Aleksandar Džikić za Germanijak: Cedevita je znala tko sam, što sam i odakle sam i prije pregovora

Tretiraš li i ti osobno pobjedu Budućnosti nad Zvezdom u finalu doigravanja regionalne lige iznenađenjem, onako kako je tretiraju uglavnom svi, pa i ja? Možda se radi o pukoj mentalnoj inerciji – posljednjih godina smo navikli na Zvezdu u Euroligi kao magarac na batine…

„Svatko ozbiljan trebao bi shvatiti značaj i ulogu novca/financijske stabilnosti u profesionalnom sportu. Novac ne igra sam, ali je vrlo rijetko posvjedočiti nekakvim 'iznenađenjima' na ovom nivou košarke.  Drugim riječima – bolji igrači koštaju više. Oni koji su kvalitetniji, fizički dominantniji, oni koji su manje podložni utjecajima tijekom sezone. Naravno i tržište određuje cijene, i vještina agenata, cjelokupna situacija… Dakle, ako u nekom natjecanju postoje klubovi s boljim sastavima i boljom logistikom – a ove sezone dva kluba koja su se baš izdvojila po tom pitanju u ABA ligi bila su Zvezda i Cedevita – imaju startnu prednost i nema dileme oko toga jesu li u ulozi favorita. Kad se sve ovo unese u jednadžbu – nije bez osnove reći da osvajanje titule jest iznenađenje.“

Ima li Budućnost (pred)uvjeta da igra Euroligu? I da bude kompetitivna u toj Euroligi? Ako nema – što bi u organizaciji/logistici kluba trebalo promijeniti?

„Postoje preduvjeti za naše igranje Eurolige, ali i realni problemi. Prije svega to se odnosi na uvjete igranja u našoj dvorani, u 'Morači'. Dvorana nekako mora doći do 5000 sjedala, to je osnovni preduvjet za igranje s najboljima. S druge strane, prema onome što ja znam, osiguravanje materijalnih uvjeta neće biti lako, ali je izvedivo. Momčad mora biti bolja da bi bila konkurentnija. Slijedeći potreban korak je dizanje organizacije kluba na razinu koju zahtijeva Euroliga – organizacija utakmica, ticketing, marketing, sve ono što zovemo 'košarkom izvan parketa'… U svakom slučaju, to je izazov za klub, za grad, pa i za državu.“

Još tijekom prošle sezone proširila se priča da si najozbiljniji kandidat za klupu Cedevite, gdje je tu zapelo? Napominjem da je sportski direktor kluba Matej Mamić kao objašnjenje ponudio tezu da 'sa srpskim trenerom na klupi Cedevita ne bi digla popularnost'. S čime se – da se razumijemo – slažem. Ali, ako stavimo na vagu popularnost kluba i Euroligu – nisam siguran što bi post festum izabrali.

„Zanimljivo objašnjenje, naprosto provocira da se postavi pitanje: čemu onda uopće pregovori, razgovori i susreti sa srpskim trenerom? Znali su tko sam, što sam i odakle sam i prije pregovora… Koji, usput, samo nastavljaju zanimanje tog kluba za mene. Razgovarali smo i 11' i 12' i tijekom prošle sezone, pa onda i nakon sezone. E, kad se sve to zna, onda objašnjenje ima vrlo malo smisla. Ili istine.“

Neosporno si kvalitetan trener, s vrlo zanimljivim CV-om. A ipak radiš uglavnom u onom dijelu svijeta koji se obično naziva 'regijom'. U čemu je tajna, možda se najbolje snalaziš na ovim prostorima? Ne bi bio jedini – mogu dati primjere Sagadina i Vujoševića. Dule mi je jednom rekao da najbolje radi u Beogradu, jer se u Beogradu najugodnije i osjeća.

„Ima svega i svačega u mom CV-u. Puno godina rada s različitim i kvalitetnim trenerima, NBA iskustvo, pet godina u Sloveniji uz titule s oba kluba u kojima sam radio (mislim da je samo meni to uspjelo), pa godina i 'kusur' u Lietuvos Rytasu, pa godina i pol u Partizanu i sada Budućnost. Realno, Litva i NBA jesu izvan 'regije', ali se ne mogu ne složiti s time da jesam okrenut prema 'regiji'. Nemam pravog objašnjenja za to… Bilo je ponuda i iz drugih država, ali za sada je to bilo ovako… Vidjet ćemo što donosi sutra. Generalno, mislim da preduvjet za moj angažman nije zemljopisna odrednica.“

Od kojeg trenera danas preuzimaš ideje, od kojeg ili kojih trenera si to radio kao mlađi?

„Kako god će ti ovo zvučati, potpuno je točno – mislim da sam u tzv. trenerskoj edukaciji zaista ekstreman primjer. Tako je bilo 91', kad sam počeo s kadetima Partizana, tako je i danas, nekoliko dana nakon osvajanja regionalne lige… Gledam/analiziram/kradem od svakoga, doslovno. Bio sam vrlo mlad trener kad sam od jedne trenerske legende, Pive Ivkovića (brat – nažalost pokojni brat – Dušana Ivkovića, kultna figura beogradske košarke, op zč), naučio čuvenu rečenicu – od svakoga možeš nešto naučiti, pa makar i to kako ne treba raditi. To i jest bit priče, esencija našeg posla. Mi smo u neprestanoj potrazi za novim, ekonomičnijim, primjenjivijim, drugačijim. Moraju se gledati utakmice, moraju se proučavati igrači. Imam video kolekciju s nekoliko tisuća isječaka s utakmica, fragmenata igre u obrani, u napadu, individualnih poteza. Ali, to je tek početak. Potrebno je znati i što od svega toga momčad s kojom radiš u datom trenutku može primjenjivati. I onda to ubaciš u svoju metodiku rada. Kao trener, želim sakriti što više mana svojih igrača, i koristiti ono što mogu najbolje uraditi.“

E, ova posljednja rečenica mi je odavno jedna od omiljenih, drago mi je da si je istaknuo… Odakle ta psihoza, ne znam koju bih drugu riječ upotrijebio, da se ne slikaš s ekipom – to sam pročitao nakon finala? Neko praznovjerje? Ili ima temelje u nekom događaju iz prošlosti?

„Praznovjerje, sujevjerje, rituali – zar je bitno o čemu se radi? Mene svaka utakmica iscrpi, i poslije toga samo gledam kako se maknuti u stranu. Uostalom, ta slikanja i sve slično nisu dio mog posla, to je samo forma. I pokušavam je izbjeći kad god mogu. A i klubovima je lakše, manje photoshopa kad te maknu usred sezone.“

Kuda ide regionalna košarka (kao i regionalna liga)?

„Mislim da je regionalna liga potrebna, neophodna. Kao i ABA 2. To je prirodan nastavak želje najboljih klubova da igraju protiv što boljih suparnika. Nacionalne lige, svaka pojedinačno, nisu dovoljno kvalitetne da bi bile ikakva ozbiljnija konkurencija ovoj ligi. Uz to, iz njih nema nikakve prohodnosti prema Euroligi i Eurocupu, što su najkvalitetnija europska klupska natjecanja. S druge strane, liga ima itekako puno prostora za daljnji napredak, od kalendara, preko uvjeta natjecanja, do formata natjecanja. Recimo, mislim da bi bilo dobro povećati broj klubova u doigravanja na šest, s tim da bi prvi i drugi bili 'nagrađeni' neigranjem četvrtfinala. Povećanje broja učesnika doigravanja sigurno bi diglo natjecateljski nivo. Možda treba razmisliti i o tome treba li ABA počinjati, ili ipak završavati sezonu.“

Slažem se, o kalendaru sam kritički pisao puno puta…

„Možda bi trebalo igrati domaća natjecanja na početku sezone, a s regionalnom ligom početi nakon prve runde Eurocupa ili nakon prvog Fibinog 'prozora' za kvalifikacije. Dakle, olakšati život klubovima koji nastupaju u europskim natjecanjima koliko se može, pomoći im da budu uspješniji. Vrlo je teško biti uspješan paralelno i u ABA i u EL/EC. Slijedeća stvar koja je apsolutno neophodna jest pravilo da svi ABA klubovi moraju igrati dvije utakmice tjedno. Ove sezone neki su igrali i po tri utakmice tjedno, a neki samo jednu. Isti uvjeti za sve znače i veću regularnost natjecanja.“

U nekim tvojim starim intervjuima otkrio sam da voliš muziku, a volim je i ja. Koji ti je glazbeni žanr drag?

„Da, muzika je važan dio mog života… Baš kao i film i knjige i stripovi… Žanr? Recimo da ne mogu slušati muziku koja nema energije. Od hip-hopa do Prophets of Rage i Metallice. Ono što ne podnosim jest isprazna tzv. klupska muzika za jednokratnu upotrebu.“

*                                 *                                      *                                       *                                      *

Demanti i isprika

U razgovoru s g. Džikićem napravio sam ozbiljnu profesionalnu i ljudsku pogrešku. Sportskom direktoru Cedevite Mateju Mamiću 'u usta' sam stavio jednu tezu, a tu tezu nisam ni čuo od njega, niti sam je zapisao, niti snimio. G. Mamić, dakle, kaže kako a) nikad nije kazao da sa srpskim trenerom na klupi Cedevita ne bi digla popularnost i b) niti ne misli tako. Bio sam uvjeren da sam dobro zapamtio te riječi, pročitane u nekom od domaćih medija prošlog ljeta, ali čini se da zub vremena čini svoje.... Greška je moja, isključivo i samo moja, ali nije napravljena u zloj namjeri – vjerovali ili ne. Ispričavam se Mateju, ispričavam se Cedeviti, ispričavam se i g. Džikiću, kojeg sam doveo u zabludu oko stavova nesuđenih – a možda i budućih, nikad ne reci nikad – poslodavaca, ispričavam se i svim čitateljima koji su se našli povrijeđenima. U dogovoru s Matejom tekst ostaje nepromijenjen, ovom isprikom/demantijem barem djelomično pokušavam sanirati nastalu štetu, a kroz iduće tekstove trudit ću se povratiti i vlastiti okrnjeni kredibilitet. Drago mi je da se (ipak) čitamo, s poštovanjem, Zoran Čutura

(Foto: Pixsell)