane sijedima, nije skidao osmijeh s lica. Jedan prijatelj zaradio je i poljubac u ćelavu glavu, slično onome što su jednom davno izvodili Blanc i Barthez, ali sve je to, zapravo, i normalno. Jer, jebiga, ne pobjeđuješ baš svaki dan Cibonu kao trener Gorice...

„Svaka čast mojim dečkima, odigrali su vrhunsku utakmicu. Inzistirali smo na detaljima s kojima Cibona ove sezone ima problema, pogodili neke šuteve i zasluženo dobili“, uživao je u trenutku Sesar nakon vjerojatno najveće pobjede u trenerskoj karijeri.

Već je devet godina prošlo otkako Josip Sesar, nažalost, više ne igra košarku. Nudio je magiju na parketu, barem u trenucima kad mu se dalo, ali doze su bile i ostale premale. I sve je završilo prebrzo, nedorečeno, jer već s 31 je odlučio završiti živopisnu karijeru. U kojoj je puno toga napravio, još više toga propustio. Kao, recimo, Boston Celticse.

„Ma ne žalim ni za čime. Mogao sam možda dati više Ciboni, možda i igrati za Cedevitu, ali svi su oni znali da ne želim ići van i onda su me, barem sam ja to tako gledao, malo podcjenjivali... Ali dobro, to je prošlost. Danas, iskreno, na trenutke imam osjećaj da nikad nisam ni igrao košarku“, smije se Sesar.

Srećom, mi ostali pamtimo jednog posebnog igrača i neobičnog tipa. Stara je to priča, neobična u ovim modernim vremenima, ali njegovu karijeru obilježila je upravo odluka da ne želi igrati u inozemstvu. Pokušao je, otišao u talijanski Varese. Vratio se nakon tri dana. Pa ta priča s Bostonom... Celticsi su ga uzeli na draftu, otišao je preko bare, želio je dati si šansu. Vratio se nakon osam dana.

„Bio sam gore tjedan dana i počeli smo razgovarati o ugovoru. Trebao sam igrati za NBA minimalac i tu shvatim da više mogu zaraditi u Hrvatskoj nego tamo. I kažem im: 'Ljudi, ako želite da dođem, to morate i platiti. To mora biti velika cifra'. Gledali su me u čudu, uvjereni da nitko nije lud odbiti NBA“, priča Sesar, koji je svejedno bio dovoljno "lud".

„Rekao sam im: 'Slušajte, ja sad idem u reprezentaciju, imate mog menadžera i dogovorite se s njim. Ako je cifra prava, dolazim. Ako nije, ništa od toga'. I tako je sve propalo“, objašnjava.

Iako, ne počiva ova priča samo na novcu. Puno više počiva na životu, na traume koje su pratile odrastanje jednog dječaka iz Mostara u vrhunskog košarkaša. A da bi slika bila potpuna, film se mora vratiti unatrag...

„Imao sam samo 13 godina kad sam iz Mostara otišao u Zagreb, sa željom da igram za Cibonu. Došao sam živjeti kod maminog ujaka, koji mi je rekao: 'Ma kakva Cibona, znam ja Pepsija, ideš ti u KK Zagreb'“, priča Sesar.

Istovremeno, u njemu se odvijala velika drama.

„Uh, to je bilo baš teško razdoblje... Roditelji su bili u Mostaru, bio je i taj nesretni rat... Znaš kako je to izgledalo, iz stana u Novom Zagrebu ideš na Borovje kod tetke da bi se čuo s mamom, koja u to vrijeme ide u poštu u Mostaru jer telefoni ne rade... I danas mi je teško sjetiti se tih dana. Znalo se dogoditi da po mjesec dana, osim na treninge, ne izađem iz stana. Pa odeš u školu, a ne znaš ni gdje si, s kim se družiti... Totalna depresija“, s nelagodom se Sesar prisjeća tih dana.

Svaku priliku da pobjegne kući, u Hercegovinu, ali svaki put se trebalo i vratiti. A to je bio teži dio.

„Za Uskrs odem kući i nakon deset dana krenem za Zagreb, dođem do Splita, odlučim da ja to ne mogu i vratim se u Mostar. Iskreno, divim se svojim roditeljima što su me uopće pustili od kuće tako mladog, ja to sa svojom djecom ne bih mogao“, priznaje Sesar.

Dani, tjedni, mjeseci i godine su prolazili, tinejdžer Josip sve je bolje podnosio odvojenost od obitelji, a košarka je bila lijek protiv depresije. I velika prilika. No posljedice su ostale, to teško razdoblje života zapravo je glavni razlog zbog kojeg Josip Sesar više nije želio odlaziti.

„Ma jednostavno nisam mogao ostati vani. Kažem, kao klinac sam proživio sve te traume koje na kraju nekako prebrodiš, pa si organiziraš život, nešto i zaradiš... I onda dođeš u situaciju da ideš negdje van, u nepoznato, za deset, 20 ili 30 posto više novca. A tu imaš sve. I pokušaš, ideš protiv sebe, budeš tri dana u hotelu i ulovi te takva depresija da je to nemoguće objasniti. Iz ove perspektive, nitko ne bi bio sretniji od mene da sam zaradio više nego što jesam, ali postoji i neka granica koju nisam mogao prijeći“, zaključio je ovaj dio priče Sesar.

Kad je već granice prelazio isključivo kad je išao na gostovanja, trpao je na domaćim parketima. Zagreb, Cibona, Split, Široki, Zrinjski... Od svega što je Josip Sesar napravio u karijeri, od svih onih čudesnih partija, velikih pobjeda i spektakularnih poteza, najviše strši ona titula sa Splitom iz 2003. godine. Dino Rađa i Jure Zdovc u poznim igračkim godinama i Sesar u najboljim godinama kao kombinacija koja vodi do titule.

„E, to je bila čudo sezona. Znate i sami kakav sam ja bio kroz karijeru, pa na to još taštine Rađe i Zdovca... Uh, to nije bilo lako pomiriti. Lako za utakmice, tu nije bilo problema, jer svi smo bili pobjednici po karakteru, spremni napraviti sve što je potrebno za pobjedu. Međutim, problem je bio trening. Kad se igra 'tri na tri na tri', pa u jednoj trojci ja, u drugoj Zdovc, u trećoj Rađa. E, to je bio rat! Trebalo je izdržati takve treninge. Stari, nakon toga ti je utakmica bila odmor“, prisjeća se Sesar.

I evo nas, 15 godina poslije, Rađa je u vrhu HKS-a, Zdovc je ozbiljan trener, baš kao i Sesar. Oduvijek je znao da će sjesti na klupu.

„Da, uvijek sam želio biti trener. I kroz igračku karijeru sam nastojao razmišljati kao trener. Uz ulogu igrača, ova trenerska je jedino što mi može podići adrenalin toliko da me, recimo, zaboli glava nakon utakmice“, kaže Sesar i dodaje:

„Volim ovaj posao i mislim da ga mogu dobro raditi. Sigurno imam i mana, pogrešnih procjena, no mislim da mi iskustvo kroz igračku karijeru daje podlogu da mogu reagirati na neke stvari i intuicijom.“

S Goricom se Sesar lani prošetao drugom ligom, dobivali su i 50, 60 razlike, a ne ide im loše ni među elitom. Bosco se otišao iz Gorice s minus 30, a sad je o pod tresnula i Cibona. I ako pitate Goričane, ključni čovjek tu je upravo Josip Sesar. Igrač koji je često "ubijao" trener nonšalancijom i pristupom, danas je strog i pravedan trener koji košarku ima u malom prstu. I radi sjajan posao.

„Mi smo, nažalost, društvo u kojem se vrlo lako etiketira igrače. Tako je i mene pratila fama da Josip ne igra obranu, Josip je neradnik, ovakav, onakav... A Josip dođe na utakmicu i zabije 30! I ja bi sad, kao trener, bio najsretniji da imam petoricu koja mogu utrpati 30, pa neka igraju obranu i puno lošija nego što ju je igrao Josip Sesar“, kaže trener Gorice.

Potpuno je unutra, na svakom treningu i utakmici, odlučan da napravi velike stvari s malim klubom. Još kad bi mogao koji put odijelo zamijeniti dresom, pa zaplesati terenom...

„Iskreno, ne dođe mi da uletim na teren. Pa ja sam puno češće na terminu malog nogometa nego na haklu košarke. Nogomet mi je trenutno broj jedan. I kad sam aktivno igrao košarku, znao sam ići na termine s dečkima, igrati mali nogomet. Uvijek je to bila ljubav negdje između, nikad nisam bio siguran koji mi je sport draži“, ističe Sesar.

Kao klinac bio je talentiran nogometaš, zvali su ga i u Velež, ali košarka je ispala životni poziv. U siječnju će proslaviti 41. rođendan, trenerska karijera još je mlada, budućnost je pred njim, pri čemu se nameće jedno pitanje: može li biti bolji trener nego što je bio igrač? Zvuči kao ozbiljan izazov, ali sve je moguće. Pogotovo ako - zvučat će poznato - prijeđe neke granice...

(Foto: Pixsell)