Hrvatska reprezentacija kao predložak za film Paola Sorrentina

Možete svašta reći o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Može se, na primjer, ustvrditi da je priča o njoj izašla iz majstorske radionice talijanskog redatelja Paola Sorrentina koji u svaku tragediju unese dozu komedije. Pa tako čitavo samopouzdanje koje se gradilo u proteklih godinu i pol dana, od onih smiješnih kvalifikacija Luksemburga i Irske, preko rušenja Turske u Istanbulu, sjajnog izdanja u Pireju, pa do ovog dvomeča protiv BiH, stane u deset minuta igre.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Zamislite samo koliko je to samopouzdanje (i povjerenje javnosti), krhko, kada je dovoljno deset loših minuta da se sruši sve što se gradilo tijekom godinu i pol dana. Ili da ga slomi košarkaš koji je ljetos po regiji igrao 3×3 turnire i osvajao natjecanja u zakucavanju.

Očito niti Sesar niti hrvatska reprezentacija nisu dovoljno brižno gradili, pa sada sve ponovno iz temelja treba nanovo zidati.

Sasvim je jasno da je BiH uigraniji sastav od Hrvatske i da je to momčad koja je dulje na okupu, i da hrvatski izbornik nije imao dovoljno ni vremena ni treninga za nekakvo uigravanje. Ali i on već sada ima godinu i pol dana rukovanja s ovim igračima, a onda je u posljednjim minutama najbolje što može pozvati - izolacije za Marija Hezonju i Jaleena Smitha?!

„Ovo je povijesna pobjeda za BiH, 'udavili' smo Hrvatsku“

Sesar: „Nestali smo s parketa u drugom poluvremenu, ali i dalje se nadamo“

BiH je pomela parket s Hrvatskom i stigla na korak do Eurobasketa

Da se razumijemo, Mario Hezonja bio je naš najbolji igrač u ovom sastavu, čovjek je zabio 28, ali sinoć je podsjetio na onog Hezonju za kojeg smo mislili da je apsolviran. Onaj Hezonja koji uzima nerezonske trice preko ruke i koji spava u obrani. Odgovornost se može preuzeti na više načina, a ne samo divljim šutevima izvana... Ono kakvu je obranu odigrao, ili bolje rečeno pokušao odigrati, na predzadnjoj Gegićevoj trici je kriminalno.

No, Hezonja je, kao što se to od njega očekivalo, preuzeo odgovornost, kada ništa više nije išlo. A nije išlo jer Hrvatska s ovim bekovima nema previše opcija. Napisali smo već da su košarka na kraju krajeva – fundamenti. Kao što je igra dva na dva, poznatija kao pick and roll. U prvoj utakmici smo igrali iste napade kao i sada u Sarajevu, samo što nas je izvukao briljantan šut. Ali naši napadački setovi su se uglavnom sastojali od uručenja s kojima nismo puno toga dobivali. Smith je combo-bek, više dvojka nego jedinica i on nije u stanju kreirati iz picka. Kapusta, koji to može, očajno je ušao u ovu utakmicu i nije se naigrao. Zasluženo.

Košarkaški fundamenti su i hvatanje skoka i zagrađivanje, a BiH nas je ubijala drugim skokom. I nakon toga su si otvarali trice, a koje kada šutiraš s 50 posto uspješnosti, postaju smrtna kazna za protivnika.

Istini za volju, Sesar nema igrača koji bi mu donijeli igru iz picka pa smo sada opet u situaciji da, u nedostatku Gorana Filipovića, nemamo adekvatnu zamjenu na najosjetljivijoj poziciji na parketu. Ali kada si već hendikepiran, onda nemaš pravo biti nezainteresiran.

Izbornik BiH Adis Bećiragić je nakon pobjede istaknuo:

„Ne možemo mi previše filozofirati u igri pet na pet, mi davimo protivnika i onda ga ubijemo, a to se dogodilo u zadnjoj četvrtini“, pa poentirao:

„Ovdje je najvažnija bila želja“.

Ta želja je kod velike većine hrvatskih košarkaša izostala, pa se onda događaju šutevi iz frustracije, dva promašena polaganja Smitha i nesportska kojom je definiran poraz Hrvatske s većom razlikom od one koja nam treba. Onda se opet priča o krivim potezima izbornika, nedostatku playmakera i kvalitete u redovima reprezentacije. Ponovno ista priča u krug. A eto, izgleda da nas pet godina neće biti na velikom natjecanju. Do sada još nismo promašili Eurobasket, sada se čini da bi mogli. Pet godina je dovoljno dugo razdoblje da se priča, razmisli ili scenarij malo preradi. Pa da umjesto u Sorrentinovo, upadnemo u kakvo djelo Hansa Christiana Andersena.