Damjan Rudež za Germanijak: Najradije bih prebrisao iz sjećanja boravak u Valenciji
Vrijeme Čitanja: 3min | ned. 25.03.18. | 09:01
Naš kolumnist Zoran Čutura razgovarao je s Damjanom Rudežom koji je ove sezone promijenio tri kluba.
„Je, stvarno se radi o čudnoj sezoni za mene… Nikad nisam na ovakav način mijenjao klubove, ali za sve valjda postoji prvi put. Sad mi je u Monacu u redu, igram dvadesetak minuta. Ne 'razvaljujem', ali igram – treba vremena da uhvatim pravi ritam. Vodeći smo u francuskom prvenstvu, s dvije pobjede uvjerljivo smo izbacili Zielonu Goru u Fibinoj Champions League i ušli smo među osam najboljih. S rezultatske strane, dakle, sve je u redu. Čeka nas turski Banvit, druga utakmica kod nas, i njih možemo proći, zašto ne bismo mogli?“
Na određeni je način ova sezona – 'čudna' sezona – preslika tvoje cjelokupne kerijere, koja je bila sve, samo ne linearna. Počeo si u Zrinjevcu, pa zalutao u Oostende, proigrao u Splitu kod Piksija Subotića, slijedili su Olimpija, Cedevita, Cibona, Zaragoza, da bi s 28 godina postao NBA 'rookie' u Indiani, i u NBA se zadržao iduće tri sezone…
„Plan mi je bio ostati u NBA, priključio sam se kampu Orlanda, trener Vogel me želio zadržati, ali su se unutar organizacije primijenili svi 'decision makeri', tj. ljudi koji donose odluke. Nisam im bio u planovima i tako sam otišao u Valenciju.“
Dosta kasno, nakon što su rosteri već bili formirani, a sezona u Europi je već bila počela.
„Valenciji sam se priključio prvog studenog. Imali su problema s ozljedama unutar momčadi, tražili su pojačanja. No, nije lako ući u ritam momčadi koja je definirana, već je duže vrijeme zajedno, i od koje se traže rezultati. Potpisao sam na tri mjeseca s opcijom produženja, ali se to produženje izjalovilo.“
Pa baš se i nisi naigrao u Valenciji…
„Ne, možda kakvih desetak minuta u prosjeku. Njima su se vratili ozlijeđeni igrači, oporavili su se, i nije im bilo u interesu zadržati nezadovoljnog čovjeka po isteku tromjesečnog ugovora. Baš se i nismo rastali na lijep način, pale su i dosta teške riječi.“
Eh, da mi je bilo biti muha na zidu dok su te teške riječi padale.
„Gledaj, najradije bih prebrisao ta tri mjeseca iz sjećanja, kad bi to išlo tako lako. Jedan od najtežih perioda u mojoj karijeri, definitivno.“
I onda slijedi Monaco.
„Poslije Valencije vratio sam se u Zagreb, ali sam tada bio odlučio da neću prihvaćati bilo što, odlučio sam čekati dok god se ne ukaže prilika da se priključim ekipi u kojoj ću imati priliku da igram i u koju mi se neće biti teško uklopiti. Neka sam dva tjedna bio u Zagrebu, a onda me zvao Monaco.“
Pretpostavljam da ti je tom periodu menadžer tražio klubove, a ti si samo čekao uz telefon…
„Otprilike. Radi se o menadžeru s kojim sam pet godina i imam povjerenje u njegove procjene. U datom slučaju sve je olakšalo to što me osobno nazvao trener Monaca Zvezdan Mitrović – inače izbornik reprezentacije Crne Gore, koji je tu ulogu dobio nakon proteklog Eurobasketa – i kazao mi da me treba i želi. U tom periodu od dva tjedna nisam paničario, bilo je samo pitanje kad ću dobiti ponudu koja će me zadovoljiti. Trenirao sam s društvom iz Rudeša, i vjeruj mi kad ti kažem da mi je to silno pomoglo u psihološkom smislu.“
Kroz cijelu sezonu, pa i prije njenog početka, provlači se i priča o (ne)sudjelovanju u reprezentativnim akcijama. Prvo si se javno stavio na dispoziciju, pa te Aco nije trebao za Eurobasket, a onda, kad te Skelin trebao za kvalifikacije, ti nisi mogao doći.
„Da, nekako je to sve skupa nespretno ispalo. Nikakvih repova nema iza Eurobasketa – Aco je imao svoju viziju i tu nema problema. A onda, kad se pojavio manjak igrača za ove kvalifikacijske 'prozore', u prvom 'prozoru' me nije pustila Valencija koja igra Euroligu, a neposredno prije drugog 'prozora' me nije pustio Monaco s kojim sam netom bio potpisao ugovor. Nespretno, kažem, takav je bio sticaj okolnosti. Ali, i dalje sam tu, spreman sam pomoći ako bude trebalo i kad bude trebalo.“
Zoran Čutura
(Foto: Pixsell)
